BURNA POVIJEST BAROKNE PALAČE Pucić na Pilama: jedan od vlasnika proglašen je narodnim neprijateljem, sve mu je konfiscirano…

Barokna palača Pucić na Pilama, na samom ulazu u zidine, otkad je izgrađena davne 1760. plijeni pažnju svojom arhitektonskom ljepotom. Brojni su vlasnici u njoj živjeli, a služila je kao kavana, hotel, pošta, upravna zgrada Atlasa, dok je danas u privatnom vlasništvu Excelsa nekretnina. Kao i svaka palača u gradu i okolici, koja je tako dugo u uporabi i ona u svojim zidovima nosi priče svoji bivših vlasnika i svjedok je dubrovačke burne povijesti. Ime i danas nosi po svome prvom vlasniku Mateju Lucijanovom Puciću, koji je i izgradio.

Prije svega trebamo malo objasniti povijest Pila, zapadnog predgrađa koje se prostiralo od padina Srđa do mora i brežuljka Gradac, a koje je već u 15. stoljeću bilo popunjeno gospodarskom aktivnošću, ali i skromnim nastambama u kojima su stanovali radnici. 1433. Pile su uređene i javnim ulicama pod pravim kutom i podijeljene na velike parcele za gradnju s vrtovima, pa je tako Općina Dubrovnik već u 15. stoljeću tamo izgradila kuću graditelju Paskoju Miličeviću. Tijekom 16. stoljeća, kako piše Katarina Levaj, počinje i spuštanje luksuznih ljetnikovaca s Boninova na rubne dijelove Pila. Pa tako na Pilama u isto vrijeme imamo ljetnikovce, skromne radničke nastambe te obrte za bojanje tkanina, proizvodnju sapuna, ljevaonice…

Zasad nepoznati graditelj, za kojeg se smatra da je nacrt napravio inspiriran južnotalijanskom gradnjom (tarace s obje strane kuće), ali i Gropellijevom crkvom sv. Vlaha u Dubrovniku, vjerojatno je radio po naputcima i samog vlasnika. A kako piše Levaj, elemente arhitekture ove barokne palače kasnije su imitirali graditelji drugih rezidencija na Pilama, ali i u okolici. Uz palaču u pozadini prostirao se i prostrani vrt, na čestici na kojoj se danas nalazi parkiralište. Pile su malo po malo postale područje luksuznog stanovanja u palačama okruženim vrtovima, kakve su dijelom ostale i danas.

Ljetnikovac, vjerojatno preko ženske nasljedne linije, postaje vlasništvo obitelji Giorgi-Bona (Đurđević-Bunić),  te je tako u Dubrovačkom arhivu zapisano kako su vlasnice 1837. Ana i Marijeta Giorgi – Bona, kćeri Miha Ignaca Đurđevića-Bunića i Marije Katarine Đurđević-Bunić, rođene Gučetić.

Godine 1820. bila je tu otvorena kafana Casino. Početkom sedamdesetih godina 19. st. u palači je otvoren i hotel Miramar, prvi hotel u Dubrovniku. U prvoj polovici 1880. prestao je s radom Casino, a cijela je zgrada postala Hotel Miramar, kojeg je vodio gostioničar Andro Mitrović, koji je tada i preuredio unutrašnjost zgrade. Palača je i dalje bila u vlasništvu iste obitelji, sad već nasljednika sestara, Eduarda Bone.

Nakon njega, 1893. vlasnik postaje Mato Gracić, rođen u Prožuri na Mljetu, no izjašnjavao se, kao i mnogi bogati i ugledni Dubrovčani tada, kao Srbin katolik. Bio je to bunt dubrovačke inteligencije protiv ugnjetavanja Austro-Ugarske Monarhije i sklonosti prema slavenskoj državi/kraljevini. Gracićeva obitelj imala je posjede na Mljetu, a on sam, kao doktor prava i ugledni odvjetnik te brodovlasnik, stekao je popriličan imetak koji je ulagao u tada nove tehnologije, pa je bio i jedan od najvećih ulagača u dubrovački tramvaj. Imao je brojne nekretnine i posjede u Dubrovniku, kao i tvornicu Signal u Beogradu…

U Dubrovačkom arhivu čuvaju se i danas zahtjevi Mata Gracića za građevinskim dozvolama preinake ljetnikovca Pucić, ali i zapisi sa uviđaja nakon zahvata, što bismo danas rekli izdavanja uporabne dozvole.

1883. zatražio je dozvolu za nadogradnju i preinaku palače. Proširio je drugi kat, dodavši 4 nova prostora i 4 nova prozora. A nakon uvida u gradnju tehnički odjel Općine Dubrovnik zaključuje kako „gradnja odgovara nacrtu, a zidovi su dovoljno čvrsti“. Negdje oko 1900. iz Široke ulice na Pile u palaču Pucić preseljena je Pošta.

Gracić je 1904. tražio od Općine dozvolu za preinaku vrata i prozora u prizemlju.

1912. traži dozvolu za gradnju garaže.

1927.traži otvaranje dvaju vrata na pročelju poštanske zgrade.

1928. traži Gracić dozvolu za popločavanje pločnika ispred palače, a zanimljivo je kako se Dubrovačka željeznica tome protivi jer bi podizanje pločnika „stavilo u pogibelj promet našeg tramvaja“. Gracić je projekt prilagodio traženome. Pločnik je naime morao biti 2 metra udaljen od državne ceste.

1928. traži otvaranje vrata na bočnoj fasadi zgrade poštanskog ureda.

Pošta se potom iselila sa Pila, a Gracić je zgradu dao u najam za 9 000 dinara mjesečno stanovitom Konstantinu Djurdjeviću, pok. Ilije, koji je u njoj 1938. otvorio Hotel Pošta.

Djurdjević je 1945. osuđen kao narodni neprijatelj te dobio kaznu šestomjesečnog rada za opće dobro.

Gracić je zbog svoje posvećenosti sveslavenskoj državi i očitoj naklonosti Kraljevini Srbiji, nakon atentata na Franza Ferdinanda u Sarajevu te početka Prvog svjetskog rata, bio u nemilosti austro-ugarske vlasti. Jedno vrijeme proveo je i u zatvoru, a tada se i rastao od svoje supruge Luise. U Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji živio je naizmjenično, i dosta luksuzno, između Dubrovnika i Beograda.

Za vrijeme 2. svjetskog rata u palači Pucić, u Hotelu Pošta bila je prvo talijanska, potom njemačka menza i štab, a u tom su se hotelu sastajali i pripadnici četničkog pokreta na čelu sa zloglasnim četničkim vojvodom Dobroslavom Jevđevićem.

Mato Gracić preminuo je 1944., a njegova je imovina 1947. konfiscirana presudom Prvog sreskog suda u Beogradu, na kojem je proglašen narodnim neprijateljem. Slijedom toga je Kotarski sud u Dubrovniku donio rješenje o konfiskaciji njegove imovine u Dubrovniku, koja je tada postala općenarodna imovina. Na popisu njegove imovine bila je i palača Pucić na Pilama, ali i Termoterapija u Mokošici, pa nekretnine u Gradu u Zlatarićevoj ulici, u Ulici između bačava i Bandurovoj. Potom zgrada i imanje u Lapadu u ulici sv. Mihajla, pa dvije zgrade u Gružu te ogromne površine zemljišta. S obzirom na stanje građevina, vještak Ugo Vernazza procijenio je vrijednost svih tih nekretnina na 4.344 330 dinara, a palača Pucić sama je procijenjena na 2,8 milijuna. Obitelji su oduzete i sve pokretnine, među kojima i namještaj, ali i knjižnica u kojoj je bilo oko 5 000 knjiga, među kojima 6 „starih knjiga“ i 58 rukopisnih knjiga. Knjige je sud dodijelio raznim knjižnicama, a Općenarodna imovina tražila je procjenu vrijednosti, što je sud odbio, kao i procjenu vrijednosti dvaju omota maraka, koji su završili u Beogradu. Sud je odbio i procjenu vrijednosnih papira, koji su nađeni u kućama Mata Gracića, među kojima su bile dionice domaćih i stranih banaka, kao i poduzeća, a među ostalim i Turističkog društva Kupari. Što se dalje događalo s knjigama, markama i vrijednosnim papirima nije nam poznato.

Njegovoj je supruzi ostavljeno da do kraja života može živjeti u dijelu kuće u Lapadu s ograničenom količinom namještaja i kuhinjskih potrebština.

Sve žalbe supruge Luise i djece: Sunčice, Dubravke, Petke, Ratka, Srđana i Radmila, kao i unuka Lovorka i Miljenka Reljića, sud je odbio.

Hotel Pošta nastavio je djelovati na Pilama, sad u državnom vlasništvu do 1952.

Odmah poslije rata, u Dubrovniku se osniva Putnička agencija Putnik, kao ogranak istoimene beogradske agencije. 1953. ova se agencija uselila u zgradu na Pilama, 1963. pokrenula se inicijativu o odcjepljenju dubrovačke agencije od Putnika, što im je uspjelo već sljedeće godine. Od 1964. u ljetnikovcu Pucić sve do 90-ih godina nalazi se upravna zgrada dubrovačke turističke agencije Atlas. 1990. Atlas se seli iz zgrade zbog nužne obnove. A onda je uslijedila privatizacija.

Krajem 90-ih Atlas je kupila obitelji Lukšić za 6,5 milijuna njemačkih maraka, što je oko 3,3 milijuna eura. Odvojili su agencijsko poslovanje i pokretnine u jednu, a vrijedne nekretnine u drugu tvrtku, danas Excelsa nekretnine. Agenciju su prodali, a nekretnine ostavili.

U sklopu te vrijedne imovine bila je i zgrada ljetnikovca Pucić na Pilama, no ona je, kao i zgrada Lučarica u Gradu imala plombu. Naime Pucić nikad nije bio vlasništvo Atlasa, već je Općina Dubrovnik Atlasu dala na korištenje tu zgradu. U pretvorbi su obje zgrade ušle u temeljni kapital Atlasa jer je pravo korištenja po hrvatskom zakonodavstvu u pretvorbi izjednačeno s pravom vlasništva, no s upisanim teretom, odnosno plombom u korist Grada Dubrovnika. 2005. bivša gradonačelnica Dubravka Šuica potpisala je u ime Grada aneks ugovora kojim su skinute plombe s obje zgrade, koje su postale vlasništvo Excelsa nekretnina, koje njima danas raspolažu.

2008. u zakup zgradu uzima DM i otvara tu poznatu drogeriju. 2017. DM napušta ovaj prostor, a Excelsa nekretnine iznajmljuju ga na rok od deset godina, do kraja 2027. turskim poduzetnicima, odnosno tvrtki Intermediator d.o.o., koja tu otvara draguljarnicu, trgovinu modnih dodataka te restoran na katu.  

2019. oni su raskinuli ugovor s Excelsom, a onda je došla i korona. Prostor ljetnikovca obnavljao se iznutra prema konzervatorskim smjernicama te je trenutno iznajmljen dubrovačkim poduzetnicima, koji su u njemu otvorili Muzej vina.

Treba napomenuti i to da je Sud u Beogradu 2015. donio presudu o rehabilitaciji Mata Gracića te da bi u budućnosti i ta presuda možda mogla utjecati na eventualne zahtjeve nasljednika za povratom imovine.

IZVORI:

Horvat-Levaj, K., Između ljetnikovaca i palača – reprezentativna stambena arhitektura dubrovačkog predgrađa Pile u 18. stoljeću

Dubrovački arhiv

Arhiva Dubrovniknet.hr