Mjesec studeni rezerviran je za pokret Movember, pokret kada se muškarci ne briče, odnosno kada puštaju brkove (i bradu). Cilj pokreta jest posvijestiti muškarce na opasnost od raka prostate, a novopušteni brk poticaj je na razgovor o ovome problemu. Nama je poticaj i da se podsjetimo na to kako su, kada i zašto Konavljani nosili brke.
Vratimo li se u prošlost Konavala, vidjet ćemo da je jedan od glavnih dijelova muške konavoske nošnje bio upravo – brk. Iz arhivskih spisa saznajemo da su Konavljani obavezno nosili brkove, a da nije bila šala smijati se nekome u brk pokazuju i razne priče o odsijecanju brkova. Upravo iz arhivskih spisa saznajemo kako je sama prijetnja za njihovim odsijecanjem bila poniženje i poziv na dvoboj. Brci zapravo predstavljaju ugled, pa se njihovim odsijecanjem demonstrirala pobjeda, a s druge strane, nenadoknadiva sramota. Isto tako, na svim prikazima do 20. stoljeća Konavljani nose brkove, većina ih nosi i kasnije, a nakon Drugog svjetskog rata brci se vraćaju u modu tek u sedamdesetima. Usmena književnost potvrđuje važnost konavoskoga brka, pa su tako i zabilježene fraze poput: nasmijat se u brk, reći nešto u brk, zaigro mu brk, omastit brk, ali i u starim zapisanim kazivanjima poput ovog: Kad bi neko „opalio“ moj stari dundo bi reko: „Ta ti strijela brk odnijela.“
U hrvatskoj usmenoj književnosti brci su na licima junaka, a veći junak ima veće brke. Isto je potvrđeno i u konavoskim narodnim pjesmama: Da bi meni izbirati dali, ja bi znala što bi izabrala, crna brka, lica rumenoga, koj ne pije vina crvenoga…
Osim usmene književnosti, Josip Horvat nam u svom opisu Frana Supila (1870. – 1917.) potvrđuje kako su svi Konavljani nosili brke: …Kao i svi Konavljani, nosio je gust brk. U našem su području, pored muslimana, nosili brade u prvom redu intelekturalci. Puna brada, kao u Kossutha (Košut) ili Garibaldija, bila je obilježje revolucionarnih buntovnih sklonosti – opreka birokratskim obrijanim njuškama ili „Carskim“ solufima. Seljak je nosio brkove. (…)“
Brkovi se podjednako nose i u Gornjoj i u Donjoj bandi, a nose se iz osobnih i društvenih razloga. Zanimljivo je da Konavljani u emigraciji, na primjer u Americi, promijene odjeću, ali ne obriju brkove, eventualno se prilagođavaju modi.
Ipak, brkovi nisu pravilo u Cavtatu, ondje su muškarci bili obrijani, a brade su nosili stariji ljudi, ribari i intelektualci. Uvijek je postojala snažna razlika između Cavtata i Konavala, pa je Cavtat, kao što su i drugi dalmatinski gradovi i otočka mjesta, pratio trendove Mediterana i odvajaju se od dinarskih elemenata, pogotovo pod utjecajem Grada. Kako su postojale razlike između Konavljana i Cavtaćana kad je riječ o brcima, tako su postojali i razni pogrdni izrazi kojima su se častili. Odnos između Konavljana i Dubrovčana ne može se poistovjećivati s odnosom Konavljana i Cavtaćana upravo zbog toga što kod prvih postoji jasna razlika, riječ je o kmetovima i vlasti, pa se ta razlika i tolerira. S druge strane, Cavtaćani predstavljaju građanski sloj kojem Konavljani nisu podložni, različitost je potrebno naglasiti, a zbog toga i nastaju poruge.
One su pogotovo nastale kada su se brci u Konavljana prestali nositi, a riječ je o kraju 19. stoljeća kada su se neke konavoske obitelji podigle u gospodarskom i klasnom smislu. U želji da izgledaju više na gradsku, mnogi se odriču brkova, a prva mjesta te mode su Popovići, Čilipi i Gruda. Paulina Bogdan Bijelić u svom spisu potvrđuje navedeno: Po staroj predaji većina dubrovačkih gospara brijala su brke. Za ovim su se zavodili i pučani pa su zato kasnije imali privilegij dobrostojeći Konavljani iz Popovića, Grude i Čilipa. Do svrha devetnaestoga vijeka viđeli su se obrijani čestiti domaćini C. Vezilić, Vlaho Stanović, Vlaho Klaić, Božo Bronzan, Ivan Klaić, Fratar Vezilić, Mićan Kocelj i neki još. Svi stasiti zdravi junaci bili su obrijani i po licu bez brka. Naglašavanje da su junaci i zdravi iako nemaju brke govori o tadašnjoj percepciji i važnosti istih na licu. Do tog trenutka svakoga tko nije imao brke smatralo se manje muškim i nazivalo bi ih se ćosavima ili ćosom, što je turska riječ za bezbrka čovjeka. Ipak, ove prve bezbrke muške sigurno se nije tako podrugljivo nazivalo jer su predstavljali uspjeh i moć, a ta nova generacija nazvana je bricani.
Stoje s lijeva na desno: Pero Ruso-Veliki, Antun Diklić, Niko Kovačić, Luko Dragović-Jovov, Đuro Brautović i Miho Diklić
Sjede s lijeva na desno: Periša Ruso, Miho Kocelj, Pero Kocelj i Đuro Pendo
Nova moda koja nije garantirala jasnu distinkciju između Cavtaćana i Konavljana posebno se nije svidjela Cavtaćanima, pa su tako, između ostalih, i djeca podrugljivo prozivala Konavljane, što također zapisuje Paulina Bogdan Bijelić: Među inim poklicima kad bi ugledala obrijana Konavljana bila bi: Tko će kupiti i prodavati brke?… Jeste li viđeli došla je trabakula puna brka?… pa onda od ovamo i od onamo: Br! Br! Možemo samo zamisliti Konavljane kako bi iz ljutnje sukali brke, da su ih imali. Osim bricana, do Prvog svjetskog rata Konavljani uglavnom nose brkove, pogotovo u Gornjoj bandi gdje utjecaji sporije dolaze pa je malo duže vrijedila ona konavoska: Oslobodi me Bože ćosava muškog i brkate ženske.
Kasnije, nakon Drugog svjetskog rata brci su individualan, a ne kolektivan izbor, dakle razlozi nošenja brkova su različiti. Poneki ih nose zbog posla ili vojske, kako bi izgledali starije i ozbiljnije, što i nije bilo zaludu jer, prema kazivanju, radnici s brcima prvi su bili angažirani, a brkovi su se često puštali i nakon nezgoda, kao što su tučnjave koje su postale glavni folklor seoskih zabava, pa bi se tako brcima često prikrivao nedostatak zuba.
Osim što se brijačnice otvaraju u konavoskim većim mjestima u 20. stoljeću, postoje brojna kazivanja o uređivanju brada i brkova za svečanosti, pogotovo o brijanju subotom za neđeju za mise ili nedjeljom ujutro na taracama nad kadinima uz bokare vode. O posebnom uređivanju brka potvrđuju i kamare s metalnim kadinima i bokarima gdje bi se brijalo, potom sapun za brijanje koji bi se držao u malenoj keramičkoj posudici iz koje se četkom od svinjske dlake nanosio na lice, a u boljim kućama će se naći i keramički kadin za umivanje i brijanje. Postojali su i češljići za češljanje brkova kao i vosak za njihovo oblikovanje… Dakle, bez obzira na vrijeme nošenja brkova, jedno je uvijek zajedničko, a to je da se pazilo da se uvijek ima lijepi brk, i da se u tuđe brke ne dira.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
