Prije nekih 17 godina jedna grupica mladih započela je uz pivu negdje u kafiću razgovor o vijesti da će se na platou Srđa graditi golf tereni i privatne luksuzne vile nečijeg golf country cluba. Sablažnjeni idejom, krenuli su pratiti vijesti i vrtjeti na svakoj pivi tu temu, te istraživati što se uopće može učiniti da se ta suluda ideja spriječi.
Iz tog razgovora je koju godinu kasnije nastala građanska inicijativa Srđ je naš, a razgovor male grupice entuzijasta prerastao je u impresivno okupljanje građana u redove posvećenih i strastvenih volontera.
Mediji i tadašnji političari projekt Golf na Srđu predstavili su kao odličnu vijest o pronalaženju velikog investitora koji vjeruje u Dubrovnik i želi investirati u njegovu sjajnu budućnost, to jest povećavanje turističkih kapaciteta i kreiranje radnih mjesta za sve te čistačice i vrtlare koji valjda po njihovom izračunu u velikom broju nastanjuju Dubrovnik i nisu tad imali dovoljno posla.
Krenule su smjesta izmjene GUPa, promjene zakona, čudnovate koalicije i neobjašnjive fluktuacije političkih stajališta na ovu temu. Započeli su se bizarni projekti i investicije u infrastrukturu, ali i osobne prijetnje, prijave i pritisci na građane aktiviste, kao i mnoge druge teško shvatljive stvari koje su se događale vezano uz ovaj projekt.
Iz redova inicijative Srđ je naš zaredale su se bezbrojne presice koje su nepopustljivo razotkrivale razna pogodovanja i sumnjive poteze korumpirane politike. Po zidinama i balkonima grada osvitali su bezbrojni ručno izrađeni baneri, da bi se građanima skrenula pažnja na važnost očuvanja Srđa i drugih javnih prostora.
Nizali su se protesti ispred vijećnice, a 2013. krenula je i najznačajnija građanska akcija – skupljanje potpisa za referendum o golfu. Mada je referendum sabotirala tadašnja gradska politika odvajajući ga za tjedan dana od glavnih izbora da bi osigurali nedovoljnu izlaznost, to je bilo značajno događanje kao održavanje prvog referenduma te vrste u Hrvatskoj, kada se pokazalo kako se politički sustav namješta da kontrolira potencijalnu efektivnost takvih referenduma.
Svejedno, borba se nastavila, a sretna okolnost bili su životni odabiri tada vrlo mladog odvjetnika Enesa Ćerimagića koji je već tad bio odlučio svoje obrazovanje posvetiti unapređenju civilnog društva. Njegova pozicija odvjetnika Zelene akcije omogućila je ozbiljne legalne poteze koji su zapravo i doveli do toga da se početak devastacije i privatizacije Srđa dovoljno dugo odgodi da se politički vjetrovi promjene, a investitori nađu druge horizonte.
Sve te godine ja sam živjela u SAD-u i pratila tu impresivnu građansku borbu kroz povremene telefonske razgovore s bratom, te preko objava po medijima.
Plato Srđa osobno mi je bio nekako moj i važan, jer nas je kao djecu iz nedavno izbetoniranog „Kineskog zida“, tata često vodio „na planinarenja“ do tvrđave Imperijal. Bilo je to puno prije današnjih serpentina i nisam baš bila impresionira doživljajem planinarenja, istini za volju. Ali obožavala sam ljuljačke na tvrđavi i igre po šumi platoa. Osobno sam i kao mali izviđač pošumljavala padine Srđa nakon nekog požara (na žalost – borovima!)
No bila sam tad predaleko za osobno sudjelovati, pa me je zadivila i osobno zadužila potpuna predanost, vjera u opće dobro i briljantno strateško razmišljanje te ekipice dragovoljaca.
Otkad opet živim u Hrvatskoj, trudim se na sve načine doprinijeti nastavku i razvoju njihovog rada, koji se u međuvremenu pretočio u ulazak u našu lokalnu gradsku i županijsku vijećnicu, a na indirektan način i zagrebačku, kroz podršku u nastajanju stranke „Možemo“.
Bilo mi je osobito zadovoljstvo prije nekoliko dana prisustvovati na tribini „Što je sad sa Srđem?!“, održanoj povodom 10. godišnjice tog neuspjelog dubrovačkog referenduma.
Jedan blagonakloni mig svemira omogućio je da smo, igrom slučaja, imali zadovoljstvo baš tad objaviti vijest da je arbitraža na Međunarodnom arbitražnom sudu kojem se „investitor“ žalio da ga je Republika Hrvatska oštetila za 500 milijuna eura jer mu nije omogućila da na Srđu izgradi svoju zamisao, završena presudom u korist Republike Hrvatske.
I mada je na sudu ostala još jedna arbitraža sa sličnom tužbom, izgledno je da će i ona završiti na isti način. Mislim da je opravdano očekivati da nakon ove presude „investitor“ više nema ni interesa ni političke podrške za nastaviti svoj projekt na Srđu.
I tako bi se, 17 godina kasnije, ovo uskoro moglo proglasiti uspjehom i pobjedom građanske inicijative „Srđ je naš“!
A ja osobno stvarno mislim da bi im se, kad se završi i ta posljednja arbitraža, trebao gore na Srđu podignuti jedan spomen park.
Ja bih ga stavila odmah pokraj Muzeja Domovinskog rata, u znak zahvalnosti svima koji su Srđ obranili, i prvi i drugi put. Jer 17 godina je jako dugo za izdržati bitku.
Odrasla je u toj borbi cijela jedna generacija, i jako mi je drago zbog njih da su dočekali svoju pobjedu i dokazali da se mala grupica građana ipak može boriti protiv globalnih korporacija, korumpirane politike i oholosti velikog novca, te u toj borbi pobijediti.
Već vidim neku novu djecu kako jure na ljuljačke tog spomen parka… neka se zove SRĐ JE NAŠ, da ne ga nikad ne budemo morali braniti po treći put.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
