Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima, poručio je general HVO-a Milivoj Petković, koji je u Haagu pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bosni i Hercegovini u pismu upućenom predsjedniku Haškog tribunala, sucu Carmelu Agiusu. General Petković jedno vrijeme je bio i Zapovjednik južnog bojišta, ali i Zbornog Područja Ston.
Petkovićevo pismo, pisano rukom iz zatvora u Belgiji, gdje je rođeni Šibenčanin i bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a prebačen na izdržavanje zatvorske kazne, prenosimo u cijelosti:
“Poštovani gospodine Agius, moji su branitelji uz moj pristanak podnijeli molbu za moje prijevremeno puštanje na slobodu. U tom kontekstu osjećam potrebu da Vam se obratim i izrazim svoj stav o mojoj presudi i dosuđenoj kazni, posebno zato što je ovo i prva prilika da to osobno i učinim.
Ja doista nisam osoba koja lako izražava emocije, ali to ne znači da ih nemam ili da ih ne proživljavam. Moja suzdržanost u pokazivanju emocija vjerojatno je posljedica mog vojničkog obrazovanja i odgoja jer sam gotovo cijeli život bio vojnik.
Kako god bilo, uvjeravam Vas, gospodine predsjedniče, da to ne znači i moju bezosjećajnost ili nedostatak empatije prema drugima. Poštovani gospodine predsjedniče, od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, u kojima sam sudjelovao, prošlo je skoro 30 godina.
Od tada nije prošao ni jedan jedini dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja. Znam da će tako biti do kraja mog života. S time živim i s time se nosim kako najbolje mogu. Rat je ljudska tragedija i zlo.
U ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina.
Danas, osam godina nakon prvostupanjske presude i četiri godine nakon konačne presude, imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen.
Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima.
Imam ljudsku potrebu da to kažem iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije. Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije.
Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti. To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti. Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima.
Nikako i nikad više nasiljem i ratom. Ovo kažem kao vojnik i to moje uvjerenje nije od jučer. U tom kontekstu i zbog toga Vam, gospodine predsjedniče, i pišem.
Poštovani gospodine Agius, nadam se da ovo moje pismo nećete doživjeti na bilo koji način neprimjerenim ili protivnim interesima mira i suživota među narodima BiH. U protivnom molim Vas da ga zanemarite.
S poštovanjem, Milivoj Petković, Leuze-en-Hainaut Prison, Belgija, 30. 8. 2021.”
Ukoliko sud prihvati njegovu ispriku, Petković bi uskoro mogao izaći na slobodu.
Od dolaska na čelo Tribunla u Haagu suca Carmela Agiusa, pitanje rehabilitacije došlo je u prvi plan pri odlučivanju hoće li osuđenici biti pušteni nakon izdržavanja dvije trećine kazne. Prije je bilo uobičajeno da se osuđenici puste nakon dvije trećine, iako nisu prihvaćali zločine za koje su osuđeni i, u nekim slučajevima, čak i ako su aktivno kritizirali i osporavali sam Tribunal. Agius je ovu praksu stopirao, naglasivši da neprihvaćanje odgovornosti za zločine i odbijanje prihvaćanja samog Suda predstavlja ometanje pravde.
Podsjetimo, Petković je kao jedan od bivših visokih zapovjednika i dužnosnika Hrvatske republike Herceg-Bosne (Jadranko Prlić – 25 godina zatvora; Bruno Stojić i Slobodan Praljak – 20 godina zatvora, Valentin Ćorić – 16; Berislav Pušić -10 godina zatvora) osuđen je na 20 godina zatvora za zločine poput onih u Stupnom Dolu, logorima Dretelj i Heliodrom ili u samom Mostaru, koji su počinjeni s ciljem da se “Bošnjaci i drugi, koji nisu Hrvati, politički i vojno podčine, etnički očiste i zauvijek uklone” s područja koja su proglašena Herceg-Bosnom.
