Plesanje je, svi će se složiti, jedna od najvažnijih ljudskih aktivnosti. Ljudska potreba da se izrazi kretanjem u zadanom, kontroliranom ritmu, s nekim ciljem, samostalno ili u paru, u paru ili u većoj grupi, poznata je od kad je svijeta. A cilj je mogao biti svakakav, zaštitnički, obredni, zabavni, ili je pak služio predaji osobnih snaga, zajedničkoj kao na primjer kod lova. Plesalo se bogovima, prirodi, jedno drugome, ples je bio dio rituala svadbi i sprovoda, a plesali su se ljubavni, tužni, ali i ratni plesovi. Plesalo se sve do ovog našeg vremena, kad je ples postao samom sebi svrha i ljepota.
Zajednice su oblikovale svoje plesne potrebe. Svega se do sada našlo u toj ponudi plesne umjetnosti pokreta u našoj civilizaciji. Zaista je zanimljivo pratiti kako se ta ljudska potreba aktualizirala na kojem području, a i kako se usustavila u uređeni sklop pravila neke zajednice. Narod je svoje zajedničke običaje plesanja održavao kroz život, folklorna su društva svoju djelatnost upravo utemeljila na glazbenoj baštini pojedinih zajednica, u vidu snažnog audiovizualnog izričaja identiteta. Narodni su se plesovi, premda otrgnuti iz svakodnevice ljudi tradicijskih zajednica, upravo na tom baštinskom momentu do danas i očuvali i odnjegovali. Krajem 19. stoljeća, a naročito tijekom prve polovice 20. stoljeća miješaju se utjecaji, seoske sredine se otvaraju, a glazbeni oblici se obogaćuju. U do tada zatvorene zajednice prodiru novine koju stanovnici prihvaćaju i oblikuju prema svojim potrebama.
Brojni su se istraživači bavili konavoskim glazbenim, folklornim izričajem, još od 19. stoljeća otkad imamo i njihove slikovne prikaze. Ljubav Konavljana za ples i osobitost plesnih oblika, kao i društveni kontekst, istraživali su mnogi, a među njima Miho Demović, Ivan Ivančan, Olinko Delorko, Jakša Primorac, Bonifačić Rožin Nikola, Krešimir Magdić, Vido Bagur i brojni drugi etnolozi, etnokoreolozi i folkloristi. Njihovim prinosima pratimo razvoj tog vida narodne baštine i svjedočimo osjetljivosti narodnoga duha. Plesanje spada među one tradicijske vrijednosti koje su pod snažnijim vanjskim utjecajima, a ovise o snažnoj aktivnosti lokalnog stanovništva. Za razliku od umijeća izrade veza ili čega drugog materijalnog, koje nam i nakon prestanka neke aktivnosti u zajednici svjedoči o postojanju umijeća, za glazbeni je izričaj, a naročito za plesove, krhka opstojnost u društvu.
To je naročito bilo vidljivo 50-ih i 60-ih godina u Konavlima kad se razvio određeni sram prema zabavljanju prijašnje generacije, kad seljačko postaje nižerazredno. Iz istraživanja doznajemo da su tadašnji kazivači teško pričali o plesanju za vrijeme mladosti zbog ukora svoje djece, pa su istraživači mučili muku u prikupljanju informacija o balanju u Konavlima. Generacija koja je rođena u prvoj polovici 20. stoljeća govorila je o plesu kao o skakanju, đipanju i prdecanju, što se nikako nije sviđalo njihovim odraslim potomcima u drugoj polovici 20 stoljeća. A koliko su strastveni starinski plesovi bili, svjedoči nam i jedno kazivanje 90-godišnjakinje koja je kao dijete gledala plesanje u svojoj kući:
Balo je moj dundo, da ga je bilo školovat, bio bi operni pjevač i balarin, ko glumac, strašan je on bio. U nas doma bila je velika konavoska saloča, onako ko u svakoga s dugom trpezom đe bi se sastajali o krsnom imenu, velike su to sale bile u kući, onda bi, kad bi se objedovalo, onda bi bal bio. Mi u selu nijesmo imali nikakav Dom, nego bi u kući đe je malo šire bilo, a to bi bilo u saloči, onđe bi se balalo. Kad bi se dundo uvatio sa svojom prvom rodicom Marelom, sve bi blanke isali na trpezu da im je šire, sve im je bilo usko. Lećeli su s kraja na kraj…
To vrijeme oko 1930. već su znali za druge plesove osim konavoskih:
Balali su polku i poskočicu, poskočicu koju bi udvoje bez da su išta svirali. Poslije je došo step, već kad je bio rat, a ovo je bilo prije.
U Konavlima, gdje su već nadaleko poznati narodni plesovi, priča o plesanju u običnom životu ostaje nekako postrani. Društveni plesovi koji su prodrli u Konavle nisu toliko privlačili interes stručne zajednice, pa je cijela priča o balanju svakako necjelovita. Uvijek se govori o nastupima folklora, poskočici i drugim plesovima koji su poznati kao starinski plesni repertoar, čiji dio danas održavaju KUD-ovi. U Konavlima su djelovala tri veća kulturno umjetnička društva, KUD Čilipi koji je izrastao iz KUD-a Vladimir Nazor, KUD Stjepan Radić iz Pridvorja te popovićki KUD Miho Klaić koji je djelovao od 50-ih do 70-ih godina. Imali su svoje folklorne i tamburaške sekcije i njegovali su svoje narodno glazbeno blago. Nekome tko je izvan Konavala sve je to možda izgledalo isto, ali su stanovnici Konavala osjećali razlike, kako u tehnikama tako i u pristupima baštini.
Voljeli su ljudi balat. Bilo je samo mala razlika pridvorsko i popovsko potkolo, mala razlika, ali isto se zvalo pridvorsko i popovsko potkolo… Razlika je bila u nekim koracima, jedan naprijed dva nase, samo u tome..
preuzeto s Facebook-grupe Dubrovnik nekad
KUD-ovi su tako živo tkivo zajednice pretvorili u scenski nastup koji je za potrebe publike, turista ili domaćih imao svoj smjer razvoja. A za to vrijeme Konavljani su i dalje u svojim životima balali, sve manje narodne plesove, a sve više društvene koji su dolazili sa svjetskim trendovima.
Svaku neđeju je bio bal, ako niđe onda na gumnu, u mome selu, bilo je 50 đevojaka, 3 kuće ih je bilo 15, u Nikole je bilo 5, u Jakana 7, preko 20 u 4 kuće. Onda bi kad je bilo lijepo vrijeme, kad nije padala kiša, u Nika velikoga na gumno koje je imalo veliku zaslamnicu, tuda bi šedali, balali, zafrkavali se… A kad bi išli balat u Čilipe, tamo je vazda bio prvo u 4 ure molitva u crkvi , a onda iza crkve Napredak i Sokolana, dva doma su bila. U Sokolanu su išli projugoslaveni, malo ih je bilo, a u hrvatski Napredak, đe je sad muzej u Čilipima, tu se balalo do mraka. Balali smo sve, i poskočicu i polku i step i posje je tango došo, pa bi pop prediko da nije dobro da se jedno na drugo navaljivamo, nije ga gustalo da balamo ove plesove… U mrak je svak moro it doma. Mi preko poja trči doma. Bože dragi, kako bi ono sve bilo lijepo…
Za jednom generacijom dolazila je druga, mladosti su se izmjenjivale, ženile se i udavale, a u domove i na gumna su dolazili neki mlađi ljudi. Do 90-ih godina 20. stoljeća u konavoskim domovima kulture na organiziranim zabavama plesali su se rock’n’roll, sentiši, a narodni plesovi zauvijek su ostali repertoar KUD-ova. Na svim konavoskim svečanostima i maturalnim zabavama završenih srednjoškolaca, kao i na svadbama, plesali bi valcer, a valcer su u Konavlima matere učile sinove. Prikupljanjem kazivanja doznali smo da se u mnogim kućama u vremenima s manje posla učilo balat, s majke na sina, pa i s oca na kćer. Ako netko od muških nije bio za balat, moralo je bit da je dobar na nogometa, inače ne bi imao prođu. Svi koji tada nisu znali ni voljeli plesati, spašavali su se čekajući tada popularne sentiše da dođu na red.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
