Nakon što je na našemu portalu objavljena fotogalerija s naslovom “U gradu je skoro sve zatvoreno, ali naša siječanjska galerija nije dosadna”, dobili smo poruku od jedne čitateljice kako nije sve zatvoreno, te kako je na Prijekome otvoren lokal u kojemu rade mladi ljudi koji svaki dan iz Stona donose freške kamenice i mušule, te da bi bilo lijepo podržati ih. Tako je i nastala ova lijepa priča.
Antonio Mihočević je rođen u Dubrovniku gdje je završio Pomorsko-tehničku školu. Upisao je studij Ekologije mora koji je sad malo stavio sa strane zbog obiteljskih i poslovnih obaveza, no nada se kako će ga u skorije vrijeme nastaviti i završiti. Kad nije na moru ili u restoranu, vrijeme provodi s obitelji, prvenstveno s jedno i pol godišnjim sinom i suprugom, a uspije pronaći vrijeme za druženje s prijateljima i za zaigrati nogomet.
Vaša obitelj se već generacijama bavi uzgojem kamenica i školjkarstvom. Uz takav način života i rada ste i odrasli?
– Tako je, četvrta sam generacija u obitelji koja se bavi školjkarstvom u Malostonskom zaljevu. Živimo u malom mjestu Zamaslina gdje i proizvodimo mušule i kamenice. Uz samu cestu prema Pelješcu imamo trgovinu u kojoj se mogu degustirati kamenice i pelješko vino. Trgovinu su otvorili moj djed i otac te smo protekle godine proslavili 20 godina postojanja trgovine. Učio sam od oca kako raditi i zavolio sam taj posao, iako nije lagan, a ujedno je i način života.
Jeste li se uvijek namjeravali pridružiti obiteljskom poslu?
– Kroz mladost sam radio i pomagao roditeljima bilo na moru bilo u trgovini. Po završetku pomorske škole završio sam kadeturu. Odradio sam dva broda, prvi put sam na moru ostao sedam, drugi put pet mjeseci. Oba se puta dogodilo da sam sezonu bio na brodu. Bilo mi je užasno žao što nisam bio doma i što nisam mogao pomoći svojima. Cijelo vrijeme sam intenzivno razmišljao ostati doma i nastaviti tradiciju ili nastaviti navegavati. Tijekom drugog dijela kadeture sam prelomio i odlučio ostati doma i graditi posao koji su moji godinama razvijali. Nastavio sam obiteljsku tradiciju, odustao od navegavanja. I eto sad ne radim miljama daleko, već pedeset metara od kuće.
Osim trgovine, obitelj je pokrenula i izlete brodom kako bi svi koji to žele mogli probati mušule i kamenica na samom uzgajalištu. Pretpostavljam da ste i vi pri tome pomogli?
– Zahvalan sam roditeljima koji su posao godinama gradili kako bi ja mogao nastaviti. Po povratku s broda rodila se ideja o brodskim izletima. Tražili smo brod koji bi mogli kupiti i tako proširili našu ponudu. Udruga stonskih školjka i Turistička zajednica napravili su odličan marketing za Malostonsku kamenicu, tako da je ona 2020. dobila oznaku izvornosti, što je nama školjkarima jako bitno. Naravno, bitno je i za razvoj turizma. Ideja kojom smo se vodili je bila da gost dođe u Malostonski kanal, i uz čašu vina, degustira kamenicu na licu mjesta i sazna priču o njenoj proizvodnji i povijesti. Mislim da samo uspjeli izletima uspjeli napraviti jako lijepu priču.
Nedavno ste „zatvorili“ poslovni krug. S poslovnim partnerom Danijelom Bokićem otvorili ste ove jeseni na Prijekom Oyster Bar Edulis. Koliko se dugo ta ideja kuhala u vama?
– Na ideju smo došli prije dvije godine, otvorili smo ove jeseni i to dosta kasno. Neki možda ne bi ni otvorili 28. rujna, ali smo ipak, nakon svega, tad odlučili otvoriti vrata našeg restorana. Radovi, papiri, dostava kuhinje…sve je to odnijelo dosta vremena, ali bitno je da smo otvorili. Danijel koji je prethodno radio u jako dobrim dubrovačkim restoranima pomogao mi je da ideje prenesem u naš Oystar bar. Tako je, zatvorili smo krug, od proizvodnje školjaka, prodaje u trgovini, brodskih izleta, i na kraju restoran u kojem svatko može uživati u našim proizvodima. U ponudi imamo za svakoga ponešto.
Iza nas je turbulentna godina obilježena inflacijom i sveopćim rastom cijena. S druge strane turizam nam se vratio na velika brata. Jeste li se zbog ne baš idealnih uvjeta imalo dvoumili oko ulaska u novi projekt?
– Kad ulazite u novi projekt, uvijek oklijevate i razmišljate što ako…ali iskreno nisam se puno dvoumio. Takav sam karakter da ne mislim da će nešto ispasti loše. Razmišljam samo kako što kvalitetnije i što bolje odraditi posao. Kako našu stari kažu: „Tko radi, ne boji se gladi“. Iskreno, sve cijene su rasle…materijala, nabave, kuhinje, ali Danijel i ja smo samo nastavili dalje. Nema odustajanja. Pogotovo dok si mlad i kad želiš sebi i drugima dokazati da možeš. Imali smo dobru ideju i to je nas dvojicu guralo naprijed.
Na koje ste prepreke naišli i kako ste ih razriješili?
– Uff, bilo je svega pomalo…Od kašnjenja radova, čekanja papira, imali smo malih problema za radnu dozvolu za naše kuharice. Ma iskreno bilo je svega. U projekt smo se dali 15. siječnja, a otvorili 28. rujna. Na kraju se sve našim zalaganje i željom da što prije otvorimo riješilo.
Svakog dana u Grad donosite svježe kamenice. Kako zapravo izgleda jedan vaš radni dan?
– Tako je, svaki dan pređem 110 kilometara u oba smjera. Moj dan kreće ranijim odlaskom na more gdje uhvatim školjke za restoran te obavim što je potrebno u procesu proizvodnje kamenica ili mušula. Nakon toga dolazim u Dubrovnik sa svježim školjkama i nastavljam raditi u restoranu do kasnijih sati. Po zatvaranju restorana odlazim kući, a u slučaju da ostane kamenica ili mušula nosim ih sa sobom i vraćam u more kako bi školjke zadržale svježinu. Doma dođem oko 1, 2 sata ujutro. To je moj tipični radni dan, ali ne žalim se, uživam u ovom i drago mi je da to mogu s vama podijeliti.
Iza nas su blagdani, kućice su otišle sa Straduna. Započeo je dubrovački zimski san. Vi ste još uvijek otvoreni. Zašto i do kad planirate biti otvoreni?
– Još smo otvoreni i zaista mi je drago da jesmo. Kad pogledate Prijeko i općenito cijeli Grad nakon Adventa imate dojam da se Grad pretvorio u grad duhova. Skoro pa da je za ne povjerovati da se prije koji dan na Stradunu, Pilama, Gundulićevoj poljani odvijao život, a danas je sve mrtvo. Kao da je netko pritisnuo sklopku i ugasio svjetlo. Sad radimo isključivo za domaće ljude i pokojeg stranca koji naiđe, kako bi ljudi imali gdje nešto pojesti. Ali ne krivim ugostitelje za ovu situaciju. Pa kome će raditi i plaćati radnike kad nema nigdje nikoga? Više troška, nego koristi. Vjerujem da bi svi voljeli raditi 365 dana u godini. Iskreno, još razmišljamo do kad ćemo, sve opet zavisi o vremenu i gostima.
Iako ste tek ušli u ugostiteljski posao, što je po vama potrebno kako bi što više objekata radilo i tijekom zimskim mjeseci?
– Mislim da bi trebalo dosta više raditi na povezanosti Dubrovnika s gradovima u inozemstvu. Letovi Dubrovniku najviše znače. Znam da je problem radna snaga, ali uvijek se može iznaći rješenje. Pogledajte samo Barcelonu, koja godišnje ima 20 milijuna turista. Ako oni mogu zašto ne može Dubrovnik? Naravno, ne govorimo o istim brojkama, ali može se i mora raditi na tome. I zimi imamo odličnu klimu koja gostima omogućuje i da tijekom ovog perioda borave na otvorenom, a ne da vrijeme provedu zabijeni u hotelima i apartmanima. Još jedna stvar, mladim treba omogućiti bogatiji noćni život. Za našu mladost ali i za mlade iz inozemstva, da znaju da se i tijekom zime u Dubrovniku mogu dobro zabaviti. I sami znate da mogli mladi odlaze studirati u druge gradove, vjerujem da dio razloga leži u tome kako bi mogli iskusiti prave čari studentskog života. Stoga treba raditi i na programima za mlade.
Kad govorimo o školjkarstvu u Malostonskom zaljevu, kako po vama izgleda budućnosti? Vide li se već učinci Pelješkog mosta i jesu li oni pozitivni ili negativni?
– Po meni budućnost uzgoja je jako loša. Mladi koji imaju prilike baviti se školjkarstvom ne žele raditi. Imaju druge ciljeve, što je naravno u redu. Mislim da ćemo u budućnosti imati sve manje i manje školjkara. Mladi odlaze u veće grade što je također jedan od razloga za moju bojazan. Najveći strah, a vjerujem je da se sa mnom slažu i drugi školjkari jest očuvanje čistoće Malostonskog zaljeva. Svi se trebaju angažirati po tom pitanju, jedna nepromišljena greška može sve ugasiti. Most će svim na Pelješcu donijeti pozitivne stvari dijelom zbog turizma, a dijelom jer će podići kvalitetu života ljudi, pogotovo na kraju Pelješca što smo vidjeli proteklog ljeta, odmah po puštanju mosta u promet.
Vrte li vam se već u glavni nove poslovne ideje?
– Ha, čujete ideja uvijek ima, ali sve u svoje vrijeme. Iskreno se nadam da će još toga biti. Idem korak po korak i ne trčim pred rudo.
