Kad je postalo jasno da se vrata muzeja i galerija zatvaraju za posjete, te da ključ u bravi ponovnog otvaranja ne leži u (samo)volji zaposlenika, već više “sile” kojom upravlja covid19, Muzeji i galerije Konavala su se povukle u virtualni svijet. Osim što se njihovim kulturnim muzejskim jedinicima može virtualno prošetati preko društvenih mreža, pokrenuli su i blog koji je dobio naziv pun simbolike: Samonikle priče iz Konavala. Angažirali su se svi u radu iz doma, podijelili područja i teme koje će osmišljavati iz dana u dan, krenuli su i počeli “pobirati” sve više pohvala samih Konavljana ali i šire javnosti, jer fizički smo na distanci, ali virtualni svijet nema granica. Muzeji i galerije Konavala na takav su način ostali mjestom susretišta, na čemu od početka inzistira ravnateljica Antonia Rusković Radonić.
-Osjećaj da smo nastavili raditi u novoj situaciji je kao da smo pobjegli krvniku sa vješala – oduševljavajući. Nisam ni slutila da ćemo moći ostvariti ovoliki radni ritam prema zajednici kad se zatvore muzeji. Nakon donošenja odluke o zatvaranju javnih prostora, a time i obustavljanju svih naših radionica, predavanja, vodstava i svega što radimo po muzejima, trebalo je brzo odreagirati i to na način da ne stvaramo novi trošak. Obratili smo se našoj dizajnerici Nori Mojaš i tvrtki Link2 koja nas prati u svim muzejskim informatičkim potrebama, od vođenja muzejske građe do platformi za digitalizaciju, prezentaciju i slično. Brzo smo se složili da je forma bloga za ono što smo htjeli predstaviti najpodesnija. Kratki, jezgroviti i popularno pisani tekstovi o pojavnostima na području Konavala sa pratećim fotografijama, audio i video zapisima koji se dio muzejske dokumentacije.
Na prvom sastanku, kad smo potegnuli pitanje bloga, složili smo se da mora biti upotrebljiv, ne samo informativan. Sadržaj bloga mora korespondirati u svojim temama na način da iz muzejskih podataka, tradicijskih znanja i kazivanja donosimo sadržaj koji je iskoristiv u našim trenutnim zadatostima. Da Konavljane potaknemo na osvještavanje svoje prirodne i kulturne stvarnosti koja ih jako podržava.
Iako naziv Samonikle priče iz Konavala sugerira teme samo o bilju, čini se da ste ga proširili u značenju sa svim pričama koje su izrasle u kulturnom i prirodnom krajoliku Konavala. Riječ je o šarolikom fundusu lijepo pisanih tekstova čiji autori nisu navedeni, već stoji zajednički potpis Muzeja i galerija, pa bi bilo lijepo da spomenemeo tko sve sudjeluje u kreiranju bloga.
-Mi smo generacija koja je odrasla uz sve dobrobiti industrijskog i tehnološkog života. Vrijeme je da osvijestimo da kad nas tehnologija i industrija ne podržavaju da nam okoliš još uvijek to radi i da ga vrijedi upoznati i čuvati. Mi smo muzej i prvenstveno je naše polje djelovanja kulturna baština, ali naši stari su svoju kulturnu baštinu gradili na prirodnoj i zbog toga nam je važna.
Za blog pišu Helena Puhara, Jelena Beželj, Lucija Ljubić, Marko Vodopija, Maris Stanović, Petra Dominik i ja, a urednica je Petra Dominik. Ona pazi na hodogram, lektorira, objavljuje i općenito uređuje. Veličinu i stil forme smo zadali i već smo se svi navikli na ovakvo pisanje.
Kako birate teme?
-Teme biramo prema aktualnosti. Biljke pratimo kako se pojavljuju u okolišu ili ako se upotrebljavaju u trenutku kad objavljujemo. Obrađujemo one koje su se koristile ili se koriste od lokalnog stanovništva. Tu nam dosta referiraju kazivanja iz Zavičajnog muzeja. Svi, pa i oni koji nemaju svoje zemlje, imaju dodir sa biljkama iz okoliša, pa čak i ako je to mali uporni drijenak u zidu ili međi. Naučili su nas da su to sve korovi, alergeni i dosadno uporno bilje, a mi želimo ukazati na koristi i važnosti biljaka našeg okoliša. Iz konavoskog biljnog svijeta crpila se i hrana i lijekovi i bojila i tekstil, igračke i alati i sve što je bilo potrebno za život. Upoznavanjem resursa osvještavamo sebe i krajolik, a kao muzejski djelatnici obogaćujemo svoju interpretaciju prostora.
Obradimo i pokoju poljoprivrednu temu, bolje reći vrtlarsku i osvještavamo domaći uzgoj životinja. Upustili smo se i u gotovo filozofske teme koje obično zanemarujemo, poput vode i vatre. Trenutne aktualnosti pratimo koliko imamo referenci iz građe, a da ostane zanimljivo i korisno. Tema ima puno više nego ih mi možemo stići obraditi.
Je li naporno iz dana u dan smišljati teme?
-Nije, jer ih je na pretek. Nakon prijedloga napravimo plan za sljedeći tjedan i dostavimo urednici. Svi tekstove dostavljaju se na vrijeme kako bi ih ona uredila. U tjednu u kojem ona objavljuje, mi pišemo za sljedeći tjedan. Mogu reći da smo za sada uštimani. Mi smo u ovoj situaciji stvorili novi sadržaj koji ćemo nastaviti i kad se vratimo u normalu.
Jeste zadovoljni s prijemom kod publike, virtualni svijet je ipak naklonjeniji mlađim generacijama, a svjesni smo da na izložbama u Konavlima bude jako puno starijih ljudi.
-Jesmo, jako. Malo nas zabrinjava da nas ne mogu čitati oni koji nisu u virtualnom svijetu, ali je pomalo i začuđujuće da imamo jako lijepe komentare iz Doma za stare i nemoćne gdje se naš blog svakodnevno očekuje, a komentari na društvenim mrežama su ohrabrujući. Blog je čitan = muzej je posjećen, s tim da mi se čini u prosjeku da više informacija o pojedinoj temi možemo dohvatiti na ovakav način, nego u klasičnoj muzejskoj prezentaciji koja zna biti opširna i stručna pa ne prodre uvijek do publike.
Mislite li da će sve ovo što nam se događa promijeniti naše međusobne odnose, odnose čovjeka i prirode, na bolje? Ili, nagore?
-Osobno mislim da je svaka kriza, svaki strah i nesigurnost put do toplijih srca i mudrosti. Ako iz ovoga ne naučimo bolje i drugačije, znači da moguće nije bilo dovoljno loše i stvaramo preduvjete za još goru krizu. A tako malo nam treba…
Pročitajte nekoliko blogova:
Znate li tko je kriv da mlijeko postane sir?
Tko se nije skrio, ubran je bio – igra skrivača s kukama i šparogama
