Ova 35-ogodišnjakinja odrasla je, kako kaže, u najljepšem Lapadu. Završila je Umjetničku školu Luke Sorkočevića i zatim Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku za animirani film i nove medije. Dosada je radila na brojnim serijama, filmovima…, a trenutno stvara svoj prvi autorski animirani film, nadahnut, a čime drugim, nego Dubrovačkom Republikom. Predstavljamo vam Antoniu Begušić.
Prilikom upisa u srednju školu dvoumila se između umjetničke i pomorske.
-Uvijek sam imala podršku i od obitelji i od prijatelja, ali moram spomenuti poticaj od prijateljice Vanje, kada sam iz nekog čudnog razloga htjela upisati srednju pomorsku školu, koja mi je rekla: „Jesi ti normalna? Prijemni za umjetničku je za tjedan dana, idi crtaj mapu!“ Eto, da nije bilo nje, možda bi sada bila kapo na nekom brodu.
Zašto animacija?
– Zanimljivo mi je bilo što u animaciji imam apsolutnu kontrolu nad svakim detaljem i mogu stvarati neograničeno, iz ničega, što otvara bezbroj mogućnosti. Moj primarni izbor izričaja je film, animacija je dio filmske umjetnosti koja je nekako najpoetičnija i neograničena u izrazu, i ta magija me zaintrigirala.
Cijenim češku i francusku animaciju, zbog pristupa tehnici, priči, zbog eksperimenta u koji se usuđuju ući i odrade ga maestralno. Animirani filmovi Jana Švankmajera, Raoula Servaisa, Braće Quai su uvelike utjecali na mene. Naravno tu je i Zagrebačka škola, koja je i danas je bez presedana. I Vlado Kristl, koji je po mom najveći majstor te škole – i ako moram izdvojiti neki film, to bi bio njegov Don Quijote.
Na čemu si sve dosad radila?
-Radila sam na raznim animiranim filmovima, kao što su: Posljednji Izazov Božidara Trkulje, Jelenko Brune Razuma. Pa onda razne kratke animacije za HRT, reklame, špice, animacije za kazališne predstave. Paralelno sam radila i u produkciji igranih filmova i serijala kao što su Igra Prijestolja, Ratovi zvijezda, The Terror, Strike Back i drugi. Naradila sam se bome, a tek sam krenula.
Trenutno radi na svom autorskom projektu u Kući hrvatskog filma u Novoj Vesi, kraj Zagreba. Zajedno s brojnom ekipom stvara 12-minutni animirani film radnog naziva Carrus Navalis u produkciji Zagreb filma, a uz sufinanciranje, među ostalim, i Grada Dubrovnika.
–Carrus Navalis je radni naziv filma, koji će se finalno zvati Republika. Film će trajati 12 minuta, a radi se u tehnici stop-motiona. Simbolička je satira koja govori o strukturi društva i vrlinama koje Platon postavlja kao esencijalne za funkcionalno društvo. Inspiriran je Dubrovačkom Republikom, a radnju nose povijesno utemeljeni karnevalski likovi, koji su u vrijeme karnevala bili plaćenici Republike, i čiji je posao bio kanalizirati nezadovoljstvo puka i ismijavati vladajuće. Radimo ga već 3 godine i biti će finaliziran na jesen. U kinima će se moći vidjeti na festivalima na koje prođe, a evo ja se nadam kako će to biti i Unseen festival u Cavtatu.
Uz Antoniju na filmu radi i brojna ekipa kreativaca, a mnogi su od njih iz Grada.
– Najbolja ekipa na svijetu – od glavnog animatora Pavla Stanojevića, scenografa Stephanie Miline, Božidara Trkulje i Damira Šuše, rekviziterke Ivane Krile, direktora fotografije Srđana Kokanova, kostimografkinje Zjene Glamočanin, moje 2 desne ruke u izradi lutaka – Dorotee Budić i Karle Begušić, do Maria Kalogjere koji trenutno radi postprodukciju filma i Hrvoja Štefotića koji će raditi glazbu i zvuk. Bez svih tih ljudi filma ne bi bilo.
Antonia nam je ukratko opisala proces nastajanja animiranog filma.
Sve počinje od ideje, a ona je uvijek ispočetka kaotična. Pojavi se od nikuda, kao buka, i s vremenom se iskristalizira i postaje partner u stvaranju. Kod animiranog filma je ključno kako tom svijetu, koji nastaje iz ničega, udahnuti dušu. Nije to samo puko pomicanje predmeta, ili crtanje generičkog pokreta. Iza svega toga mora postojati karakter koji animator pripisuje liku, drvetu, automobilu, oblaku, psu, svemu što mora biti živo u filmu. Voli li taj lik piti kavu ujutro? Ili ga nerviraju kamioni što odvoze smeće? Što misli o svom prvom susjedu? Sve su to ključne stvari u stvaranju lika. U jednom trenu taj svijet oživi i dobije karakter, i ti više nemaš kontrolu. Neopisiv je doživljaj stvarati život iz nule. Svaki animator je ustvari sramežljivi glumac, koji se skriva iza lutke ili crte, i dijeli duše kako zna i umije.
Ako je suditi po tebi i imenima, koja si spomenula kao suradnike na filmu, dosta se Dubrovkinja i Dubrovčana bavi stvaranjem filma. Smatraš li da bi Grad trebao više podupirati razvoj filmske industrije?
Grad Dubrovnik je kofinancirao moj film, i financira kulturne projekte, ali vjerujem da se poticaji u tom smjeru mogu povećati. Pogotovo jer imamo veliki broj sposobnih ljudi i odličnih projekata, a rad u kulturi zahtjeva velike novce i veliki broj ljudi i stoga je iznimno skup. Ali je na duge staze održiv. Veliki broj umjetnika stvara iz ljubavi jer je to jedino što mogu i žele, i užasno je da kroz taj svoj rad ne mogu pristojno živjeti. Ulaganje u prostore, studije za produkciju, za Dubrovnik, mislim bilo isplativo, jer i bez studija smo u žarištu traženih lokacija za inozemne projekte. Kad bi se povećala svijest o tome koliko kultura, odnosno filmska pridonosi rastu i razvoju, ne samo na gradskoj nego i državnoj razini, mogli bismo se osloniti na još jednu iznimno održivu gospodarsku granu van turizma. A imamo sve pretpostavke: kvalitetne stručne ljude, u gradu koji diše umjetnost.
Smatraš li da te dubrovačka Umjetnička škola pripremila dobro za studij?
Definitivno! Naša Umjetnička škola ima jako kvalitetan i iscrpan program, koji je bliži gimnazijskom nego strukovnom. Nije bilo lako s 15 godina biti u školi od 8 ujutro do 6 popodne, ali to nas je pripremilo na sve što nas je čekalo na Akademiji, kasnije i na poslu, ali i u životu. Osobito mi je u sjećanju ostala profesorica Ana Dalmatin, koja nas je drilala u čitanju, pisanju i izražavanju, ali u prvom redu nas je učila kako da budemo ljudi. To je neprocjenjivo.
Budućnost Antonia ne voli planirati. Iako joj je rodni grad najljepše mjesto na planet, vjeruje kako će je život, sudbina odvesti na mjesto na kojem treba biti. A u međuvremenu živi u Zagrebu i radi na svome filmu, ali i drugim projektima. Kako joj trenutno izgleda jedan radni dan?
Buđenje, kava i biciklom u studio. Slijedi ono što mi taj dan dođe pod ruku: lijevanje gipsa, bojanje silikona, izrada rekvizite, pripremanje lutaka za sljedeću scenu. Nerijetko su to hektični dani s radom na više projekata odjednom. Doma dođem oko 8-9 navečer, nešto skuham i završim dan gledanjem filmova.
Kad dođeš u Dubrovnik, što prvo primijetiš?
Dubrovnik je moje najdraže mjesto na planeti Zemlji i neopisiv je osjećaj kada se vratim u grad. Strašno me pogađa devastacija prirode nauštrb kvazi urbanizma. Marina na Lapadskoj obali, plaža u Uvali Lapad, megalomanska gradnja po Babinom kuku…to je neoprostivo. Ne postoji sklad urbanizma, niti poštivanje starih vrijednosti i prirode. Kao da su prestali biti bitni ljudi koji žive u gradu, kao da ih se ne sluša i ne čuje, i zagušeni su betonom i dizalicama koje kidaju, kamen po kamen, grada kakav znamo i volimo. Ono što me uvijek oduševi, usprkos svemu nabrojenom, je entuzijazam i vjera ljudi koju jesu taj Grad, i koji ne dopuštaju da mu se betonizira duh. I Gruž, koji pulsira kao nova kulturna žila kucavica, s Muzejom crvene povijesti, ateljeima, Love barom…To je ono što moramo podržavati i u što moramo ulagati.
U svoje slobodno vrijeme Antonia sadi biljke, uživa u prirodi.
Napravila sam džunglu/vrt na krovu zgrade i svo svoje slobodno vrijeme posvećujem tome. I kuhanju. Kada se oslobodim posla, ljeti uglavnom, sjednem na biciklu i provedem 2-3 tjedna u bicikliranju po Hrvatskoj. Glavno da sam u prirodi. Tamo sve ideje i nastaju.
