Ante Kovačić je propješačio svoj Camino, vratio se u Grad, a zanimljivi blog koji je pisao tijekom puta prikovao je mnoge uz stolicu, te izazvao mnoge komentare i interes čitatelja.
Tko je i čime se bavi naš mladi sugrađanin s Osojnika Ante Kovačić, pisali smo lani u našoj rubrici Ljudi nazbilj, pa se tu možete malo bolje upoznati s njime. U svakom slučaju, pisanje je njegova nova strast i neosporno mu dobro ide.
Ante Kovačić nakon 20 godina treniranja raskinuo je s nogometom i počeo živjeti punim plućima
Kakve su se misli, osjećaji, pitanja “rojila” u toj mladenačkoj glavi tijekom mjesec dana hodanja i “ogoljavanja” možemo čitati na njegovom blogu, stoga smo ga mi zamolili da nam napiše stanovite “završne misli” – deset životnih lekcija s mog Camina.
Ante, hvala ti.
Za ovo putovanje nisam se pripremao…
Kada sam sa trećim danom listopada krenuo hodati iz St. Jean Pied de Porta, malenog francuskog mjesta u blizini španjolske granice, nisam znao što očekivati od 800 km dugog francuskog Camina koji je bio preda mnom. Bolje rečeno, trudio sam se ne znati kako očekivanjima ne bih nešto pokvario.
Danas, 10 ak dana nakon dolaska u Santiago de Compostela, ishodište svakog Camina, pa i ovog mog, pokušati ću izvući neke pouke koje me je put naučio, ili na koje me je barem podsjetio.
- SVE ŠTO NAM U ŽIVOTU STVARNO TREBA UGLAVNOM STANE U JEDAN RUKSAK (POVEĆI)
Spremajući se za put, osim odjeće koja je bila na meni, u backpack sam stavio rezervnu kratku majicu, šorc, rezervne čarape i rezervno donje rublje, vreću za spavanje, osnovnu higijenu, punjač za mobitel i jednostavni set za kuhanje. Sa tom opremom živio sam 31 dan na putu, bez da mi je u ijednom trenutku išta zafalilo, a sličan sadržaj imali su i ostali hodočasnici. Kada raspolažeš sa toliko odjeće, ne razbijaš glavu o tome koje tenisice ćeš obući, kako ćeš uskladiti boje odjeće ili hoćeš li nositi 3 dana zaredom istu majicu, što je vrlo oslobađajući osjećaj. Mnogi hodočasnici takve stvari spoznaju tek kada se nađu u ovoj situaciji, pa po povratku kući pročiste svoje ormare i mozgove zatrovane pomahnitalim konzumerizmom.
- NIJEDNA UDALJENOST NIJE PREVELIKA AKO ZNAMO KAMO IDEMO
Malo se sam sebi gadim pišući ovakve istrošene naslove, ali valjda postoji i razlog zašto ih se uvijek spominje. Na kraju krajeva, sve je već nekad netko napisao, kako god ovaj naslov uobličio, originalan biti neće svakako. Dakle, kada znaš kamo ideš, kada si pronašao svoj smjer i svoju stazu onda si najteži dio puta već odradio, tada je preostalo samo hodati njime. Kada pogledavši unatrag ugledaš napredak koji si ostvario, put koji si prešao, onda cilj, koliko god težak i dalek bio, nikada nije nemoguć.
Pronaći svoj smjer je pak puno teže i zahtjevnije, no to nije ovdje tema.
- DRUKČIJI SVIJET JE MOGUĆ
Znam da zvuči naivno i idealistično, ali na ovom putu zaista možeš opet povjerovati u čovjeka. Nigdje drugdje i nikada prije nisam gledao toliko pozitive, suosjećanja, ljudskosti, pomaganja, jednakosti, kao ovdje. Da li je to jer smo svakodnevno osuđeni jedni na druge, jer tih mjesec danas nemamo druge bližnje osim tih suputnika, to ne znam. Ono što sam vidio su ljudi sa svih strana svijeta koji se zbližavaju, pomažu, raduju jedni drugima, usudio bih se reći i vole. Svjestan sam da se to nikada neće moći preslikati na vanjski svijet, jer camino je u jednu ruku poput zatvorenog balona u kojem vanjska pravila ne vrijede, ali barem je utješno vidjeti da smo svi u suštini, kada se ogolimo, prirodno zaista takvi, Barem dok se ne vratimo u košnice pod utjecaj svega onoga što nas čini lošijima i održava svijet u stanju kakav je.
- TURIZAM NIKOG NE ŠTEDI
Teško se oteti dojmu da je ovo hodočašće izgubilo veliki dio svoje draži sa masovnom popularizacijom koja je krenula filmom „The way“. Brojke kažu da godišnje Camino prehoda oko 500 000 ljudi te da je put postao velika turistička atrakcija. Mi u Dubrovniku barem znamo što to znači i na koji način turizam mijenja lokaciju. Mogao sam to primijetiti u prenoćištima u kojima su me znali dočekati neljubazni domaćini koji te gledaju samo kao još jednog od tih pola milijona prolaznika koji će ostaviti novac. Također, prelijepa malena mjestašca su sada pred kraj sezone bila potpuno pusta, sa zatvorenim objektima i bez stanovnika koji bi živjeli u njima. Većina objekata je pretvorena u prenoćišta i hostele, cijene su porasle, a lokalci preselili drugdje. Pričajući sa domaćinima, ljudima koji vole camino, da se pomalo osjetiti nelagoda prema pretjeranoj turistifikaciji puta. I ovdje je turizam prepoznao nešto autentično i neotkriveno, privukao mnoge koji su to željeli iskusiti, i sada je ta autentičnost već na putu ka izumiranju.
Ponuda i potražnja je tako napravila da na Caminu u bilo kojem trenutku možete zazvati taxi, prebaciti ruksak na drugu lokaciju, dobiti masažu stopala usred ničega, spavati u prenoćištima sa bazenom i saunom, iznajmiti vlastitu sobu…
Dobro ili loše, procijenite sami, ali pri tom imajte na umu, pričamo o hodočašću!
- S KIM SMO, TAKVI SMO
Naveo sam već kako je nevjerojatno koliko su ljudi pozitivni u svakom smislu na ovom putu. Svih tih dana nisam imao niti čuo za ijednu neugodnu situaciju, ljudi su otvoreniji nego inače, pristupačniji, ljubazniji. Na putu je sasvim normalno javljati se neznancima, popričati, upitati ih kako su, treba li im pomoći, ohrabriti ih. Ne mislim da je to zbog toga što najbolji među nama odlaze na camino, već da Camino izvlači najbolje iz nas. Kada si okružen takvim ljudima, svakodnevno gledaš i živiš takve emocije, tada i tebi to postane prirodno. Pojam normalnosti se na ovom putu drastično mijenja.
Bivajući sa dobrim, boljim ljudima, i mi postajemo bolji. I obrnuto.
- PRAVA VJERA NE POZNAJE RELIGIJE
Ovo sam znao i prije odlaska na put, to mi se čini tako banalno i glupo uopće spominjati, dapače, teško mi je pojmiti da netko svoju religiju može pretpostavljati ičijoj drugoj, no na putu sam to i doživio.
Jedne večeri, u crkvenom prenoćištu, nas 50 ak hodočasnika svih religija i sa svih strana svijeta, domaćin je skupio u crkveni prostor. Sljedećih pola sata, u tišini i tami, tek uz pokoju upaljenu svijeću, svatko je iznosio svoje misli, nešto što trenutno osjeća, otvarao se. Nismo se svi uopće razumjeli, ali ono što smo razumjeli bila je emocija koju su ljudi dijelili i osjećaj koji smo svi osjećali- da smo svi jedno. O tome sam više pisao na blogu, ako nekog zanima neka pročita. Ta večer i taj doživljaj, većini hodočasnika ostao je najljepši događaj na cijelom putu.
- NITKO NE PRONAĐE SEBE NA CAMINU
Jedna od najgorih rečenica koje sam slušao prije odlaska na camino je bila ona o pronalasku sebe. Pa evo, ako mislite da ćete otići na Camino i pronaći sebe, nemojte ići, nećete se pronaći. Niti će itko hodajući 30 dana, ili radeći što god drugo 30 dana pronaći sebe. Što god to uopće značilo pronaći sebe. Da bi se pronašli trebali bi prvo biti izgubljeni, a da bi se izgubili, trebali bi se valjda prvo posjedovati. A ne posjedujemo se, samo jesmo. Zato, niti smo izgubljeni, niti ćemo se pronaći.
Ali ako želite, na Caminu se hodajući možete graditi, baš kao i svugdje drugo, radeći bilo što drugo.
- GODINE SU SAMO BROJ
Krenulo me sa frazetinama, zašto stati…Još nešto što smo čuli milijon puta, a na Caminu to doživite svakodnevno. I ovo se ne tiče samo godina, već većine izgovora koje ljudi sebi zadaju kako ne bi uradili nešto što žele, kako ne bi živjeli život u svojoj punini. Većinom je razlog samo neimanje hrabrosti i pretjerana naviknutost na životni komfor.
Dakle, na Caminu sam susreo Šveđanina od 60 ak godina, sa cca 140 kg i stentom na srcu. Francuski bračni par koji je iz svojeg doma na jugu, preko cijele zemlje krenuo prije 3 mjeseca hodati. Žena ima oba umjetna koljena. Zatim Talijana koji hoda Camino bez iti jednog eura, Amerikanku koja ima 71 godinu, a želja joj je prehodati ga ponovno za 10 godina! Nebrojeno je puno osoba preko 60,70 godina koje susrećete po putu, i to nije ništa čudno, mene je najviše čudilo koliko su te osobe u glavi mlade! S njima se razgovara kao sa svojim vršnjacima, to su ljudi koji život žele stvarno proživjeti do kraja.
I ne, ne hodaju oni Camino jer su takvi, mladi u duhu, možda i tijelu… Oni mladi jer hodaju i ne daju se godinama!
- VIŠE SLIJEDIMO UNUTARNJI GLAS
Stvarno nisam znao zašto idem na Camino kada sam kretao. Nisam imao nikakav poseban razlog niti sam znao puno o njemu. Samo sam nekada negdje čuo za to i osjećao da želim ići. Na taj način pokušavam i živjeti, manje znati a više osjećati, pratiti unutarnji glas. Zašto mislimo da uvijek sve znamo, kad zapravo pojma nemamo kuda će nas odvesti odluka koja se samo sada čini najlogičnijom. Naš um ne vidi dovoljno daleko, samo umišlja da zna ishode odluka.
Da je to ispravno, Camino će vam pokazati na svakom koraku, samo se treba prepustiti i vjerovati da će svaka odluka na kraju izroditi nečim dobrim. Čak i ako na raskrižju ne znate gdje skrenuti, pa odete dužim putem na kojem vas vas dočeka blato, kiša i uzbrdica, na to treba gledati samo kao na jednu etapu puta koja će negdje odvesti na kraju, usput vas možda nečem naučiti. A gdje god odvede, biti će dobro zbog nečega.
To mi je put jasno pokazao, da trebam češće slijediti svoj unutarnji osjećaj i na kraju, čemu god on odvede, do čovjeka je samo znati pronaći nešto pozitivno u tome.
PUT JE CILJ
- Veliku Ghandijevu izreku sam ostavio za kraj. Mogla je slobodno ići i na početak, jer ona je i početak i kraj svega na putu, himna, misao vodilja i nužni stav svakog živućeg čovjeka.
Nije poanta ni cilj ovog puta bio doći do Santiaga, već prehodati put, doživjeti sve što on donese, uživati u njemu svakog trenutka, u njegovim ljepotama kao i teškoćama.
I oni koji su zbog raznih razloga odustajali po putu, njihov doživljaj puta, trenutci koje su doživjeli, ljudi koje su upoznali, pouke koje su izvukli, ništa nisu umanjene činjenicom da nisu stigli u Santiago. Cilj je samo nužna točka kako bi mogli imati neki smjer, ali put je ono što čini putovanje.
Jer ciljevi su promjenjivi i nestalni; čim ga ostvarimo, već ćemo imati neki novi, put je ono što uvijek imamo i živimo, kud god on vodio.
Na Caminu, ali pogotovo van Camina.
