3. lipnja 2018. tada 19-godišnji Ante Kolunđija vozio je motor iz Župe prema Gradu. Na skretanju za poslovnu zonu u Čibači, osobni automobil oduzeo mu je prednost. U sekundi se promijenio cijeli njegov život. Nekoliko mjeseci kasnije suočio se s činjenicom da više nikad neće hodati. Danas, pet godina kasnije, nakon četiri operacije i višegodišnje rehabilitacije, Ante se pomirio s kolicima kao dijelom svoga tijela i ne odustaje. Član je teniske reprezentacije Hrvatske za osobe s invaliditetom, pri kraju je fakulteta i živi punim plućima, iako je itekako svjestan svojih ograničenja.
Nisam znala što očekivati, kako pitati sve što me zanima, a ne zadrijeti previše u osobni prostor mog sugovornika. No nakon pet minuta s Antom, razgovarali smo kao da se poznajemo godinama. Ovaj 24-godišnjak s Gornjeg Konala nije oklijevao podijeliti sa mnom i s vama svoju životnu priču jer smatra da ona može pomoći onima koji se nađu „pred životnim preprekama“.
-Vozio sam preko magistrale iz Župe prema Gradu. Na raskrižju u Čibači, čovjek s autom mi je oduzeo prednost. Semafori nisu radili. On je skretao dolje za zonu. Nije mi prepriječio put. Činilo se kao da čeka da ja prođem, a onda je krenuo u momentu dok još nisam prošao. Udario me po boku motora. Našao sam se na kolniku. Sjećam se da sam s poda vidio face oko sebe. Pokušao sam se dić, nisam mogao. Došla je Hitna, odveli me u bolnicu pa helikopterom za Zagreb.
Operiran je u Klinici za traumatologiju u Draškovićevoj. 23 dana bio je u bolnici, a onda 3 i pol mjeseca na rehabilitaciji u Varždinskim toplicama i dalje uvjeren kako će, ako se bude trudio dovoljno, uskoro prohodati i ušetati u svoj uobičajeni tempo.
-U startu sam kontao: nesreća je bila 3. lipnja, ja sam do Velike Gospe na nogama. Nažalost to nije bilo tako. Nakon Varaždinskih toplica vidio se napredak, mogao sam malo micati nogom. Onda su uslijedile dvije godine rehabilitacije, svaki dan po četiri – pet sati u Zagrebu u poliklinici Glavić, a onda i u Dubrovniku u istoj poliklinici. Toliko sam vremena provodio tamo da su mi fizioterapeuti postali jako dobri prijatelji. Prognoze su bile različite. Jedan mi je doktor otvoreno rekao da neću više nikad stati na noge i to mi je bilo grozno, ali ja sam sebi zacrtao da hoću i tako sam išao dalje po svome. Dignuo sam se na noge uz ortoze i štake. Ortoze ispravljaju noge, bez njih ne mogu sam ispraviti noge. S ortozama i štakama mogu se kretati na nogama, i to povremeno i radim jer je za tijelo i cirkulaciju glave važan uspravan stav. Tako mogu malo prošetati, ali ništa ne mogu raditi. Zato sam 95 posto vremena u kolicima u kojima se slobodnije krećem i puno sam spretniji, bar mogu raditi s rukama.
No biti u kolicima, ne znači samo ne moći koristiti noge. Taj neprirodni položaj tijela utječe na brojne druge funkcije organizma. Tako je Ante, nakon one prve, imao još tri operacije, a oporavak nakon posljednje trajao je punih 6 mjeseci.
-Prvo sam operirao koljeno, pretpostavljam da je to bila ozljeda od nesreće, koja se tek kasnije primijetila. Onda sam operirao kamenac u mokraćnom mjehuru, koji je bio posljedica dugog sjedanja. I na kraju je uslijedila posljednja operacija, koja mi je bila najgora. Šarafi i pločice koje su mi ugradili uz kralježnicu su se inficirali. Mjesec dana su me užasno jako boljela leđa. Nakon magnetske su me poslali na hitnu operaciju. Na moju sreću infekcija se nije proširila, pa nisam dobio sepsu. Ipak oporavljao sam se pola godine od toga. Bio je to baš težak period.
Kad je trajalo razdoblje zatvaranja zbog pandemije koronavirusa, Ante je odlučio upisati fakultet. Sad je pri kraju 4. godine Hotelijerskog menadžmenta na Američkom koledžu, gdje su mu svi izašli u susret. O budućem zanimanju još ne razmišlja, no ono što ga okupira je tenis, a kako je do toga došlo?
-Sportom sam se bavio oduvijek: nogometom, badmintonom, odbojkom, judom. Sport mi je bio konstanta, a to mi je pomoglo i u rehabilitaciji. Od početka sam htio biti što samostalniji da mi nitko ne treba vele pomagati i brinut se oko mene, zato sam bio uporan u vježbanju. Nakon dvije godine rehabilitacije, stalno iste vježbe postale su mi monotone. Nisam htio da mi se cijeli život svede na to pa sam onda u Zagrebu počeo igrati tenis i košarku u kolicima. Kad sam se vratio doma, jedno sam vrijeme išao igrati košarku u Split, ali to je postalo prekomplicirano i tako sam se odlučio za tenis. Inače sam ga uvijek volio gledati, ali nikad nisam igrao. Treniram tenis sad skoro svaki dan u Lapadu, sudjelovao sam na nekoliko međunarodnih natjecanja, pozvan sam i u reprezentaciju. Ovdje u klubu ću početi igrati ligu, zasad tek 5. najslabiju kategoriju, ali pomalo.
U listopadu će se na lapadskim terenima održati državno prvenstvo u tenisu u kolicima, a Ante je jedan od natjecatelja, ali i organizatora. Kaže kako i igra mečeve s igračima „na nogama“ i da ponekad pobijedi, jer tenis ne ovisi samo o nogama.
–Želja mi je polako napredovati, igrati domaće i međunarodne turnire, a onda možda jednom zaigrati i na paraolimpijadi. Uvijek sebi postavljam male, kratkoročne ciljeve i izazove. Ako se čovjek uljulja u udobnost i ne izlazi iz svoje komfor zone, onda ne napreduje. Svima bih preporučio da tako žive bez obzira na životne prepreke. Mene je ova moja sudbina promijenila kao čovjeka, sazrio sam u razmišljanjima i stavovima. Život može biti lijep i u kolicima. Mi smo ti o kojima ovisi kakav će nam život biti.
Nevjerojatan optimizam zrači iz ovog mladića. Iskrenost i otvorenost njegove su odlike, ali itekako je svjestan svojih ograničenja, no ne žali se zbog njih. Kaže u prihvaćanju „novog“ života puno su mu pomogli roditelji, šira obitelj, prijatelji i djevojka.
-Moji doma su u startu doživjeli šok, ali možda samo nekoliko puta sam vidio da im je baš teško. Mi kao obitelj se nikad nismo susreli s ovakvim problemom i onda nam je to bilo potpuno nepoznato. Kuću smo prilagodili kolicima. Vozim auto, obični automatik, koji smo prilagodili. Rukama kočim i dodajem gas. To mi puno znači jer sam samostalan i slobodan poći bilo gdje, ne ovisim o drugima. Prijatelji i nekoliko prijateljica su me dočekali kad sam se vratio iz Zagreba. Bili su sa mnom svaki dan mjesec dana. Ivana i ja se znamo otkad smo bili djeca. Prije prometne smo bili super prijatelji. Nakon prometne i tog intenzivnog druženja dogodila ljubav, skupa smo već 4 i pol godine. To mi je puno značilo tada, a znači mi naravno najviše i sad. Moja muška ekipa i sad gdje god ide zovu i mene. Ako je negdje neka prepreka prenesu me, ma nema gdje ne mogu s njima.
No Dubrovnik nije grad prilagođen osobama u kolicima, a brojne su prepreke, koje im onemogućavaju slobodno i samostalno kretanje.
– To su neke sitne stvari koje ljudi ni ne primjećuju, na primjer male rampe, odnosno spojevi na trotoaru. Ja mogu s kolicima prijeći preko skalina kad se spuštam sa trotoara, ali se popet ne mogu, moram tražit pomoć. Onda problem sa parkiranjem. Ljudi ne znaju čemu služe one žute crte okolo parkinga vozila s invaliditetom. Pa mi se često dogodi da parkiram na Pilama, a netko parkira motor kraj mog auta na te žute crte. I onda ne mogu ništa. Komunalni redari mogu ispisati kaznu, ali nitko ne može pomaknuti taj motor. Onda čekam da dođe vozač i to me izbaci iz cipela. Čovjek obično kaže da nije parkirao na mjesto za invalide nego sa strane, a te žute crte služe kao oznaka na koju ja stanem s kolicima i pomoću ruku se prebacim u auto i onda sa te žute crte sklopim i ukrcam kolica.
Ma meni je jasno da ljudi ne znaju i ja to nisam nekad prije znao, ali treba stalno upozoravati i govoriti, većina ljudi kad shvati čemu to služi i koliko su problema s time zadali osobi s invaliditetom neće to više napraviti. S druge strane ima onih koji „stanu na par minuta“ na invalidsko mjesto i misle da nisu ništa loše napravili.
Osim parkinga i pločnika, problem osobama u kolicima predstavljaju i nedostupni kafići, restorani, a osobito nepostojanje WC-a za osobe s invaliditetom.
-Kafići i restorani skoro su nam skroz nedostupni. Pristup još i nekako, većina ima vanjske tarace, pa preko par skala me netko prenese, ali WC je uvijek uza sakale, niza skale ili previše uzak… Invalidskih WC-a baš i nema. Evo neki dan sam išao u jedan kafić koji ima prilagođeni WC. Kad sam unutra ušao to je bilo skladište pića, svlačionica za djelatnike…sve samo ne WC za osobe s invaliditetom.
Sad to su privatni objekti i ovise o volji vlasnika, ali javni prostori, to me posebno snerva. Na primjer ulaz u prometnu policiju ima 7-8 skalina i tamo ne mogu sam. Onda HZZO i mirovinsko imaju lift, ali u liftu iznutra nema kvake za zatvoriti vrata. Netko treba izvana zatvoriti vrata. Onda pritisnem pucu, i ne radi. Moram zvati domara na telefon da dođe s ključem, da me digne gore s liftom. Dalje idem na Dom zdravlja izvadit krv. Ima rampa za ulaz, onda je par skala i podesiva rampa, koja ne radi. Onda sjednem na guzicu i prebacim se preko nekoliko skalina i tako. Na prvu ne reagiram ljutnjom, ali nervira me što ljudi uopće ne znaju čemu rampe i ostalo služi. Uvijek reagiram, govorim, objašnjavam.
Kad vidite nekoga u kolicima, trebali biste znati da je to nečiji sin, roditelj, brat, sestra i da se takvo nešto može dogoditi svakome i često vrlo nenadano. I te, mnogima nevažne, sitnice nama jako otežavaju kretanje i samostalnost. Zamislite da vam jedan mali skalin blokira slobodu kretanja i da zbog samo jednog malog skalina morate moliti pomoć nekoga drugoga ili ne možete poći recimo u butigu.
Ante je svoju jačinu karaktera i optimizam gradio na teškoćama, ali ne sam. Prihvatio je pomoć onda kad mu je to trebalo.
– Nisam prihvaćao situaciju, niti loše prognoze. S vremenom mi je postalo jasno da su kolica moj novi život. Teško mi je bilo to prihvatiti i prestati se nadati. Psihološku pomoć sam u početku odbijao, ali onda je moja majka došla u Zagrebu do jedne psihologinje, koja je imala puno iskustva sa situacijama kakva je moja. Ona mi je puno pomogla. Ona je bila neka nepoznata, objektivna osoba, koja mi je osvijestila moje zablude i promijenila percepciju. Dolazila mi je jednom tjedno u bolnicu, zatim povremeno i u toplice, pa smo se redovito viđali tijekom dvije godine rehabilitacije. I danas se čujemo povremeno. Ona mi je bila presudna, a radio sam i sa dvije psihologice u poliklinici Glavić, koje su mi puno pomogle. Mi uvijek mislimo da smo najpametniji i dobro je kad nam netko neutralan, tko te ne pozna, reče da nije to baš tako. Puno sam se puta uvjerio da stvari nisu onakve kakvima sam ih ja doživljavao. Moraš se prilagodit, ako se ne prilagodiš, život te pojede.
Ante se trenutno priprema za državno prvenstvo što znači da trenira svaki dan na terenu i tri puta tjedno u teretani. Između toga izvršava obveze na fakultetu, a kako provodi slobodno vrijeme ?
-U moru mi je super. Osjećam se slobodno, nesputano. Plivam, ležim, ronim. More liječi. Kupam se na Copacabani. Tamo dođem s autom, lifterom se spustim u more. Kad god stignem idem na kupanje. U slobodno vrijeme sam s curom, družim se s prijateljima, nekad i navečer s nekim odigram meč, onako za dušu.
Za kraj razgovora Ante kaže, da bi htio svima koji su doživjeli ovakvu ili neku drugačiju nesreću ili prepreku u životu poručiti da ne odustaju.
-Probajte izaći iz komforne zone i tražiti pomoć. Kad ti je ugodno i kad se osjećaš dobro, nije dobro. Treba uvijek eksperimentirati, sebi postavljati izazove i truditi se. Nema napretka u udobnosti. Treba se izložiti i nekim neugodnim situacijama da bi se moglo naprijed.
