Čula sam za njenu priču prije nekoliko godina. Nisam je osobno poznavala, a spominjali su mi je kao Tošovu sestru, prepričavajući cijelu dramatičnu situaciju u kojoj joj je jedva spašen život. Susrele smo se nedavno, na kavi. Povodom Dana crvenih haljina.
– Andrea, ja bih stavila naslov: Andrea Tošović, djevojka u crvenoj haljini!
– Lidija, ja sam darkerica! Dar ke ri ca! – ponavlja riječ razdvajajući slogove kako bi naglasila neupitnost njenog značenja.
– Ne može, jer se ne bih mogla obranit koliko bi me svi moji prijatelji zafrkavali, vjerojatno zavazda – zaključili smo razgovor na tu temu veoma brzo.
Kako mi je uopće palo na pamet odjenuti Andreu Tošović u crvenu haljinu?
Jednostavno je. 4. veljače se obilježava kao Dan crvenih haljina, čime se želi skrenuti pažnja na sve veći broj žena koje godišnje dožive, ali i umre od posljedica moždanog udara.
Andrea Tošović je imala sreću. I obitelj. I prijatelje.
Ovo je njena priča
U lipnju 2011. doživjela je jaki moždani udar i zapravo je, ruku na srcu, samim čudom spašena.
Bila je studentica treće godine Filozofskog fakulteta u Zagrebu, informacijskih znanosti i talijanistike. Živjela je sama.
Bio je lipanj, vrijeme ispita. Dan ni po čemu različit od ostalih. Do poslijepodnevnih sati.
Čula se s prijateljicom i dogovorile su se za kavu, ali joj je spomenula kako je malo boli glava, te kako će prvo malo odmoriti. Andrea se toga ne sjeća, to su joj ispričali.
A onda joj se izgubio svaki trag. Zvali su je i zvali. Prijateljica, pa prijatelji, pa brat… Zavrtio se krug dok nisu postali svjesni da nešto ne štima. Andrea se uvijek javljala na telefon. Došli su pred vrata stana gdje je živjela. Čuli da njen mobitel u stanu zvoni. Bez odgovora. I upalio im se alarm. Crveno svjetlo veliko kao planet. Zvali su vatrogasce, policiju. Našli su je na podu u stanu.
U besvjesnom stanju.
Andrea se ničega ne sjeća. Ni panike na njihovim licima, ni hitne pomoći, ni nevjerice i bespomoćnosti na licu njene najbolje prijateljice Ide Aleksić kada su joj na Rebru rekli kako je ne mogu tu primiti, jer „mjestom stanovanja ne pripada toj bolnici. Idu je obuzeo očaj, ali nije slučajno, ne može biti slučajno, da ju je u tom trenutku vidio njihov prijatelj iz razreda, dr. Feđa Đubur koji je tamo radio.
-Zar ćete djevojku od 26 godina i u ovakvom stanju vratiti iz bolnice jer ovdje ne pripada? – ponavljao je svojim kolegama u bolnici, inzistirajući da joj se odmah pruži pomoć.
Mjesec i pol dana u komi
Andrea se ničega ne sjeća. Sve su joj to ispričali naknadno. Mjesec i pol dana je bila u komi, imala je tešku operaciju, odstranjen joj je dio glave. Krajem srpnja je odvezena u Krapinske toplice.
Uslijedili su mjeseci, godine oporavka. Godine boli, uspona i padova.
E, sad, ako biste obzirom na sve ovo i tu “prekinutu” mladost u 26. godini života očekivali ogorčenu, tužnu, depresivnu osobu, Andrea Tošović nije ta!
Priča nam kako joj se izbrisalo iz pamćenja jedno pola mjeseca prije nego što je doživjela moždani udar. Zadnje čega se sjeća iz tog vremena je kako je s mamom i tatom bila na Bundeku nakon što su je posjetili jer je imala laganiji operativni zahvat. U postoperativnu terapiju su joj uključili lijek Yasmin i samo je pretpostavka da joj je on uzrokovao moždani udar. Nitko joj to nikad službeno nije potvrdio.
Dakle, posljednje čega se sjeća je ta slika s Bundeka, iz svibnja, i kako je roditeljima rekla da se ona osjeća dobro i da nema potrebe da ostaju dulje u Zagrebu jer mora učiti za ispite.
Prije negoli je imala moždani udar bila je zdrava, nije imala nikakvih tegoba, nije imala glavobolja, nikakvih simptoma. Udar je i doslovno došao k’o grom iz vedra neba.
-Nisam vam ja neki vjernik, ali valjda Bog da nekome sve što može nositi. Ne mislim da sam se promijenila. Možda sam nešto pozitivnija, tako kažu kažu moji prijatelji, ali sarkazam je ostao isti – uz široki osmjeh kaže Andrea.
Ima stila. Prstenje, u crnoj boji, krasi desnu ruku, ima odličnu frizuru, kosu podignutu i dio iznad ušiju gotovo izbrijan. Tek kad se zagledaš vidiš iznad desnog uha duboki ožiljak. Tek kad se dobro zagledaš vidiš i da joj je lijeva ruka zgrčena. Kaže da je uopće ne osjeća. Kao da je nema. Hoda tek malo šepajući.
“Vikala sam da me puste na miru”
Iza sebe ima sate i sate vježbanja, satnicu zasigurno kao da je profesionalni sportaš.
-Možete zamisliti koja je to meni kazna, jer ja uopće nikad nisam bila sportski tip i danas se prisiljavam poći na vježbe – iskreno priznaje.
Vožnje vozilom hitne pomoći prema Krapinskim toplicama koje joj je postalo mjestom boravka i oporavka mjesecima koji su uslijedili, sjeća se kao kroz maglu.
Ali se zato jako, jako dobro sjeća fizioterapeutskih vježba kada je grčeći se po podu, urlikala od boli.
– To se ne može zaboraviti, od vertikalizacije, kada te iz ležećeg položaja polagano uspravljaju što može izazvati mučnine, ali i nesvjestice, do vježbi. Kako je meni udar zahvatio desnu stranu mozga, lijeva i desna strana tijela mi je stradala. Ruka mi je bila zgrčena, noga također gotovo do prsiju. Kad bi mi fizioterapeutkinja počela ispravljati nogu i ruku, doslovno sam urlikala od bolova, grčeći se na podu vikala sam da me puste na miru, da ne želim ništa. To je bol pomiješana s mučninom, kombinacija užasnih osjećaja. Tim ljudima, fizioterapeutima koji nastavljaju raditi svoj posao i ustraju u tome da ti pomognu, bez obzira na sve ono što im izgovoriš, treba skinuti kapu. Oni moraju imati baš jake živce i još veću ljubav prema čovjeku.
Andrea prepričava kako su joj u toplicama kad je došla rekli da će do Božića već biti bolje.
-Bio je kraj srpnja, početak kolovoza i mislila sam se u sebi – ma kakav Božić, nemoguće da ću biti tako dugo ovdje. A dočekala sam u toplicama i sljedeći Božić. Meni je u glavi ostalo da ja cijelo to vrijeme nisam prestajala plakati – kaže.
-Izgubila sam percepciju o sebi, gledala bih se u ogledalu i sebi nisam fizički izgledala drukčija. To je nešto nevjerojatno. Imala sam kosu „do guzice“, a bila sam potpuno obrijana, s dijelom glave koji je bio operiran i koji je nedostajao. Kad sam se prvi put pogledala u ogledalo, pitali su me vidim li da sam drukčija. Odgovorila sam – ne.
Misli da joj je teže pala druga operacija, kranioplastika glave na koju je išla 2013. Pamti bolove i kako joj je tata kad se vratila iz bolnice obrijao cijelu glavu jer su joj prije operacije to napravili samo na jednoj polovici glave.
Prijatelji
Cijelo to vrijeme mama i tata su bili s njome. A brat bi sa cijelom obitelji dolazio kad bi bili blagdani. Nikad, ni jedan dan je nisu ostavili samu. Nisu joj dozvolili ni jedan jedini trenutak u kojemu bi pomislila da više nije dio obitelji.
-Bez podrške obitelji se ne može postići ništa. Nemoguće je proći kroz sve ovo kroz sam prošla ja i slični pacijenti, bez potpore i ljubavi obitelji.
A prijatelji? Jesu te napustili?
– Jedan dio jest, shvatiš da ti takvi nisu ni trebali. Oni koji su ostali uz mene više mi nisu prijatelji, oni su postali moja obitelj. U takvim situacijama čovjek dobije priliku da sve stavi na pravo mjesto.
Dugi hodnici u toplicama tijekom dugih mjeseci koliko je tamo boravila, zabilježili su kilometre i kilometre Andreinih „klimavih“, a potom sve čvršćih koraka. Do samostalnog hoda trebalo je proći 4, 5 godina. Nikad nije koristila štap. Kaže da se to ne prakticira s mlađim ljudima.
Iako se danas na Andrei ne može niti naslutiti to vrijeme bespomoćnosti i neizvjesnosti u kojemu se čovjek mora suočiti sa sobom, potom i svime i svakim oko sebe, otvoreno progovara i o svim tugama i oblacima koji se u takvim trenucima nadviju nad cijele obitelji. Samo oni koji dožive takve situacije mogu u potpunosti shvatiti o čemu Andrea priča. Andreina mama je teško podnosila sve ono kroz što je gledala da njena kći prolazi, a to će i te kako dobro razumjeti svaki roditelj. Teže je gledati djetetovu bol, nego proživljavati vlastitu. Mama joj je u međuvremenu preminula i Andrea živi s ocem. Hvala Bogu na njegovoj snazi – u tu rečenicu Andrea je sve sažela.
Jesi li se promijenila?
-Ne znam. Prijatelji mi kažu da sam pozitivnija nego što sam bila, a ja kažem da sam sarkastična isto onoliko koliko sam i bila.
Nisi ljuta? Na sudbinu, zašto baš ti?
– Ne, tako su mi se zvijezde posložile. Srdžba i ljutnja u tome ne pomažu. Valjda mi je dato da nosim ono što mogu i odnijeti.
Nisi postala vjernik?
– Nisam vam ja neki vjernik i nisam doživjela nikakvu preobrazbu nakon ovoga, ako na to mislite. Ali, znam se našalit da kako radim u muzeju sinagoge u Gradu, da sam stalno u blizini Boga i da je to – to.
Usude li se ljudi u tvojoj blizini jadikovat i kukat na ovo i ono?
– Usude, ali ih ja brzo prizemljim. Ispričam im neke sličice iz bolesničkih soba u kojima sam boravila, ispričam im doslovno o životima dvadesetogodišnjaka koji žive nakon nesreća poput šestogodišnjaka, ispričam o nepokretnima i bespomoćnima… ne suzdržavam se i jako brzo sve stvari stavim na svoje mjesto.
Jesi se povukla iz društva?
– Ne, zahvaljujući mojim prijateljima koji su me odmah počeli „vući“ vani. A meni, iskreno, to nije teško ni padalo jer ni prije „nisam ulazila u kuću“. Nikad im nije bilo teško doći po mene, vratiti me doma, čak su me „odvukli“ i na Orsulu na koncert Urbana, a i sami znate da dolje teško siđu i najzdraviji.
Što ti danas najteže pada? Najviše nedostaje?
– Pa, neke banalne stvari. Moram stalno nosit teniske, a voljela sam nosit sandale, japanke, dobre čizme. Ne mogu nalakirat nokte. To mi najviše fali, iako je trivijalno.
Jesi uporna?
– Moglo bi se reći. Činim kolače, sve sama, dešnjakinja sam i poprilično spretna, ubijem Boga u sebi, ali ih napravim. To, recimo, moje prijateljice oduševljava. Kad želiš i hoćeš, dosjetiš se i kako ćeš.
Dakle, kod tebe i doslovno vrijedi ona – pa ti to možeš i jednom rukom napravit?
– Izgleda – uz osmjeh će Andrea.
Što bi, možda, poručila uz ovaj dan?
– Javljajte se na telefon. Meni je to spasilo život!
