Svakodnevno dizanje u pet i pol za neke mlade je noćna mora, no za 19-godišnju Anu Lučić to je dnevna rutina. Nije ni u školu bila krenula, a gruški bazen joj je već bio drugi dom. Nakon 13 godina u bazenu, osjećala je da treba promjenu, odlučila se za triatlon i danas je već državna prvakinja. Od malena je pokazivala želju za sportom, a roditelji su joj dali punu podršku. Želja joj je stići na Olimpijske igre te sudjelovati na “Ironman triatlonu”.
-Sportom se bavim još od malena. S četiri godine sam krenula na gimnastiku. No to mi se nije pretjerano dopalo. Već od pete godine mamu sam počela nagovarati da me upišite na plivanje. Smatrala je da je još prerano, ali ipak sam bila jača u nagovaranju.
Međutim nije sve u početku išlo kako treba s plivanjem, u jednom trenutku je poželjela i odustati.
-Godinu dana sam provela na malom bazenu dok se nije formirala grupa s mojim vršnjacima za prelazak u veliki bazen. Ali ja sam se razboljela. Prvo mononukleoza, zatim vodene kozice. Moji vršnjaci već su bili u velikom bazenu, a ja sam se trebala vratiti u mali bazen na treninge. Tada sam prvi put htjela odustati. Mislila sam da ću zauvijek ostati spora i u mlađoj ekipi. Prošlo je dosta vremena dok me nisu pozvali na prvo natjecanje. Sjećam se kako smo išli u Split na Zvončac. Nisam tada osvojila medalju, tek godinu dana poslije također u Splitu na natjecanju Grdelin Sv. Duje. Plivala sam 25 metara slobodno i ostala treća. Osjećala sam se ponosno na samu sebe što sam dokazala da mogu nadoknaditi svoj izostanak od godinu dana s bazena.
Ana je završila četvrti razred Gimnazije Dubrovnik. Bavi se triatlonom posljednjih godinu dana, a također radi i kao hostesa na Dubrovačkim ljetnim igrama.
-Kako i zašto triatlon me pitaju mnogi. Dogodilo se sasvim slučajno. Nisam nikad razmišljala o tom sportu, niti sam imala ikakav interes za trenirati ga. Ali voljela sam trčati i voziti biciklu, iako je to sve bilo na rekreativnom nivou. Zasitila sam se plivanja. Nisam imala velikih napredaka u rezultatima, a i s godinama moji kolege su otpadali tako da sam ostala sama. Nakon 13 godina treniranja, trebala mi je neka promjena. Tu sam po drugi put htjela odustat od sporta i posvetiti se drugim stvarima (školi, prijateljima, izlascima i sl.). Prošle godine, u jednom razgovoru s Lukom Đurovićem, mojim kolegom s plivanja, ali i triatloncem, pozvao me na akvatlon u Kuparima. Nisam imala pojma što je akvatlon i došla sam tamo na blef. Svih sam oduševila sa svojim plivanjem, ali i izdržljivošću na trčanju. Pozvali su me da se okušam i u triatlonu. Nisam imala adekvatnu biciklu, niti sam znala sastaviti plan i program treninga. Mama i tata su se dosta potrudili i osigurali mi sve potrebno. Mentor mi je Andrej Vištica, najbolji hrvatski triatlonac i europski prvak u Ironman disciplini. Triatlon je disciplina koja obuhvaća tri sporta, plivanje, zatim biciklu i trčanje. Dosta je moderan sport i najbrže rastući trenutno u svijetu. Akvatlon se razvio iz triatlona. Obuhvaća plivanje i trčanje.
Naučila je plivati u bazenu ili u moru, a na državnom natjecanju dočekalo je jezero.
-Kada se u srpnju održavalo državno prvenstvo u akvatlonu u Osijeku, plivalo se u Biljskom jezeru i trčalo po Bilju. U subotu, 18. srpnja održao se sprint akvatlon. To je ukupno 500 metara plivanja i 2,5 km trčanja. Osvojila sam zlatnu medalju u konkurenciji juniorki i žena do 19 godina. Dan poslije, u nedjelju, bio je standardni akvatlon, jedan km plivanja i pet km trčanja. Tu sam također osvojila zlatnu medalju u juniorskoj kategoriji, te ženama do 19 godina.
Što je nekim mladima noćna mora, Ani je dnevna rutina. Nije joj problem dignuti se rano radi treninga i odreći se povlastica u kojima drugi mladi uživaju.
-Dosta sam odgovorna i organizirana osoba. Školu i sport sam stizala bez problema. Ali i tu je bilo dosta odricanja. Svakodnevno dizanje u pet i pol, šest i odrađivanje više treninga u danu. Kad imate svoj plan i program, te se čvrsto držite toga, ništa nije problem. Smatram da djecu treba učiti odgovornosti još od malih nogu. Kroz sport je možda i najlakše jer su ujedno i aktivni, ali i uče nove vještine.
Kako izgleda jedan dan, tjedan ove mlade sportašice?
-Treniram svaki dan. Najviše plivam (pet do šest puta tjedno), trčim tri puta i vozim biciklu četiri do pet puta.. Kombiniram plivanje na bazenu i u moru. Trčim ovisno o vrsti treninga, na atletskoj stazi, u Gospinom polju ili jednostavno trčim putem. Ne slažem se s činjenicom da Dubrovnik nije biciklistički grad. Možda nema biciklističku stazu, ali dosta je brdovito područje što sportašima ima veliki učinak u treningu. Istina, teže je voziti nego po Zagrebu, ali veći problem rade neodgovorni vozači koji nisu navikli na bicikliste i poštivanje pravila u prometu. Ne vozim gradom, idem put Konavala ili prema Pelješcu magistralom. Najteže mi pada dio dok ne izađem iz grada s biciklom i odvojim se od gradske gužve.
Želje ove mlade perspektivne sportašice iz dana u dan rastu, sve više i više želi napredovati, a na tom putu puno joj pomažu roditelji.
-Nakon drugog odrađenog akvatlona, sve sam više razmišljala o upisu u Triatlon klub Dubrovnik. Malo sam “guglala” i o svim disciplinama i zaprepastila se kad sam čula za Ironmama (najdulja dionica koja se sastoji od 3.8 km plivanja,180 km bicikle i 42.2 km trčanja). Mami sam rekla da želim u budućnosti odraditi i tu utrku. Ona na prvu nije znala što je to. Saznavši, nazvala je tatu i rekla kako sam poludila. Popričali smo i shvatili su me ozbiljno. Omogućili su mi svu opremu, trenera i pružili punu podršku. Budući da TK Dubrovnik nema organiziran prijevoz, oni me vode na natjecanja i bodre.
Imaju li sportaši u Dubrovniku adekvatne uslove, što je tebi nedostajalo tijekom godina treniranja?
-Na bazenu su super uvjeti za treniranje. Samo je jedan plivački klub, te je dosta mjesta za svih. Što je npr. u Zagrebu problem jer je više klubova u isto vrijeme na jednom bazenu i bude velika gužva. Imamo i adekvatnu teretanu, te svu potrebnu opremu za trening. Jedini je problem što se bazen otvara tek u 7 sati ujutro, što zna biti dosta kasno budući da je već u 8 sati škola. Većinom smo moji kolege i ja izostajali s prvog sata da bi stigli odraditi trening. Što se tiće trčanja, u gradu stvarno fali atletska staza. Svaka čast atletičarima koji treniraju u tim uvjetima. Pijesak nije dovoljno dobra zamjena za tartan. Primijetila sam da u zadnje vrijeme ima dosta biciklista na cesti. Voljela bih da se u budućnosti i u Dubrovniku napravi biciklistička staza ili pak mjesto gdje se nesmetano može voziti.
S obzirom kako uz sport moraš često ići na različita putovanja u različite gradove, ima li neki grad koji te posebno dojmio i što si naučila iz tih putovanja i odvajanja od kuće?
-Volim putovati i otkrivati nova mjesta. Svako novo natjecanje na mene ostavi divan trag. Super mi je to što se triatlonska natjecanja održavaju većinom u prirodi i na mirnijim mjestima. Jedan od gradova koji me dojmio bila je Ljubljana. Osim putovanja, stječete i nova prijateljstva. Ta prijateljstva mogu biti dosta jača od onih svakidašnjih, budući da dijelite slične interese. To je zasigurno jedna od najljepših stvari s putovanja.
Anin put se nastavlja dalje, sljedeći korak je odlazak na fakultet u Zagreb, a ponude iz brojnih klubova već su pristigle na njezinu kućnu adresu, preostaje izabrati onaj najbolji.
-Upisala sam Građevinski fakultet u Zagrebu. Ako budem u mogućnosti s vremenom, voljela bih i Kineziologiju završiti negdje u budućnosti. Planiram nastaviti s treninzima. Htjela bih i nastupati na nekim većim natjecanjima kao što su europski ili svjetski kup ili pak olimpijada. Također ostavljam i Ironmama u planu, ali tek za 10-ak godina.
Uputila je i optimističnu poruku za sve mlade.
-Mladima želim poručiti da ne odustaju od svojih ciljeva tek tako lako. Volja i želja su najvažniji, a prepreke koje dolaze s modernim vremenom treba mudro rješavati.
FOTO: Privatni album, Elizabeta Jelić
