Nema slučajnosti. Jedna mama, moja poznanica, s oduševljenjem je izvadila mobilni telefon i pokazivala društvu u kojem smo se nalazili slikovnicu koju su izradila, odnosno ilustrirala i njena djeca, učenici OŠ Mokošica. I put nas je doveo do mlade Učiteljice Ane Lojpur. Kad pročitate tekst i razgovor do kraja, bit će vam posve jasno da veliko slovo U(čiteljica) nije ni greška ni lapsus.
Ugodno me je iznenadilo da ste se potpisali u poruci kao učiteljica Ana – osobno smatram to prekrasnom riječju koja upućuje na njeno značenje u punini, kao nekoga tko formira mlade ljude i priprema ih, uči za život. Kada ste u sebi otkrili afinitet prema toj profesiji, rekla bih misiji, zašto ste se odlučili postati učiteljica? Je li neka osoba utjecala na to?
-Učiteljica sam željela biti još dok sam u osnovnoj školi bila. Zajedno s još nekoliko prijateljica često bi se igrala, kako bismo mi to zvali, škole. Jedna bi pisala kredom po ploči, druga nešto objašnjavala dok bi treća ispravljala ispite. To je bio početak, mogla bih reći. Kroz srednju školu vidici su se proširili, no želja za prosvjetom i obrazovanjem tj. onim da te netko zove učiteljice, bila je ipak jača. U osnovnoj školi nisam se isticala nekim posebnim ocjenama, no smatram da sam bila marljiv i dobar đak. Roditelji su svakodnevno učili i vježbali sa mnom. Tata je bio glavni za Matematiku, a mama za Hrvatski jezik i Prirodu i društvo. Kao učenica susrela sam se s brojnim učiteljicama i učiteljima i od svakog ponešto naučila. No, jedna učiteljica ipak je imala veliki utjecaj na izbor mog životnog zvanja, a to je učiteljica Perica Vulić Vočanec. To je učiteljica koja je s kratkim vježbama izgovaranja rečenica – JA TO MOGU! JA TO HOĆU! – nadogradila samopouzdanje i vjeru u sebe jednoj desetogodišnjoj učenici. Osoba koja je svojom vedrinom, kreativnošću i znanjem mene naučila učiti. Dan danas sa svojim vlastitim učenicima radim ovu vježbu. Na svakom ispitnom listiću zapisujemo motivacijski oblačić s ovim rečenicama jer kad dijete shvati da može i hoće tad će i naći put do točnog rješenja. Sve to i još puno više, meni je na dar dala moja Perica, moja učiteljica. Danas smo jako dobre prijateljice i ponose kolegice učiteljice.
Preuzeli ste svoju prvu generaciju učenika – je li to za učiteljicu
nešto što se pamti zauvijek i stvara poseban odnos s tim učenicima.
-Naravno, to su moji prvi pačići i moje ružice! Ponosna sam na njih najviše na svijetu. Poseban je to osjećaj koji se riječima ne može opisati. To stvarno jest nešto što se zauvijek pamti. Oni su moj početak. Kako oni lagano uče, tako i ja s njim rastem i učim. Dok si na fakultetu još uvijek rad u školi promatraš kroz ružičaste naočale. Pokušavaš usporediti naučenu teoriju s viđenim situacijama u praksi. No, tvoj pravi rad počinje kad samostalno kročiš u učionicu u kojoj te čeka dvadesetak djece. Svako sa svojom pričom da je ispriča. Uklopiti prepričavanje svih zgoda i doživljaja u satu ponekad je vrlo teško, jer svatko bi želio nešto svoje reći. No u tome i jest umijeće. Bitno je saslušati učenike, dati im do znanja da ih se sluša i da su važni, ali i naučiti ih poštivanju postavljenih pravila u učionici. Svakim danom vidi se napredak. Svaki dan nosi svoju priču. Baš u tome i jest posebnost ovog zvanja. Čuti, slušati, odgovarati, otkrivati i zajedno se radovati svakom pa i najmanjem uspjehu.
S jednim od Vaših “projekata” me upoznala mama jedne od vaših učenica, oduševljena idejom da su djeca oslikala slikovnicu za koju ste napisali tekst. Napišite mi malo kako je došlo do toga i ima li tako ilustrirana slikovnica svoju budućnost, možda planirate tiskati je…
-U prvom polugodištu ove školske godine u dogovoru s učenicima odlučili smo izraditi razrednu slikovnicu. Priča je nastala još na fakultetu dok sam studirala u Zagrebu. Naime, na jednom javnom satu iz Hrvatskog jezika s učenicima sam trebala ponavljati sve što znaju o pridjevima. Tijekom pripreme za taj sat nisam pronašla nijedan književni tekst koji bi mi najviše odgovarao za ovu nastavnu jedinicu te sam odlučila sama napisati kratku priču. Tako je nastala priča Čaroban pjev. Sve se događa s nekim razlogom i upravo je i ovo dokaz za to. Kad sam učenicima prezentirala ideju bili su jako oduševljeni. Uživali su u svakom koraku njezina stvaranja. Radove smo izradili na satima Likovne kulture. Crtali smo i slikali kombiniranom tehnikom crni flomaster i vodene boje. Radovi su već tada mnoge oduševili. Pošto je tematika priče vezana za važnost očuvanja okoliša, odlučili smo da ćemo je objaviti za obilježavanje Dana planeta Zemlje. Na oduševljenje svih, tako je i bilo. Našu smo slikovnicu pretvorili u digitalni oblik kako bi bila dostupna svima. Nadam se da će biti prilike da se slikovnica izradi i u tiskanom obliku, a sigurna sam da će naći mjesto i na policama naše školske knjižnice.
Čula sam i da držite izborni predmet – domaćinstvo… predmet koji je netragom nestao iz nastavnog programa a u kojemu su djeca stjecala neka znanja i vještine iz svakodnevnog života, od kućanskih poslova pa nadalje… kako ste ga Vi koncipirali i s kojom i kakvom željom…
– Domaćinstvo je izvannastavna aktivnost koja je još na fakultetu zaokupila moju pažnju. Sve aktivnosti kojima su učenici okruženi u svom domu njima su poznate i bliske. Upravo zato je ova aktivnost važna. Promatranjem, pripremanjem, izradom nečega vlastitim rukama učenici uče za život vrijedne stvari, a pritom uživaju. Prvi put nakon dugo vremena, 2018. godine pokrenula sam Domaćinstvo u našoj školi. Tada sam bila na zamjeni u drugom razredu. Odaziv učenika bio je velik (25 učenika), no unatoč popriličnom velikom broju uspjeli smo štošta naučiti i napraviti. Riječima ne mogu opisati sreću na licima učenika kada su na kraju prvog polugodišta u platnenom cekeru, na kojem su gumbima sašili svoje ime, ponosno kući odnijeli vlastitim ručicama pripremljene ukiseljene paprike, domaći sok od šipka i božićne kolačiće. Veselju nije bilo kraja. To me potaknulo da nastavim i dalje s tom aktivnošću. Ove godine zbog epidemioloških razloga nismo pripremali hranu, ali smo učili kako pospremiti svoj krevet, kako postaviti stol, kako pravilno složiti odjeću, šiti gumbe, naučili smo što su to gobleni i kako se oni rade i slično. Mogu reći da učenici uživaju, a i ja s njima naravno.
Kakvo je vaše iskustvo s nastavom u ovom pandemijskom vremenu, ograničavanju druženja djece međusobno, koliki je dodatni napor potrebno uložiti kako bi se zadržala njihova koncentracija, ali i potaknula razigranost svojstvena takvom uzrastu djece?
– Pandemijsko razdoblje samo sobom nosi nove izazove. Izazove u kojima svi moramo dati mnogo više od sebe, htjeli mi to ili ne. To se događa i to treba prihvatiti kao takvo. Od samog početka pandemije učenicima sam pokušala približiti što to znači, kako bismo se trebali ponašati, na što bismo sve trebali paziti kako bi i oni sami , iako tako mali , bili svjesni situacije u kojoj smo se našli. Mogu reći da nikome nije lako. Polazim prvo od učenika. Moji pačići i ružice, prošle su godine bili prvaši. Cijela je situacija jako utjecala na usvajanje rutine učenja i ponavljanje, na usvajanje vještine čitanja te razumijevanja pročitanog teksta. Sve su to aktivnosti koje su ključne za obrazovanje općenito. Jako je važno da dijete bude svjesno svoje obveze učenja, pisanja domaćeg rada i ponavljanja. Čitanje je vještina koja se stječe radom i vježbanjem. Vrlo brzo svi učenici nauče čitati, neki točno i tečno, a neki s laganim sjeckanjem riječi i pauzama. No, važno je razumjeti ono što pročitamo, a to je jedna od kritičnih točaka učenika nižih razreda. Kao što sam već rekla, vještina čitanja stječe se vježbom, a tom vježbom dolazi i do postupnog promišljanja i razmišljanja o onom što čitamo. Osim obrazovnog dijela učenicima je za vrijeme online nastave izrazito nedostajala komunikacija i svakodnevna druženja s prijateljima. Unatoč brojnim digitalnim sadržajima, videolekcijama, kvizovima i igricama živu riječ ništa ne može zamijeniti. Atmosfera koja se stvori u učionici tijekom usvajanja nastavnih sadržaja, te ponavljanja i vježbanja je posebna i drukčija od onih kod kuće te ju ne može zamijeniti. Nadam se da ću se u budućnosti s učenicima više družiti uživo i da će nam oni online trenuci ostati u sjećanju.
Na koji način i da li uopće pokušavate nekako obrazovati, ali i odgajati svoje učenike s usmjerenjem da se život ne odvija u mobitelu – zgodan mi je bio jedan naslov da pametni telefoni nisu uređaji nego mjesta na kojima živimo. Kako Vi kao mlada osoba gledate na to?
– Tehnologija napreduje iz dana u dan i mišljenja sam da sve prednosti modernog života treba prihvatiti. No, bitna je umjerenost u svemu pa tako i u tome. Moramo biti svjesni da su sadašnji učenici nižih razreda osnovne škole generacija koja je od ranih dana okružena mobitelima, tabletima i računalima. Djecu je potrebno naučiti da su to sve predmeti koji nam pomažu da dođemo brže do nekih odgovora, da lakše komuniciramo s bližnjima koje ne vidimo često, da zabilježimo lijepe trenutke i slično, ali ništa od toga nije ključno za naš život. Razvoj motoričkih vještina, kretanje, i bavljenje nekom sportskom aktivnošću izrazito je važno za djecu, za njihovo zdravlje i pravilan rast. Na satima Tjelesne kulture , ali i na drugim nastavnim satima učenike pokušavam usmjeriti i naučiti kako pravilno vježbati, zašto je tjelovježba bitna za naše tijelo i zašto se trebamo kretati. Svaki put na satu Tjelesne i zdravstvene kulture drugi učenik izvodi početnu tjelovježbu te imaju poseban zadatak iznenaditi nas nekom novom vježbom. Na velikom odmoru učenici znaju igrati lovice, skrivača, ali znaju donijeti lastiku ili pak vijaču i na taj način ispuniti svoje slobodno vrijeme. Većina učenika u mom razredu bavi se nekim sportom i izrazito su sretni i ponosni na sebe, a pogotovo kada u razredu slavimo njihove sportske uspjehe. Prednost u tim ranim godinama svakako predajem igri na otvorenom, sportskim aktivnostima, šetnji i rekreaciji.
Obzirom na brze promjene koje se događaju u društvu i životu oko nas, obzirom na stalnu potrebu svih da se prilagođavaju vremenu, a čini mi se osobito ljudi u sustavu obrazovanja jer su stalno u kontaktu s mladim, novim generacijama djece, jesu li prosvjetni djelatnici pod većim pritiskom i stresom?
-Kratko i jasno, odgovor bi bio samo DA.
Često se učiteljice i nastavnici žale kako im je teže s roditeljima nego s djecom. Vaša iskustva?
-U svom sadašnjem iskustvu mogu reći da nisam imala velikih poteškoća u suradnji s roditeljima. Dapače, zajedničkom suradnjom uvijek bi uspjeli doći do rješenja. Svatko reagira na sebi svojstven način, no mišljenja sam da se pristojnim i uljudnim razgovorom sve može riješiti. Naravno, poštovanje s obje strane je izrazito bitno za kvalitetnu suradnju učitelja/učiteljice s roditeljima.
Je li Vas, otkad ste u nastavi, iznenadila pozitivno ili negativno, neka pojava koju uočavate kod djece, osobito u ovom covid vremenu?
– Pandemija je sa sobom donijela nove izazove. No ponavljam, unatoč svim izazovima online nastave i cjelokupne situacije mogu samo reći da sam izrazito ponosna na učenike, njihov rad i trud, ali također i na roditelje kojima svakako nije bilo lako organizirati svakodnevnicu i uskladiti vlastite obveze s školskim obvezama svoje djece.
Ana Lojpur je rođena 23.6.1993. u Splitu. Pohađala je Osnovnu školu Marina Držića te Biskupijsku klasičnu gimanaziju Ruđera Boškovića s pravom javnosti Dubrovnik. 2012. godine je upisala Učiteljski fakultet u Zagrebu. Netom nakon obrane diplomskog rada prijavila se za pripravnički staž u OŠ Mokošica gdje je kasnije dobila i svoj vlastiti razred.
-Volim raditi s djecom, sudjelovati u kreativnim aktivnosti, slikati, kuhati i pjevati – zaključna je rečenica kojom nam se predstavila. Učiteljica Ana!
