Ususret tribini “Nije dobro za pomorsko dobro”, koju na temu novog prijedloga Zakona o pomorskom dobru večeras u Korčuli, a sutra u Dubrovniku, organiziraju Možemo! i Srđ je Grad, razgovarali smo sa županijskim vijećnikom Markom Giljačom. Što donosi novi Zakon koji je prošao prvo čitanje u Saboru i kako će on, ako se prihvati, utjecati na život na otocima i uz obalu? Tko će upravljati našim plažama i lukama, je li riječ o rasprodaji obale? Saznajte u razgovoru.
O novom Zakonu čuli smo puno argumenata za i protiv. Što su najvažnije primjedbe koje u ovom Zakonu smatrate štetnim za buduće upravljanje pomorskim dobrom u RH?
Kada krenete čitati prijedlog zakona, već u uvodnom tekstu obrazloženja piše da je njegova svrha „bolja tržišna valorizacija pomorskog dobra“. U toj je rečenici sadržana bit i nit vodilja koje su se držali izrađivači ovog zakonskog rješenja, kojeg hrvatska obala uistinu treba i čeka već godinama. Ali ne u ovom obliku!? Sasvim bi bilo legitimno, da su državni tajnik Josip Bilaver, ministar Oleg Butković i konačno najodgovorniji premijer Andrej Plenković, jasno javno rekli da im je namjera monetizirati obalu i u potpunosti je staviti u službu kapitala i zarade, bez obzira na posljedice za građane i ograničavanje njihovih prava pristupa moru. Bilo bi to barem iskreno od njih, a osim toga, sasvim legitimna politička pozicija jedne stranke. Politika koja bi zahtijevala i izmjene Ustava, jer je javno pomorsko dobro kao opće dobro i ustavna kategorija, a nesmetani pristup moru i obali dio pravne tradicije još od rimskog prava u kontinuitetu već dva tisućljeća. Međutim, svjesni da bi takav pristup izazvao negativne reakcije javnosti, moguće prosvjede i gubitak političke podrške svih svjesnih građana, HDZ nema hrabrosti iskreno javno komunicirati svoje političke stavove, već pribjegava onome u čemu je najvještiji – obmani!
Prijedlog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama je jedna velika obmana građana od strane HDZ-a, koju pokušavaju u javnosti braniti tezama kako štite interes građana, a zapravo se u potpunosti stavljaju na stranu krupnog kapitala i sasvim jasno pokušavaju monetizirati hrvatsku obalu i posljedično, uništiti način života ljudi koji žive tu, kao svih i koji posjećuju našu obalu i otoke.
Pritom se služe vrlo perfidnom metodom. Svaki problematični članak Zakona započinju općom tvrdnjom koja zvuči sjajno. Poput „građenje i drugi zahvati u prostoru na pomorskom dobru nisu dozvoljeni“, ili „morske plaže moraju biti dostupne svima pod istim uvjetima“, „zabranjeno je dohranjivati i ograđivati prirodne plaže“, „plaže se ne smiju ograđivati niti ograničavati pristup javnom pomorskom dobru“… Međutim, nakon svakog prvog stavka, koji bi podržao svatko kome je stalo do naše obale, slijedi čitav niz stavaka istog članka u kojima se propisuju izuzeci, iznimke i definicije poput „osim u slučaju“!? Zbog svega toga, ovo je jedan vrlo opasan prijedlog zakon, zakon iznimki i izuzetaka i brojnih podmetnutih kukavičjih jaja kojima se omogućuje uzurpacija obale i ograničavanje prava građana zbog gospodarskog izrabljivanja naše obale.
Stoga se vratimo na početnu tezu i definiciju „bolja tržišna valorizacija pomorskog dobra“. Iako se naoko čini vrlo blagom pozicijom, jer budimo realni, mi od turizma živimo i uistinu treba omogućiti daljnji ekonomski razvoj, to ne znači da treba omogućiti potpunu katastrofu kojom se građanima otimaju najvrjedniji dijelovi obale, kako bi se maksimizirao profit velikih tvrtki koje su često u stranom vlasništvu i svu dobit izvlače izvan Hrvatske. Nama treba Zakon koji će poticati malo i srednje poduzetništvo, domaćeg čovjeka, a istovremeno štititi kvalitetu života ljudi koji žive u mjestima na obali i otocima i njihovo opće pravo pristupa javnom pomorskom dobru. Za to je potrebna iskrena početna pozicija izrađivača zakona, široka javna rasprava sa svim zainteresiranima, od građana, preko udruga i civilnog društva, do poduzetnika i turističkih tvrtki do samih općina i gradova. Ali čovjek koji živi tu, mora biti na prvom mjestu.
Dosta se u medijima govorilo o „založnom pravu nad koncesijama“ koje će omogućiti privatizaciju pomorskog dobra. Možete li nam to razložiti?
Treba odmah reći da je „založno pravo“ i do sada postojalo u Zakonu iz 2003. godine, ali smo očekivali i zalagali se da se u novom zakonu taj članak izbaci. Kroz mogućnost založnog prava na koncesije ovaj prijedlog zakona omogućuje tihu privatizaciju pomorskog dobra i krši osnovne ustavne odredbe kojima je javnom pomorsko dobro definirano kao opće dobro. Prije nego bolje objasnim samu „privatizaciju obale“, treba znati neke pravne osnove, koje sam i sam učio kroz bavljenje ovom tematikom i starim i novim prijedlogom Zakona. Kada razgovaramo i kolokvijalno se izražavamo, nama su „javno dobro“ i „opće dobro“ sinonimi. Međutim, pravno gledano je riječ o ogromnoj razlici. I upravo se u toj distinkciji kriju brojne obmane u ovom zakonu. Jednostavnim rječnikom „javno dobro“ ima vlasnika. To su jedinice lokalne samouprave, županije i država. One kao vlasnici upravljaju javnim dobrom. „Opće dobro“ međutim nema vlasnika i na javnom pomorskom dobru do sada nitko nije bio vlasnik, već je ono opće dobro u upotrebi svih. I građana i turista i slučajnih prolaznika… Zato se i zove opće i na njemu se zasad ne mogu uspostavljati vlasnički odnosi.
Novim prijedlogom Zakona se posredno, kroz funkcionalne cjeline s hotelima i kampovima, tehnološke veze s lukama i založno pravo nad koncesijama, ispod žita uvode vlasnička stvarna prava na pomorskom dobru, čime ono prestaje biti opće dobro. Samo založno pravo na koncesijama koje je zadržao ovaj prijedlog zakona u praksi će dovesti do upisa banaka na koncesije i po pravnoj logici u budućnosti će u mogućim procesima država i pravosuđe štititi stvarno pravo koje imaju banke, a ne opće pravo koje imaju građani. Dodajmo da je prijedlogom zakona propisano i duže trajanje koncesija, čak na nedefinirano koliko preko 50 godina, čime se zapravo privatizira obala na razdoblje od dvije, tri pa čak je moguće i četiri generacije!
Uzmimo na primjer koncesionara XY neke dubrovačke plaže koji zbog sudskih sporova, kojima mu se osporava dodijeljena koncesija, nepravomoćnu presudu Županijskog suda u, recimo Varaždinu, koristi kao izliku za neplaćanje obaveza proizašlih iz Ugovora o koncesiji potpisanog s našom županijom. Recimo da istovremeno nije ispunio niti obveze o ulaganjima iz istog ugovora, niti je u roku dovršio projekt prema idejnom arhitektonskom rješenju koje je dobio od davatelja koncesije. Zbog neplaćanja koncesijske naknade i neizvršavanja, davatelj koncesije, u ovom slučaju Županija, bi imala svako pravo oduzeti je koncesionaru i raspisati novi natječaj. Međutim, što ukoliko je koncesionar u međuvremenu nagomilao gubitke, ukoliko je investiciju pratila banka i ako postoji založno pravo na koncesiju koja se oduzima. U tom slučaju, tko daje novu koncesiju? Županija ili banka!? Ako je banka, a svoje stvarno pravo je ostvarila legalno kroz zakonom predviđeno založno pravo, tko je je davatelj koncesije!? I je li riječ o „privatizaciji obale“ ili ne!?
Zbog toga se mi zalažemo, i kroz javnu raspravu smo tražili da se članak koji to omogućuje izbaci iz novog zakonskog prijedloga.
Je li ovaj Zakon po Vašem mišljenju omogućava ograđivanje plaža i zabranu općeg korištenja plaža?
Treba biti pošten i reći kako dosadašnje stanje, kakvo je definirano Zakonom iz 2003. nije odgovaralo niti građanima, niti koncesionarima. Zastarjele zakonske odredbe su potonje prisiljavali na prešutne vanzakonske dogovore s davateljima koncesije, pogotovo u dijelu koji je na plažama bio u gospodarskoj funkciji iznajmljivanja ležaljki, a građani su opravdano negodovali. Zbog toga smo svi trebali kvalitetno zakonsko rješenje koje će uvesti red jasnim odredbama. Ali i traženjem prave mjere. A to je najteže. Jedini ispravni način kojim se ona može odrediti je kroz sudjelovanje poduzetnika i zainteresiranih građana u javnim raspravama kako bi se došlo do konsenzusa, što produljuje postupak donošenja, ali dovodi do zajedničkog rješenja. Izrađivač je to propustio napraviti i „samovoljno“ odrezao mjeru kojom se van naselja 70% kopnenog i 50% morskog, a u izgrađenim naseljima 50% kopnenog i 30% morskog dijela plaže koncesionar može koristiti za obavljanje gospodarske djelatnosti za koje mu je koncesija dana. Svi smo svjedoci da u praksi, i bez ograđivanja, postavljene ležaljke čine psihološku barijeru kojom je taj dio plaže de facto „ograđen“.
Nadalje, postoji vrlo fina gradacija u zakonskom prijedlogu kojom se potiho omogućuje ograničavanje opće upotrebe i ograđivanje plaža. Plaže se dijele na prirodne i uređene. Kod prirodnih plaža navedeno je da se „gospodarska djelatnost obavlja, u pravilu, na osnovu dozvola“. Pojam dozvola zamjenjuje dosadašnja koncesijska odobrenja, a propisuje se kako je na prirodnim plažama zabranjeno dohranjivanje i ograđivanje. Kod uređenih plaža zakon predviđa obavljanje gospodarske djelatnosti, u pravilu kroz koncesije, međutim, imamo uvođenje nove podjele na: javne morske plaže, morske plaža ispred hotela, kampa i turističkog naselja i morska plaža za posebne namjene. I tu kreće gradacija. Za javne plaže se navodi kako se ne može isključiti opću upotrebu plaže, niti se smije ograditi. Već u članku 84. koji definira drugu kategoriju, morske plaže ispred hotela, kampa i turističkog naselja imamo tu famoznu funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu, a netragom nestaje odredba o zabrani isključivanja plaže iz opće upotrebe. Za treću kategoriju, plaža posebne namijene obje odredbe, i o zabrani ograđivanja i o zabrani isključenja iz opće uporabe više ne postoje. Mislim da je čitateljima sad sasvim jasno, je li ograđivanje i isključivanje plaža moguće ili ne!
Nasipavanje obale je veliki ekološki problem, jer se tim postupkom uništava morski život na nasipanom području, ipak svjedoci smo brojnih takvih ilegalnih i legalnih zahvata diljem obale. Kako se ovaj Zakon postavio prema nasipavanju?
Kao i prema većini drugih odredbi. Zabranio ga je, ali je zatim tu zabranu proglasio šalom i propisao iznimke. Članak 12. tako, nakon što definira što je nasip i kako se određuje granica pomorskog dobra, u stavku 3. kaže „nasipavanje mora ljudskom radnjom nije dopušteno“. Vrlo jasno i precizno i na ovaj stavak se g. Bilaver često poziva, kao i na sve ostale stavke koji mu odgovaraju. Međutim, nakon njega izrađivač kaže „ma samo smo se zafrkavali s prethodnim stavkom, sad ćemo pobrojati sve iznimke“!? Dakle, slijede odredbe koje kažu da je nasipavanje dozvoljeno temeljem ugovora o koncesiji, zatim ugovora o posebnoj upotrebi, u okviru redovnog upravljanja pomorskim dobrom, prostornim planovima… i tako dalje i tako bliže!?
Kada je dohranjivanje plaža u pitanju, barem se nisu šalili s nama, već su jasno napisali s kojim se materijalom može dohranjivati i propisan je volumen od 0,35 metara kubnih po metru dužnom obale plaže.
Jasnu namjeru HDZ-a o nasipanju novih plaža javno je izrekao u saborskoj raspravi, prilikom prvog čitanja prijedloga Zakona, nekadašnji gradonačelnik Makarske, a danas HDZ-ov zastupnik Jure Brkan. Dok je ministar Butković uvjeravao oporbu da diže hajku bez razloga i vidi bijele miševe, jer „nema gradnje na morskom dobru, nema ograđivanja i nema nasipanja plaža“, zastupnik Brkan se malo zanio i jasno otkrio istinu, kazavši u replici kako je normalno da će se nasipati plaže, jer ih imamo premalo!? Čak je i argumentirao kako u Makarskoj imaju 18.000 kreveta i da oporbeni zastupnici zamisle koliko im plaža još treba!?
Brzoplet ili ne, bar je rekao istinu! Svi ostali nas samo obmanjuju i žele nas uvjeriti da istina nije ono što vidimo vlastitim očima i čitamo iz zakonskih odredbi, već ono što nam oni kažu.
Svjedoci smo kako pojedini koncesionari na plažama provode samovolju, a kako se čini nema nadležnih tijela ili su podkapacitirana da bi pratila i nadgledala koncesionare. Tko bi prema novom zakonu bio zadužen za nadzor korištenja koncesija? Smatrate li to dobrim korakom naprijed ili?
Kao što sam i prije naveo, dosadašnji zakon je bio loš, ali je i on imao odredbe kontrole koje se uglavnom nisu provodile. Kada bi građani izašli u medije s nekim konkretnim problemom, onda bi davatelji koncesija to najčešće rješavali pozivom telefonom i uvjeravanjem da se malo „primiri“. Novi zakon prebacuje redovno upravljanje pomorskim dobrom na jedinice lokalne samouprava, u našem slučaju na Grad Dubrovnik, dok za izvanredno upravljanje ostaje nadležnost Županije. Prema članku 39. Gradsko vijeće će trebati donijeti Odluku o redu na pomorskom dobru, novi akt koji će propisati mjere nadzora u svrhu zaštite opće upotrebe pomorskog dobra, nadzora dozvola, koncesija i posebne upotrebe i osiguravati nesmetan prolazak duž pomorskog dobra. Zakon definira da će poštivanje zakonskih odredbi i odredbi Odluke o redu na pomorskom dobru nadzirati nadležni Upravni odjel i komunalni redari.
Mislim da je ova zakonska namjera dobra, ali je teret sad prebačen na općine i gradove. Imamo i pozitivna i negativna iskustva kako je do sada funkcioniralo sa nadzorima u nadležnosti komunalnih redara, ali dajmo im priliku i nemojmo baš sve kritizirati. Mislim da će veći problem biti u manjim mjestima i općinama gdje imaju ili nemaju komunalne redare, a u gradovima je samo stvar urednog i redovnog postupanja.
Osim navedenog u Zakonu stoji kako je „dužnosti lučke uprave da sama obavlja lučke djelatnosti, bez davanja koncesije za iste“. To znači da bi gradska tvrtka Luka Dubrovnik d.d. izgubila svoju desetljetnu koncesiju za obavljanje tih poslova, ali i osnovni prihod. Kako to komentirate?
Novi zakon ne prepoznaje pojam „prioritetne koncesije“ kakvu je do sada imala Luka Dubrovnik. Veliki je to gubitak za ovu tvrtku u većinskom vlasništvu Grada Dubrovnika, ali i dokaz potkapacitiranosti njene uprave, koja je postavljena na osnovu koalicijskog, a ne stručnog potencijala. Niti su sudjelovali u javnoj raspravi, niti su riječ rekli o Zakonu o kojem im ovisi postojanje i gospodarska djelatnost. Tko zna jesu li i znali da se pripremaju izmjene. Nažalost, politika ih dovela, politika će ih i odnijeti, a ako ostane ovako definirana odredba u Zakonu, s njima će i tvrtka koja je desetljećima stvarana i radila sve operativne poslove u dubrovačkoj luci. Sada je na gradonačelniku Matu Frankoviću, kao saborskom zastupniku HDZ-a ključnom za krhku većinu, da se u interesu Grada izbori za izmjene ovih zakonskih odredbi i daljnje postojanje tvrtke, čiji je nedostajući većinski paket dionica nedavno kupio. Tko je tu imao pravovremene informacije, pitanje je sad!? Čini se da to nisu bili niti gradonačelnik, niti direktor Luke.
Kakva je sad procedura s ovim Zakonom i što Vi očekujete kao rezultat javnih tribina i peticije?
Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama se uskoro očekuje u drugom čitanju na aktualnoj sjednici Sabora RH, nakon čega bi slijedilo njegovo usvajanje. Svjesni problematike s postojećim Zakonom iz 2003. i lošim praksama, prije godinu dana smo na planiranju na razini Možemo! problem obalnih područja definirali kao prioritet u našem političkom djelovanju. Tom temom se javno bavim u oba mandata kao županijski vijećnik, a još 2018. godine sam županijskoj vlasti predao prijedlog Pravilnika o upravljanju pomorskim dobrom u Dubrovačko – neretvanskoj županiji, koji nikad nije došao pred skupštinu. Upozoravao sam na brojne nepravilnosti koje proizlaze iz ovog zakona, ali i probleme građana od vezova, preko problema koji se ponavljaju svako ljeto na plažama, itd. Zbog svega toga, očekujući da će vladajući, pod pritiskom iskorištavanja Europskih fondova u novom financijskom razdoblju ipak konačno izaći s nacrtom novog zakona, već smo lani u travnju, upravo iz Dubrovnika krenuli sa serijom tribina ZA!Obalu, preko Korčule, sve do Pule. Na njima smo iznosili svoje viđenje problema, očekivanja od novog zakonskog prijedloga i saslušali građane koji su nam iznosili konkretne probleme s kojima se susreću u svakodnevnom životu.
Kada je u kolovozu izašao prvi neslužbeni nacrt Zakona, reakcija javnosti je bila jasna i glasna. Od tada je Ministarstvo u defanzivi i u svakom koraku su odbacili po mali dio odredbi kojima se građanima otima obala i zatire mediteranski način i kvaliteta života na hrvatskoj obali i otocima. Sudjelovali smo u javnom savjetovanju sa stotinjak primjedbi, od kojih su većina odbačene ili „djelomično“ usvojene. Međutim, konačni prijedlog Zakona koji je došao na prvo čitanje u Sabor RH i dalje sasvim jasno omogućuje uzurpaciju i monetizaciju obale. Zbog svega toga, pokrenuli smo kampanju #NIJEDOBRO i skupili više od 25 tisuća potpisa građana koji su podržali našu inicijativu za povlačenja ovog prijedloga iz procedure i vraćanje na početak, savjetovanje s javnosti… Usporedno smo pokrenuli i niz tribina „Nije dobro, za pomorsko dobro“ s kojima smo započeli iz središta Jadrana, na otoku Visu, gdje se u Komiži okupio stvarno veliki broj zainteresiranih otočana. Slijedile su tribine u Splitu, Puli i Rijeci, a pred nama su i dvije ovotjedne tribine koje organiziramo u Korčuli i u Dubrovniku.
Rezultat je sasvim jasan, svi građani na tribinama i u komentarima peticije ne žele ovakav zakon. Naša obala i otoci zaslužuju puno bolje zakonsko rješenje, koje će na prvom mjestu imati čovjeka i okoliš, a ekonomski razvoj omogućiti u kvalitetnom suživotu turizma i gospodarskog napretka s lokalnim stanovništvom i prirodom. To je moguće, uz više truda i jasne i transparentne politike. Nažalost, imamo posla sa vladajućom strankom čiji je modus operandi – obmana!
Zaštita naše obale i morskog dobra je zadnja crta obrane našeg načina života s morem i uz more. Između ostalog i o tome uvelike ovisi hoće li buduće generacije biti samo radna snaga u turističkoj industriji ili istinski građani i stanovnici naših malih mjesta i gradova.
Ukoliko želite znati više o ovom Zakonu, koji će svakako utjecati na budućnost života u našem gradu i okolici, pogotovo na otocima, sudjelujte na tribinama “Nije dobro za pomorsko dobro”.
Tribina na Korčuli održat će se u ponedjeljak, 27. veljače s početkom u 19:00 sati u Domu kulture na Korčuli, dok će se tribina u Dubrovniku održati u kongresnoj dvorani Hotela Hilton Imperial u utorak 28. veljače u 19:00 sati.
LAŽEŠ