Mladi u Dubrovniku su vrlo zadovoljni ponudom kulturnih sadržaja, ali ne i zabavnim sadržajima. Najveći udio srednjoškolaca koji su nezadovoljni zabavnim sadržajima utvrđen je upravo u Dubrovniku (56 %). Po svemu sudeći, možemo zaključiti da ponuda u Dubrovniku nije u dovoljnoj mjeri usmjerena prema mlađim generacijama i njihovim specifičnim potrebama i afinitetima – dio je istraživanje koje su u 6 gradova na Jadranskoj obali, pa tako i Dubrovniku, proveli Željka Tonković, izvanredna profesorica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru te Krešimir Krolo i Sven Marcelić, docenti na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru.
Istraživanje je objavljeno i ukoričeno u publikaciju „Klasika, punk, cajke: Kulturni kapital i vrijednosti mladih na Jadranu“. O rezultatima istraživanja, ali i usporedbi Dubrovnika s ostalim gradovima, porazgovarali smo s autorima.
– Istraživanje koje smo radili nas troje osmislili smo polazeći od rezultata prethodnih istraživanja kulturne potrošnje i kulturnih potreba mladih u Zadru i Zadarskoj županiji. S obzirom na to da su nas već rezultati tih preliminarnih istraživanja u Zadru uputila na postojanje relevantnih mehanizama u formiranju kulturnog ukusa kod mladih, odlučili smo proširiti istraživanje na ostale velike obalne gradove. Istraživanje smo proveli na uzorku većem od 2600 učenika završnih razreda srednjih škola – na početku kažu naši sugovornici.
U istraživanju se zapravo fokusirate na kulturnu potrošnju, odnosno kulturne potrebe mladih? Jesu li mladi zainteresirani za kulturu i konzumiraju li sadržaje i koje?
– Općenito gledano, mladi najviše interesa pokazuju za sadržaje koje možemo okarakterizirati kao hedonističke i konvencionalne. Primjerice, rezultati pokazuju da najčešće posjećuju kino, sportska događanja i koncerte domaće zabavne glazbe, ali i knjižnicu. Kad su u pitanju koncerti, češće posjećuju koncerte domaćih pop-rock bendova, dok od strane glazbe najčešće odlaze na partije elektronske plesne glazbe. Naravno, ako su im takva događanja dostupna. Kada je, s druge strane, riječ o “visokoj” ili institucionalnoj kulturi, treba naglasiti da oko 40 % naših ispitanika u razdoblju od godine dana ne posjeti nijednu izložbu, oko 45 % ne pogleda nijednu kazališnu predstavu, a oko 80 % ih nikada ne posjeti koncert klasične glazbe. Takvi rezultati mogu djelovati poražavajuće, ali oni su na neki način i očekivani.
Kako po tom pitanju stoji Dubrovnik, kao grad koji u određenim segmentima ima bogat kulturni život?
– Premda postoje statistički značajne razlike među gradovima, najvažniji obrasci su uglavnom isti. Kada promatramo sadržaje koje učenici završnih razreda srednjih škola najviše posjećuju, u svim gradovima, s izuzetkom Pule, najposjećeniji su tradicionalno-popularni sadržaji poput koncerata domaće zabavne i pop-rock glazbe te regionalne narodno-zabavne glazbe. U odnosu na učenike iz drugih gradova, srednjoškolci u Dubrovniku statistički značajno rjeđe posjećuju koncerte elektronske glazbe i srodnih glazbenih žanrova, ali to ne znači da ne pokazuju interes za te sadržaje već da im oni nisu u dovoljnoj mjeri dostupni lokalno. Ono što relativno ohrabruje kad je riječ o Dubrovniku su podaci o posjećivanju sadržaja institucionalne kulture, poput knjižnica, muzeja i galerija, kazališnih i plesnih predstava te koncerata klasične glazbe. Učenici iz Dubrovniku češće posjećuju navedene sadržaje, što se sigurno može povezati s bogatom kulturnom infrastrukturom grada.
Postoje li određene specifičnosti koje ste utvrdili kad je u pitanju Dubrovnik? I kako Dubrovnik stoji u usporedbi s ostalim gradovima koja su obuhvaćeni istraživanjem, kojem je gradu najsličniji?
– Dubrovnik je u pogledu obrazaca kulturne potrošnje dosta sličan ostalim dalmatinskim gradovima. Pritom treba naglasiti da sadržaji visoke kulture među dubrovačkim srednjoškolcima prolaze bolje u odnosu na druge gradove, dok je manja učestalost posjećivanja koncerata popularne elektronske glazbe i srodnih žanrova.
Tko su zapravo konzumenti kulturnih sadržaja? Je li vaše istraživanje ustanovilo određene kategorije koje više zanimaju kulturni sadržaji? I suprotno, tko su oni koji ne konzumiraju kulturne sadržaje?
– Kulturne sadržaje u znatno većoj mjeri konzumiraju učenici i učenice gimnazija, kao i učenici visokoobrazovanih roditelja, odnosno roditelja koji i sami češće posjećuju kulturne sadržaje. Takvi nalazi govore o prijenosu kulturnog kapitala s roditelja na djecu, ali i o društvenim nejednakostima u pristupu kulturi.
Kako su mladih u Dubrovniku ocijenili kulturne sadržaje, a kako zabavne sadržaje? Odgovaraju li njihovih potrebama?
– Mladi u Dubrovniku su vrlo zadovoljni ponudom kulturnih sadržaja, ali ne i zabavnim sadržajima. Najveći udio srednjoškolaca koji su nezadovoljni zabavnim sadržajima utvrđen je upravo u Dubrovniku (56 %). Po svemu sudeći, možemo zaključiti da ponuda u Dubrovniku nije u dovoljnoj mjeri usmjerena prema mlađim generacijama i njihovim specifičnim potrebama i afinitetima.
Zanimalo vas je i kako kulturna potrošnja korespondira s određenim vrijednostima, što ste tu ustanovili?
– Pokazalo se da mladi koji imaju tradicionalnije vrijednosti, više vole domaću i regionalnu glazbu, kao i televizijski program na hrvatskom jeziku, a ako govorimo o sadržaju skloniji su reality TV programima. S druge strane, učenici koji su vrijednosno moderno orijentirani bit će više orijentirani na strani sadržaj, i u glazbi i kod TV programa, ali će i češće posjećivati sadržaje institucionalne kulture. Odnos prema tradicionalnim i modernim vrijednostima ispitivali smo kroz niz varijabli, od religioznosti preko odnosa prema raznim manjinama i homoseksualnosti do materijalističkih stavova.
Zanimalo vas je i kakvu glazbu mladi slušaju. Može li se i danas, a u tom kontekstu, govoriti o supkulturama? Tko su prema vašem istraživanju oni koji slušaju narodnjake?
– Klasifikacija ukusa koji rezoniraju prema supkulturnim stilovima danas je svakako manje izraženi fenomen nego što je to bio slučaj od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća. Svakako postoje i danas rokeri, punkeri, metalci i reperi, ali identifikacija u smislu jasnih i izraženih supkulturnih scena je upitna, kako zbog činjenice da su se kulturni identiteti fragmentirali, tako i zbog činjenice da se u kasnom potrošačkom društvu žanrovske preferencije odabiru logikom kupovine u supermarketu pa se onda puno više toga stavi u potrošačka kolica nego je to bio slučaj u prethodnim razdobljima. Vidljivo je to i po najvećim festivalskim događajima koji su u prosjeku eklektični skup žanrova gdje se za svakoga “nađe po nešto” dok su monotematski koncerti sve više rijetkost.
Kada se govori o narodnjacima, prvenstveno treba naglasiti kako je sam termin koji je vezan uz neki tip regionalne zabavne glazbe multidimenzionalan. Ono što se podrazumijevalo pod turbo-folkom je imalo jednu definiciju i karakteristike 90-ih godina prošlog stoljeća, dok se već s “cajkama” u 21. stoljeću može primijetiti sve veći ulazak klasičnih pop elemenata koji su, primjerice, standardna kulisa i kod tzv. “MTV” izvođača. Dakle, velika je razlika između npr. Bube Corellija i Cece, a prema nekim novijim istraživanjima, dobar dio mladih taj žanr povezuje upravo sa suvremenom plesnom elektronskom glazbom (EDM) te hip-hopom, što govori u prilog tezi o žanru koji se mijenja.
No, u našem istraživanju primjeri su uglavnom bili vezani za nešto izraženiji “narodni” melos pa je onda tako iz podataka vidljivo kako je riječ o mladima, pretežito djevojkama, koji pohađaju trogodišnje strukovne škole, religiozniji su, u prosjeku desno orijentirani i skloniji konzervativnim vrijednostima. Valja svakako istaknuti da ovaj žanr ima i solidnu publiku i među gimnazijalcima, a dojma smo da je možda danas u prosjeku zastupljeniji nego što je bio prije pet godina.
Poznato da je mnogo toga u Dubrovniku diktira turizam. Mnogi su, pa i kulturni sadržaji namijenjeni turistima. Je li to negativno utjecalo na konzumaciju kulture kod mladih?
– Problem turizma kao temelja za kulturne sadržaje jest što često uključuje kombinaciju dviju dimenzija kulture koje se mogu lako monetizirati. Riječ je o baštinskoj i kulturi spektakla. Baštinska kultura nije nešto što rezonira s generacijskim iskustvom i svakodnevicom mladih tako da je mala vjerojatnost da će u tome prepoznati sadržaje koji su njima relevantni, dok tzv. spektakli su orijentirani na kratkotrajnu koncentraciju događaja koji traže i ekonomski i kulturni kapital da bi se u njima sudjelovalo.
Drugi problem vezan uz spektakle jest da je riječ o dislociranim događajima koji su samo u rijetkim primjerima nastali kao izravni produkt djelovanja lokalne kulturne scene. Dakle, mladi se u takvim odnosima mogu naći između čekića i nakovnja jer su lišeni resursa da u njima sudjeluju te bi trebalo promišljati politike i programe koji su orijentirani prvenstveno na potrebe građana i mladih u zajednici, nevezano za potrebe turizma.
Koji su vaši zaključci što je konkretno potrebno napraviti na području grada Dubrovnika kako bi se mladi što više uključili u kulturni život? Koje im sadržaje i na koji način treba ponuditi?
– Polazeći od rezultata istraživanja, ali i drugih uvida koje imamo o potrebama mladih, prvenstveno bi trebalo raditi na dostupnosti kulture. Ako kulturu definiramo kao javno dobro, tada nam svakako nije prihvatljivo da velik dio mladih ne sudjeluje ili vrlo ograničeno sudjeluje u kulturnom životu. U tom pogledu, prethodno spomenuta kultura spektakla sigurno nije ono što bi moglo približiti kulturu mladima, pogotovo onima koji dolaze iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa. Osim rada na dostupnosti kulture, bilo bi poželjno osigurati raznolike kulturne programe u kojima bi mladi mogli aktivnije sudjelovati i čak sukreirati kulturni sadržaj koji će odgovarati njihovim specifičnim potrebama.
Jeste li zadovoljni rezultatima? Je li vas koji rezultat iznenadio?
– S rezultatima smo zadovoljni u smislu da su prikazali specifične dimenzije struktura kulturnih potreba i ukusa mladih u gradovima na jadranskoj obali, dok kao iznenađenje možemo izdvojiti razliku između nekih gradova u smislu formalnog i neformalnog obrazovanja u kulturi. Primjerice, Zadar, iako veći grad od Pule, ima otprilike 20% manje vrijednosti indeksa formalnog i neformalnog obrazovanja u kulturi.
Jedino logično objašnjenje koje smo mogli ponuditi s obzirom na podatke s kojima raspolažemo jest da Pula, za razliku od Zadra, ima već dugi niz godina prostor (Društveni centar “Karlo Rojc”) u kojem se okupljaju i djeluju udruge nezavisne kulture, koje se, među ostalim, bave i edukacijom mladih. Također, izdvojili bismo i Šibenik koji se prema vrijednosnim pokazateljima pokazao nešto tolerantnijim u odnosu na Zadar, Split i Dubrovnik.
