Nakon što su prostori fizički zatvoreni, pokrenut je čitav virtualni svijet koji omogućuje komunikaciju s Muzejima i galerijama Konavle. Jedan od zanimljivih sadržaja novopokrenuti je blog “Samonikle priče iz Konavala” u kojem možemo čitati tekstove o samoniklim jestivim biljkama i načinima njihove pripreme, blagodatima tradicijskih sredstava za pranje i čišćenje te našim ljekovitim travama.
-Pokazat ćemo vam koliko nas naš okoliš podržava i što nam sve nudi u svakidašnjim potrebama – poručuju iz Muzeja i galerija Konavala. No, sukladno vremenu, ispisali su i jednu priču o zarazi koja je zahvatila i zatvorila Cavtat prije stotinu godina. Vrijeme provedeno doma, iskoristimo da bismo nešto i naučili. Evo pričice:
Prije 100 godina u Cavtatu se zbio događaj kojem danas svjedočimo na globalnoj razini. Naime, sredinom lipnja 1919. godine u Cavtatu je izbila zarazna bolest šeša ili boginja. U Cavtat ju je unijela gospođa koja se sredinom svibnja te iste godine vratila iz sjeverne Italije u kojoj je ta bolest već neko vrijeme harala. Bolest se brzo proširila po mjestu te je zahvatila 19 osoba, ne birajući radi li se o mladima ili starima. Osobito je bio zahvaćen središnji dio Cavtata bolje poznat kao Prijeko jer je tu stanovala spomenuta gospođa. Za vrijeme haranja bolesti mjesna je škola bila zatvorena od 26. lipnja pa sve do kraja školske godine 31. srpnja. Kako se bolest ne bi proširila i na okolicu, određena je blokada mjesta u kojoj je Konavljanima i sumještanima bilo strogo zabranjeno svraćanje u ulicu Prijeko, a trgovine unutar Cavtata su zatvorene. Za potrebe blokade pojačan je i broj žandara u mjestu. Također, u kratkom periodu od 13. do 16. srpnja, kada je zabilježeno nekoliko umrlih pacijenata, određena je stroga karantena gdje se nije moglo u Cavtat, ali ni iz Cavtata. Stroga karantena trajala je kratko, svega 4 dana jer se tadašnje Općinsko odaslanstvo pobunilo da će mještani početi umirati od gladi ako se karantena ne ukine.
Od zaraze je umrlo troje mještana. Prva među njima je preminula iznenada 25. lipnja. Pokopana je u večernjim satima u grobnicu za inovjernike, dok su ostale pokopali izvan groblja, pod Rokom sa sjeverne strane. Tadašnji župnik don Ivo Božić zabilježio je kako je cijelo vrijeme bio spreman pohitati pomoći kamo god ga pozovu. Prvopreminuloj nije stigao dati posljednji sakrament, pa je, da se to ne ponovi, samoinicijativno obilazio kuće bolesnika. U jednoj kući je tako zatekao bolesnika prekrivenog boginjama kojemu je ponudio duhovnu pomoć, no on ju je odbio, kako piše i sam župnik: još se nije ćutio za drugi svijet.
Od neočekivanih ozdravljenja zabilježio je onaj od Nike, žene Nikole Modrinića za koju je 18. srpnja zvonilo mrtvo zvono na matici, no on ju je našao živu kako sjedi u postelji i pije bijelu kafu.
Bolest je nestala iz Cavtata krajem srpnja jer ju je u ranom stadiju odgonetnuo liječnik iz Kotora koji je samo ovim povodom pohodio mjesto. Naredio je da se kuće bolesnika dezinficiraju, a zdravi mještani Cavtata cijepe, u čemu su mu pomogli lokalni liječnici Bendoni i Wagner.
Objavljeno u Samonikle priče iz Konavala
