Moj ozbiljniji čitalački staž kreće za vrijeme rata, pod svijećama. Tada se čitalo sve što je bilo na policama. U to vrijeme knjige su postojale kao neko utočište, nudile su mogućnost bijega od stvarnosti koja je bila kakva je bila i koju se nije dalo tek tako u vlastitoj mašti prekrojiti.
Srednja škola bila je razdoblje čitanja klasika. To su one formativne godine kad se od knjiga slažu tvoji svjetovi. Moji su bili izgrađeni od Tolstoja, Dostojevskog, Kafke, Gogolja, Majakovskog, Krleže, Čehova, Faulknera, Thomasa Manna. Na klasicima sam odgojena i da moram napisati popis od 10 knjiga koje su me baš odredile i koje ne bi trebalo nipošto preskočiti, sigurna sam da bi mnogima bio dosadan i kao iz kanona prepisan, ali to su mi korijeni, iz tog sam rasla.
Na studiju komparativne književnosti i kroatistike čitala sam „profesionalno“ i uglavnom samo ono što se smatrano ozbiljno književno vrijednim. Na meni je bilo da znam zašto je neka kompozicija genijalna, što bi na određeni postupak pisca rekli ruski formalisti, tragovi kojih pisaca se daju iščitati u čijim rečenicama, koja su semantički bitna mjesta u jednom romanu i zašto se ona ne mogu jeftino potrošiti ako želiš stvoriti nešto stvarno umjetnički vrijedno.
Sad već dugo vremena od književnosti ne tražim puno. Sasvim mi je dosta da mi knjiga negdje dodirne emocionalno tijelo, da nađe neki prolaz do moje nutrine i da me informacija/ vibracija koju sa sobom nosi barem malo pomakne s mjesta, malkice promijeni.
U nastavku ću nanizati 10 naslova koje sam zadnje držala u rukama. Neki od njih pripadaju književnost, neki ne. Možda će vam nešto od ponuđenog zazvoniti.
Napisala: Marjana Batinić
Ovo vrijeme sada ( 2020.) – Semezdin Mehmedinović
Ovo vrijeme sada zadnja je knjiga Semezdina Mehmedinovića izašla u svibnju prošle godine. Nije ju lako žanrovski odrediti. Mogli bismo je nazvati zbirkom zapisa, crtica, fragmenata, priča koje pred nas dovode čudesne likove poput bake Minke koja svaku večer u najljepšoj haljini sjeda u zelenu fotelju pored prozora kroz koji se na zidu stana preko puta njenog vidi njezin portret iz mladosti. Ovo vrijeme sada, koje u sebi sadrži i vrijeme prošlo i vrijeme buduće, melankolično je, toplo, pronicljivo, sasvim osobno i dubinski univerzalno, jednostavno, iskreno, autobiografsko i autofikcionalno štivo.
U svakom slučaju preporuka za čitanje svega što je izašlo iz pera Semezdina Mehmedinovića. Pomaknut će vas s mjesta i barem malo oplemeniti.
Uhvatiti zeca ( 2019.) – Lana Bastašić
Riječ je o romanu u kojem se priča priča o Bosni devedesetih i dvijetisućitih, o ratu u kojem su nestajala nepodobna slova iz imena ljudi, ali i sami ljudi, o prijateljstvu i odrastanju Sare i Lejle, o njihovom prvom seksualnom iskustvu…
Uhvatiti zeca roman je povratka, roman potrage i roman ceste, ali i literature. Ima u njemu i Joyceova Uliksa i Carrollove Alise. Ako ste čitali Genijalnu prijateljicu Elene Ferrante, teško ćete ne podleći iskušenju da ove dvije prijateljice u nekom trenutku ne čitate kao Lilu i Elenu. Ulogu Lile u Zecu je odigrala Lejla, odnosno Lela. Rat joj je u nekom trenutku izbio slovo j iz imena, ali vi njen lik nećete tek tako izbiti iz glave. Vrijedan čitanja.
Smrtni ishod atletskih povreda (2020.) – Milica Vučković
Roman Smrtni ishod atletskih povreda priča je o jednom ljubavnom odnosu s narcisom. Glavni lik ovog djela zove se Eva. Takvim imenovanjem autorica nam je identifikaciju s glavnom junakinjom ponudila od samog početka. Ne moramo se truditi prepoznati kao njezine kćeri: ono što se događa glavnoj junakinji moglo se dogoditi bilo kojoj od nas ili onima koje su nam prethodile ili će nas nasljedovati.
Roman nije dopadljiv, na neki čudan način je poetičan. Brutalno je iskren, brz, pun ljubavi i u isto vrijeme tjeskoban. Mogli bismo reći kako je riječ o angažiranoj književnosti ako pođemo od J. P. Sartrea koji ju definira kao književnost koja „otkriva čitaocima njihovu vlastitu situaciju, kako bi mogli preuzeti odgovornost za nju.” Ta angažiranost ga ne čini manje umjetnički vrijednim. Topla preporuka.
Gdje se kupuju nježnosti ( 2020.) – Monika Herceg
Gdje se kupuju nježnosti prva je drama izašla iz pera ove mlade suvremene hrvatske pjesnikinje. U konkurenciji od preko 160 pristiglih tekstova na natječaju za suvremeni dramski tekst Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, autorici je donijela pobjedu. Ova poetska drama prati tri generacije trpećih žena u jednoj našoj ruralnoj sredini. Baka, majka i kći svaka se na svoj način pokušava nositi sa životom ispunjenim neimaštinom, nasiljem, alkoholom, suzama, umiranjem, posljedicama rata, psihičkim bolestima. Prikaz je to golog života, potisnute i nepotisnute boli, priča o izostanku ljubavi i nježnosti, ali i o nadi i vjeri kako je izlazak iz tih začaranih krugova ipak moguć.
Početkom siječnja drama je postavljena na daske Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u režiji Renea Medvešeka. Bilo bi odlično kad bismo dobili priliku pogledati ju ovdje kod nas.
Horror vacui ( 2021.) – Stanislava Aras
Lirski roman Horror Vacui prvi je roman u opusu književnice i naše sugrađanke Stanislave Aras. Iako prvi mačić, nije završio u vodi. Štoviše, dobio je prvu nagradu na regionalnom natječaju za prozu u organizaciji Trećeg trga 2020.
„Radnja“ romana događa za vrijeme Europskog prvenstva u nogometu, u jednom malom primorskom gradiću. Radnju pišem u navodnike jer je u tradicionalnom smislu ima zapravo vrlo malo. Riječ je o dnevničkim zapisima od kojih neki nose i stvarni nadnevak, dok su drugi smješteni u kalendar navođenjem utakmice koja se taj dan igrala ( brojna poglavlja nose naslove poput: Engleska- Wales, Rusija- Wales…).
Čitatelj zajedno s glavnom junakinjom promatra i proživljava ono što se oko nje i u njoj zbiva: ostatke braka s Petrom, prešućeni abortus, ludilo izazvano nogometnim prvenstvom koje je u tijeku, slike, mirise i okuse iz djetinjstva glavne junakinje, ideje o smislu ljudskog življenja, strahove o praznini i besmislu.
Ono po čemu ćete zasigurno upamtiti ovaj roman, ako se odlučite na čitanje, je stil kojim je pisan. Urednik beogradskog izdanja romana nazvao ga je maestralnim, i on to uistinu jest. Vraćat će se ovoj knjizi i u njoj podvučenim rečenicama. Sigurna sam.
Stoički odgoj ( 2005.) – Fernando Pessoa
Pessoin Stoički odgoj nakon dugo ponovno sam uzela u ruke. Njega je najbolje predstavljati njim samim. Izdvojit ću samo par citata pa tko ga nije do sad sreo, tko prepozna i voli.
„ Naše zlo nije sadržano u individualnosti, nego u svojstvu te individualnosti. A to svojstvo očituje se u njegovoj statičnosti umjesto u dinamičnosti. Pridajemo sebi vrijednost prema onome što mislimo, umjesto prema onome što činimo. Zaboravljamo da nismo ništa učinili, da nismo bili; da je prva funkcija života djelovanje, kao što je prvi aspekt stvari pokret. „
„ Nema veće tragedije od podjednakog omjera snaga intelektualnog i moralnog osjećaja u istoj duši ili kod istog čovjeka. Čovjek bi morao biti pomalo glup da bude nadasve istaknuto moralan. A da bude posve intelektualan, morao bi biti pomalo nemoralan. Ne znam kakva igra ili ironija osuđuje čovjeka na veliku nemogućnost ove dvojnosti.“
Dan napuštenog psa (2005.) – Caroline Lamarche
Ovaj roman belgijske autorice Caroline Lamarche nedavno sam po drugi put primila u ruke. Tražila sam djelo koje bi se moglo čitati naglas i eventualno postaviti na scenu. Roman je podijeljen u 6 poglavlja koja predstavljaju priče šestero putnika okupljene na jedno mjesto zajedničkim motivom-prizorom psa koji trči uz cestu. Posvećen je tom psu, a započinje citatom Vladimira Nabokova :
„ Pas, reče ona, pas kojega smo ostavili. Ne mogu nikako zaboraviti tog jadnog psa.
Iskrenost njezine boli me je iznenadila, jer mi nikada nismo imali psa. „
Tko ga do sada nije pročitao, evo možda ideje. Ima svega osamdesetak stranica i ne ispušta se iz ruka. Itekako vrijedan čitanja.
Rastanci ( 2019.) – Mani Gotovac
Posljednji roman velike Mani Gotovac koji je autorica sama u uvodnoj bilješci odredila kao ljubavnu priču. Iako se u toj istoj bilješci ograđuje od veze između njenog teksta i zbilje, kako navodi Drago Glamuzina, riječ je istovremeno i o fascinantnoj kronici jednog vremena, prikazu Zagreba i Venecije sedamdesetih i osamdesetih godina.
Glavni likovi u ovoj priči o sastancima i rastancima su Liz i Luv, jedan muškarac i jedna žena, koje kroz četiri poglavlja kronološki pratimo od njihovog prvog susreta do rastanka. Kao i sve Manine knjige do ove posljednje i ova pršti od strasti, žudnje, tjelesne gladi, ljubavi, ljubomore, društvenih normi i potrebe kršenja društvenih normi ako stoje na putu životu samom.
Stil kojim je roman pisan je jednostavan, pročišćen, jasan. Zarazna je autoričina energičnost, iskrenost, neposrednost, i povrh svega, sposobnost da sve što jest spusti na razinu tijela, pa čak i kišu :
„ Vani sipi hladna kiša. Cmizdri, malo pada, malo ne. Otvaram kišobran, zatvaram ga. Vlažno je, nelagodno. Kao da je ta kiša više u tijelu nego u oblacima. „
Prvi korak u budućnost ( 2015. ) – S.N. Lazarev
Sergej Nikolajevič Lazarev ruski je psiholog koji je na temelju svog dugogodišnjeg rada s ljudima i istinama utkanim u rusko pravoslavlje stvorio svoj sustav u sklopu kojeg tumači čovjeka i njegovu sudbinu na ovome svijetu.
S knjigama ovog autora susrela sam se jako davno, ima sad i preko petnaest godina, i u moru knjiga koje sam na ovu temu čitala, način na koji Lazarev tumači našu stvarnost, meni je izvibrirao kao istinit. Ova knjiga samo je još jedna u nizu u kojoj autor, nižući brojne primjere, oslikava kako on vidi svemir i čovjeka u njemu. Osnovna ideja od koje polazi jest da je cijelo naše življenje prilika da sakupimo što je više moguće božanske bezuvjetne ljubavi u našim srcima. Sve što doživljavamo kao neugode, nesreće, teške okolnosti ustvari su zaštitni mehanizmi koji nas čuvaju od nas samih kako ne bismo skrenuli s puta te Ljubavi ili pak testovi koji nam nude prilike izabrati Ljubav. Kao i u svakom sustavu koji je izgradio čovjek, i u njegovom ima slabih mjesta, nategnutih konstrukcija, ali ako ono o čemu govori uzmemo u toj osnovnoj ideji, mislim da se možemo samo obogatiti.
Obećanje ( 2018.) – Mark Whitwell
Mark Whitwell učitelj je joge koji je učio na izvoru od najboljih učitelja da bi sva ta znanja sintetizirao i uključio u svoj nauk koji najbolje može upoznati čitajući njegovo djelo Joga srca.
Obećanje dugo motam po rukama, nisam ga do kraja pročitala, ne rezonira baš u cijelosti sa mnom, ali mi je iz nekog razloga ova knjiga trenutno na stoliću pokraj kreveta i želim je spomenuti. Uglavnom, živimo u vremenima kada se sve pretvara u proizvod s kojim se trguje, pa tako i ta drevna praksa joge. U Obećanju nas Mark vraća nama samima i ideji da je za prisnost koju možemo ostvariti sami sa sobom, pa onda je ponuditi i drugima, dovoljno vježbati sedam minuta dnevno kako bismo povezali svoj dah s tijelom i na taj način našli vlastitu prisutnost u nama samima. Tako pospojeni, imamo bolju priliku za susret s drugima ljudima, što je i ideja našeg bivanja na Zemlji: biti zaJedno.
Nebranjeno ja – Susan Thesenga
Nebranjeno je djelo koje se nalazi na popisu literature onih koji pohađaju edukaciju za tjelesno- orijentiranje psihoterapeute, no ja bih je preporučila svakome. Čovjeku se u njoj pristupa na način da ga se gleda kao cjelinu: uzima se u obzir i tijelo i um i duša. Knjiga je jasna, dosljedna, zaokružena. Dogodit će vam se zasigurno koji aha trenutak ili barem radost što ćete na papiru naći zapisano nešto od onoga za što držite da je oduvijek bila vaša istina.
„Ipak, prije ili kasnije svi će ti otpori prema rastu ili prema odustajanju od starih stavova uzeti svoj danak, jer život se ne može prevariti. Gdje god odbijemo rasti– mentalno, emotivno ili duhovno – naše će životno iskustvo biti upravo toliko plitko i nezadovoljavajuće. Kad god se opiremo evoluciji koja nas poziva na širenje i dublje osobne uvide, završimo tako da sebi stvaramo više boli i poteškoća.“
