Marijana Batković, mlada dubrovačka psihijatrica, jedna je od inicijatorica nedavne u Lazaretima održane edukacijske radionice s ciljem promicanja prava osoba s mentalnim poremećajima i preporukama za reorijentaciju i transformaciju sustava zaštite mentalnog zdravlja, zadovoljavanja zdravstvenih potreba osoba s problemima mentalnog zdravlja. Odnedavno je zaposlena u dubrovačkoj općoj bolnici, a rođena je u travnju 1989. u Dubrovniku, odrasla je u Župi dubrovačkoj od roditelja, ističe, kuparskih ugostiteljskih radnika.
Otac je bio branitelj, a brat i ja smo rano djetinjstvo s mamom proveli u Zagrebu kod tetke, a nakon rata smo se vratili u Župu. U Župi sam završila osnovnu školu, a u Gradu Klasičnu gimnaziju Ruđera Boškovića. Od 2008. do 2013. studirala sam u Zagrebu na Medicinskom fakultetu nakon čega sam pripravništvo odradila u KB Sveti duh. Godinu dana sam radila u ruralnom području kao liječnica obiteljske medicine nakon čega sam 2016. započela specijalizaciju iz psihijatrije za OB Dubrovnik. Specijalizirala sam u KBC Sestre Milosrdnice, KB Vrapče i KBC Rebro na raznim segmentima psihijatrije. Specijalist sam postala nakon ispita u KBC Sestre Milosrdnice u travnju 2021. U dubrovačkoj bolnici radim kao specijalist od svibnja 2021. na akutnom psihijatrijskom odjelu, konzilijarnoj zaštiti, hitnim pregledima i u području intermitentnog programa Dnevne bolnice – tako svoj dosadašnji životni put opisuje mlada liječnica.
Vidimo kako se bolnički odjel psihijatrije u dubrovačkoj općoj bolnici kadrovirao s mladim liječnicima, jedna od njih ste i Vi, pa za početak, koliko je mladim liječnicima dragocjeno iskustvo starijih kolega uz koje se može učiti – kroz primjere i praksu – i kakvo je ozračje što se tiče kolegijalnosti na tom odjelu?
Tako je, odjel psihijatrije od ove godine dobio je nas troje mlađih specijalista, dr.Marija Bošković, dr.Marin Kirigin i ja. Dr. Bošković zasad pokušava unaprijediti dnevnu bolnicu za alkoholizam, dr. Kirigin dnevnu bolnicu za anksiozne i depresivne poremećaje, a ja sam zasad u programu posthospitalnog intermitentnog liječenja, iako svi dijelimo standardni posao koji se odnosi na akutni odjel, konzilijarnu i ambulantnu zaštitu. U početku mi je bilo jako teško na specijalizaciji jer je mentorski program izostajao zbog preopterećenosti i manjka ljudi, no mogu reći da su na mene značajno utjecali dr. Miho Jančić, mudrim životnim savjetima liječnika koji je proveo svoju karijeru na različitim terenima, također dr. Ivana Haluga Golubović svojim profesionalizmom, etičnošću i znanjem i dr. Davor Grilec, subspec.socijalne psihijatrije s kojim dijelim biopsihosocijalni pristup u liječenju i koncept rehabilitacije u psihijatriji.
Je li u Vašemu životu postojao neki posebni okidač da se odlučite za medicinu, a još više da se posvetiti specijalizaciji psihijatrije? Naime, što Vas je ponukalo da se opredijelite za to? Razmišljate li i o nekoj subspecijalizaciji?
Ja sam bila đak Klasične gimnazije Ruđera Boškovića, klasa Mirjane Žeravice 2004.-2008. Imala sam podjednak interes za znanstvenu i humanističku izobrazbu koja se tu gaji, dvaput sam išla na međunarodna natjecanja iz grčkog i latinskog jezika u Grčku i Italiju, također na natjecanja iz kemije i biologije, a dio tatine i mamine obitelji su u medicini i to je bio prirodan put za mene da se upišem na Medicinski fakultet u Zagrebu. Za specijalizaciju iz psihijatrije odlučila sam se nakon pete godine fakulteta i svih stručnih praksi. Moj put su odredili prof. u KB Vrapče prof. dr. sc. Mimica i prof. Ivezić koji su nam držali predavanja o psihopatologiji, psihičkom bolestima, liječenju, rehabilitaciji…Iako je većini kolega to bilo teško ili čudno, ja sam uvijek imala široke interese u medicini i meni je to jednostavno bilo prirodno, zanimljivo, integrativno područje s puno kreacije i potencijala ako imaš volje i znanja…Iz tog razloga razmišljam o sub specijalizaciji iz socijalne psihijatrije jer ona integrira različite stručnjake, transdiciplinarna je i sudjeluje i u promociji javnog zdravlja i prevenciji psihičkih bolesti djelovanjem na kapacitete društva.
Čini mi se da osoba koja će pomagati pacijentima koji joj se obrati s poteškoćama iz spektra psihosmetnji mora biti čvrsta, stabilna, jaka… postoje li tehnike koje Vi primjenjujete kako biste ostali zdravi, kako biste sačuvali sebe da možete pomoći maksimalno drugima? Kako biti empatičan, a zadržati otklon od tuđih problema? Uče li Vas tome na studiju?
Da, istina je. I nama stručnjacima ponekad treba pomoć, i mi smo samo ljudi. Vrlo često “upijemo” dio osjećaja koje pacijenti prenesu na nas u svojim stanjima i sami se ne znamo ponekad nositi s tim osjećajima, to se zove transfer i kontratransfer. Na specijalizaciji su nas učili da obavezno idemo na superviziju sa starijim kolegama, profesorima, psihoterapeutima. Tijekom specijalizacije u Zagrebu išla sam na grupnu psihoterapiju u KB Vrapče, mindfullness i autogeni trening da bi povećala svoje kapacitete kao budući stručnjak. Jako je važno slobodno vrijeme kojeg radom u bolnici imam jako malo, ali veseli me boravak u prirodi, vrtu, na moru, s bližnjima i projekti kao ovaj u Lazaretima što vidim da osnažuje druge, a motivira mene za dalje.
Kako preventivno djelovati u spektru psihijatrijskih oboljenja, koja su najčešća u današnje vrijeme i koja podliježu neupitnom bolničkom liječenju?
Danas su najčešće psihičke bolesti, osim psihotičnih poremećaja kojima se bavimo u bolničkom settingu i demencija zbog starenja stanovništva i neadekvatne potpore i smještaja u zajednici, poremećaji ličnosti čiji se broj povećava s obzirom na novo uređenje koje ne dopušta djeci da se adekvatno mentalno razvijaju jer nemaju podršku roditelja, roditelji su prezaposleni u utrci s novcem, kompeticijom i razvojem lažne slike o sebi. Zato sve preventivne djelatnosti trebaju biti usmjerene na povećanje emocionalne pismenosti i jačanje otpornosti mladih. Mentalno zdravlje trebalo bi omogućiti pojedincu ostvarenje vlastitih potencijala, produktivnost u radu, doprinos zajednici i adekvatno suočavanje sa stresom. Današnji način života koji nalaže brze promjene, socijalnu izoliranost, povredu ljudskih prava i siromaštvo prediktor je narušenog mentalnog zdravlja.
Kako uklanjati posljedice, što je osim lijekova, potrebno napraviti kako bi pacijent mogao funkcionirati u životu, na poslu, doma?
Zato sam i pokrenula ovaj seminar u Lazaretima i bolnici motivirana djelovanjem prof. Ivezić iz Vrapča i povjerenice Svjetske zdravstvene organizacije da bi promijenili paradigmu pristupa osobama s poremećajima mentalnog zdravlja predstavljanjem inicijative SZO za promoviranjem oporavka na temelju poštivanja ljudskih prava. Da bi osoba s iskustvom psihičke bolesti mogla funkcionirati u društvu, potrebna je suradnja svih aktera u zaštiti od liječnika, medicinskih sestara, djelatnika CZS, Zavoda za zapošljavanje i lokalne zajednice. Moramo se boriti protiv stigme psihičke bolesti i gajiti nadu i optimizam u oporavak korisnika naših usluga. U tome važnu ulogu u našem gradu ima udruga Lukjernica koja nudi grupe podrške, radionice i ostvarenje potencijala osoba s iskustvom psihičke bolesti. Nama je potrebno da pojačamo kapacitete lokalne zajednice ostvarenjem malih projekata koje će puno značiti osobama s iskustvom psihičke bolesti da se osjećaju uključeno, osnaženo i motivirano da žive svoj život kako žele.
Kako se rješavati stigme koja prati osobe koje zatraže pomoć psihijatra, kriju li ljudi takve svoje poteškoće od okoline?
Stigme se možemo riješiti jedino ako smo dobro informirani o psihičkim bolestima, ako smo svjesni svojih stavova i ponašanja, ako ih često preispitujemo i idemo u korak s novim spoznajama, ako smo spremni na promjenu, ako biramo riječi oprezno i shvaćamo da način naše komunikacije značajno utječe na ponašanje drugih. Važno je da upozorimo druge na mitove, stereotipe, predrasude i neadekvatne poruke koje šalju drugima. Potrebno je fokusirati se na pozitivno, podupirati druge, tretirati ih s poštovanjem i ponuditi ohrabrenje. Bitno je uključiti sve koji žele ovu pozitivnu promjenu.
Kao mlada osoba, entuzijast, planirate li na neki način krenuti u neke projekte kojim biste podigli svijest u društvu o onome što nam se svima događa u ovom vremenu koje je gotovo idealna podloga za depresije i slične probleme?
Na tragu seminara o Quality rights inicijativi koji sam organizirala u Lazaretima i OB Dubrovnik voljela bih da se pojača suradnja i s drugim udrugama koje pridonose zaštiti osoba sa psihičkim smetnjama te da više radimo radionica, tribina, javnih diskusija u lokalnoj zajednici. Pozivam sve koji imaju interesa za promociju ljudskih prava, inkluziju i povećanje otpornosti društva na suradnju. Zahvaljujem Upravnom odjelu grada Dubrovnika za obrazovanje i socijalnu skrb na osiguranju prostora i radu na Centru za mlade Dubrovnik koji su prepoznali ovu inicijativu kao potencijalni platformu za razvoj psihijatrije u zajednici.
Imate li možda neki uzor u svom poslu, odnosno, nekog kolegu liječnika čiji pristup poslu izuzetno cijenite i slijedite?
Na mene je posebno tokom specijalizacije utjecao prim. dr. sc. Robert Torre čija me smrt nedavno pogodila, a koji je cijeli život radio na principu Vladimira Hudolina koji je 60ih bio pionir socijalne psihijatrije u svijetu te značajno utjecao na svijet preko Svjetske zdravstvene organizacije. Njegovo mišljenje, autentičan i neposredan odnos prema čovjeku je ono po čemu bih voljela da me ljudi pamte. Neizostavna je tu prof. Ivezič s Vrapča koja je jedan od EU leadera u području mentalnog zdravlja, utemeljila je Zavod za psihosocijalne rehabilitacije, pisala sve strategije za zaštitu mentalnog zdravlja u suradnji s Ministarstvom zdravlja, obrazovala mnoge specijalizante za koje je i sama napisala program specijalističkih usavršavanja te aktualno djeluje na programima SZO za unapređenje mentalnog zdravlja i resursa u zajednici kao što je ovaj koji je bio organiziran u Lazaretima.
