Victor Klemperer
Želim svjedočiti do kraja
Nakladnik: Disput, Zagreb
Zagreb, siječanj 2017.
„Uglavnom kroz knjige uživamo u općenju s nadmoćnim umovima. U najboljim knjigama autori nam se obraćaju, daju nam svoje najvrjednije misli i izlijevaju svoju dušu u naše. Hvala Bogu na knjigama.“
- William Ellery Channing
Istina je da mi je za tjednu kolumnu ponekad teško izabrati koju knjigu predstaviti i preporučiti. Uvijek ističem da je o ukusima teško raspravljati i uvjeren sam da i čitatelji ponekad preporuke prihvaćaju sa zadrškom ili ih u cijelosti odbijaju. Tome svjedoče i moja osobna iskustva s obzirom na preporuke koje mi ističu prijatelji i poznanici. Međutim, najviše me razočaraju tekstovi na koricama knjiga na kojima nerijetko piše: „Izvanredna knjiga, bestseller, divno napisana knjiga, knjiga godine…“, a kada počnem čitati, totalno razočaranje. Dakle, dvojbeno je osloniti se na nečiju preporuku pa često odaberem knjigu koja mi po naslovu ili piscu obećava da je riječ o dobrom štivu, a ponekad i film ili serija upućuju na to da je neka knjiga dobra. Međutim, i to može prevariti.
Konkretno, krajem devedesetih prikazivana je na televiziji njemačka serija o životu židovskoga sveučilišnog profesora u nacističkoj Njemačkoj. Nisam toj seriji pridavao veći značaj vjerojatno zato što mi u to vrijeme njemačka kinematografija nije bila zanimljiva. Međutim, skoro 17 godina nakon te serije sasvim slučajno naišao sam na knjigu pisca Victora Klemperera Želim svjedočiti do kraja. Letimičnim pogledom na korice i sadržaj knjige shvatio sam da je po tom djelu snimljena gore spomenuta serija pa sam odlučio kupiti knjigu. Nisam požalio. Kada sam je pročitao, požalio sam što nisam pogledao i seriju.
Priča je to o stradanju jednoga intelektualca u totalitarnom režimu. Čovjek je zbog svoga židovskog podrijetla izgubio gotovo sve. Victor Klemperer (1881. – 1960.), bio je profesor romanistike na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu, a 1935. godine prisilno je umirovljen i od tada prolazi teške muke pod nacističkim režimom. Proživljavao je užasne torture, zlostavljali su ga psihički i fizički. Zabranili su mu izdavati, istjerali su ga iz vlastitoga doma i živio je u tzv. židovskim kućama u krajnje skučenim uvjetima. Gladovao je ili je bio na rubu gladi. Bio je u stalnom strahu od deportacije u koncentracijski logor, jedino ga je spašavao brak s nežidovkom Evom, hrabrom ženom koja je unatoč svim nedaćama odlučila ostati uz Viktora.
U svim tim okolnostima Viktor vodi dnevnik i upravo je taj dnevnik jedna vrsta njegove utjehe i posljednje utočište u svijetu terora. Dnevnik je njegova intimna ispovijest, a iščitavajući ga shvatite kako unatoč svim nedaćama i poniženjima čovjek može zadržati dostojanstvo i ljudskost. On kao intelektualac nije mogao odlaziti u kino ili kazalište, nakon svega nije mogao posjećivati ni knjižnice. Tako istrgnut iz znanstvene zajednice mogao je još samo pisati svoj dnevnik.
Dnevnik Victora Klemperera svjedoči jednom strašnom vremenu koje je neusporedivo s bilo kojim povijesnim razdobljem ljudskoga bivstvovanja. Klemperer je bio izoliran od svih informacija, no on i pored toga doznaje o progonima i bestijalnim ubojstvima u koncentracijskim logorima i teza da Nijemci nisu znali za Holokaust pada u vodu. Tko je htio, mogao je doznati mnogo toga o genocidu, užas je u pravilu ostao skriven samo onome tko je prema kobi Židova bio potpuno ravnodušan. Bez obzira na sve nedaće i zla koja je pretrpio, imao je hrabrosti izreći: Nitko mi neće uzeti moje njemstvo. Kasnije je još nadodao: ja sam Nijemac i čekam da se Nijemci vrate; negdje su se skrili.
On, njemački učenjak, pružao je dokaze svoje nacionalne vjernosti i kad su ga nacisti htjeli uništiti. Poslije rata ostao je živjeti u DDR-u i odbio emigrirati u Englesku ili Ameriku. Doživio je brojna priznanja u DDR-u, studenti su ga obožavali. Nažalost, i on je sam odavao počast drugom zločincu – Staljinu.
Na kraju, ipak moram konstatirati kako Klempererov dnevnik pruža dojmljiv primjer borbe riječima protiv užasa. Najdirljivija je emocionalna i intelektualna veličina koju je uspio doseći nalazeći se u paklu, gdje bi većina ostala malodušna i poražena jadom.
