Domagoj Perkić arheologiju je izabrao jer je zaključio kako će to biti posao u kojemu će svakog dana raditi i saznavati nešto novo. Od Karlovca i Zagreba do Dubrovnika, ovaj doktor znanosti, a ujedno i speleolog i profesionalni ronilac otkrivao je tajne prošlosti zakopane u spiljama, gomilama, ispod morskog pijeska. Trenutno se nalazi na Pelješcu na jednomjesečnom terenskom istraživanju. Domagoj nam je opisao svoj profesionalni put, ali i otkrio kako su na našem području živjeli ljudi tisućama godina prije nas.
Domagoj se rodio u Vinkovcima, gdje su njegovi roditelji tada živjeli. Kad je imao pet godina obitelj se preselila u Župu. Domagoj je nakon osnovne škole u Župi upisao srednju ekonomsku, a potom i Arheologiju na Sveučilištu u Zagrebu. Zašto baš arheologija?
Nakon osnovne nisam ništa znao što bih, pa sam upisao ekonomsku. Prvo sam htio nakon srednje odraditi vojsku da se toga riješim, a već sam u drugom, trećem srednje je počeo razmišljati o studiju arheologije. Razmišljao sam što bih to mogao raditi u životu da mi svaki dan ne bude isti, da mi bude različito i zanimljivo. Nisu mi Maje, Inke i Egipat bili prioritet. I hvala Bogu da nisu, jer bi nakon prve godine faksa vjerojatno odustao. Nisam previše očekivao, ali me fakultet oduševio. Terenski rad me oduševio. Tereni su bili u Vinkovcima, Đakovu, Gornji grad u Zagrebu, Gradiška. Uglavnom sjever.
Tijekom studija ga je najviše zanimala prapovijest jer se o tome najmanje znalo, a bio je u Župi okružen baš takvim nalazištima.
U diplomskom radu sam pobrojio i dokumentirao gradine i gomile u Župi i Konavlima. Život me međutim odveo u drugom smjeru. Kad sam završio fakultet 1997. u Dubrovniku nije bilo posla, pa sam se zaposlio u Konzervatorskom odjelu u Karlovcu. Radio sam na zaštitnim istraživanjima na lokalitetima koji datiraju od paleolitika do kasnog 19. stoljeća. Tijekom rada u Karlovcu sam se počeo baviti speleologijom, pod utjecajem kolega, a koja mi je otvorila jedan sasvim novi svijet arheologije. I doktorski rad bazirao sam na nalazima iz spilje.
Špilje u kojima su pronađeni rimski grobovi bili su zagonetka koju je Domagoj u svom doktorskom radu htio odgonetnuti.
Naišli smo na nekropole iz rimskog razdoblja koje se nalaze u špiljama. To postoji samo na jednom malom prostoru na svijetu na površini od kojih 50 kilometara četvornih. Sve špilje bile su poprilično slične po svojoj morfologiji. Spuštali smo se u 15 metara duboke jame te kroz kanale došli do dvorane pune kostiju. Taj prizor je fantastičan kao i kad shvatite da ste vi prvi u tisuću godina koji ste tu ušli nakon što su ti ljudi pokopani. Rimski pogrebni običaji su bili gotovo identični u svim područjima gdje se rasprostiralo Rimsko carstvo. Pravila su bila stroga i poštivala su se bez presedana. Mi smo onda pronašli spilju, jednu, dvije, sad ih ima šest gdje su 250 do 270 godina prije Krista na relativno uskom području ti grobovi u špiljama. To su uobičajeni rimski grobovi sa svim obrednim pravilima, novcem, fibulama…ali na vrlo neobičnom mjestu. Zadnji pokopi u špiljama na našem području su zabilježeni barem 1000, 1 300 godina, prije. To je bila zagonetka, koju je trebalo odgonetati.
Što ste otkrili?
Vremensko razdoblje od tih 10 do 20 godina je devijacija grobnog mjesta. Dani i godine istraživanja i povijesnih izvora, koje ovo područje baš i ne spominju, jer je bilo relativno nebitno, doveli su nas do zaključka kako je upravo u to vrijeme u Carstvu vladala Ciprijanova kuga. U rimsko doba zabilježeno je negdje 4,5 epidemija. Ciprijan je bio povjesničar iz Kartage, koji je pisao o događajima na području carstva i zabilježio je da je od ove epidemije više od pola stanovništva carstva umrlo od ove kuge. Naravno tad je kuga bila zbirna imenica za sve zarazne bolesti od koje se brzo umiralo. Oni nisu razlikovali gubu, kugu i boginje. Prva potvrđena kuga je u 6. stoljeću. Koja je bolest ubijala ove naše Rimljane kraj Karlovca, to ne znamo. Osim toga to je bilo jako nemirno političko vrijeme, tad je zabilježena prva devalvacija.
Promjene u grobnom mjestu objasnili smo tako. Ljudi su shvatili da se od pokopanih lako mogu zaraziti, pa su ih pokapali na nepristupačnom mjestu. I dalje su ih opremali sa novcima, posudama s hranom, ukrasima. To se radilo i u srednjem vijeku tijekom epidemija se nikad oboljeli nisu pokopavali na uobičajenim grobljima.
Nakon Karlovca, Domagoj prelazi u Odjel za inspekcijske poslove za pomorsku baštinu.
Uvijek mi je bio cilj vratiti se doma, pa sam tako s ovim poslom vezanim uz more i ronjenje lakše doć do doma. Potrajalo je to, ali mi je uspjelo. Do 2005. radio sam u Zagrebu, pa se onda ispostavilo da posao mogu raditi i u Gradu. Radio sam do 2014. na poslovima zaštite podmorske baštine. Našli smo puno novih lokaliteta, kao što je lokalitet Plič, sveti Pavao, koji se sad istražuje. Preronio sam Jadran od Prevlake do Savudrije. Dosta je toga u našem podmorju neotkriveno. Podmorje nam je najbogatije nalazima, a više od četvrtine nalaza je na ovom našem području od Lastova do Prevlake.
Ima li nekih zagonetki u našem podmorju?
Ima više zagonetki nego činjenica, ali evo ono što još dosad nismo našli su ti najstariji brodovi, kojima se dokazano odvijala trgovina po Jadranu u vrijeme starih Grka i kolonija kao što je Epidaur. Uvijek se mililo da oni nisu plovili na otvorenom moru, sad nalazi pokazuju da se nisu bojali i da su bez problema plovili sredinom Jadrana. Pronađeni su mnogi lokaliteti iz tog doba, ali na žalost na velikim dubinama. To će ostati za istraživanje nekim novim generacijama.
2014. Domagoj se zaposlio u Dubrovačkim muzejima, a sa željom da bude što bliže struci, a što manje se bavi administracijom. Jedno od njegovih najdražih istraživanja i otkrića je Vilina spilja u kojoj izvire rijeka Ombla.
Gore se može penjati isključivo sa speleološkom opremom, nije baš pristupačna. Riječ je o Ilirskom I u vrijeme Ilira je ona bila nepristupačna, ekskluzivna, a svaki ulazak u majku zemlju nosi svoj dio mističnosti. Iliri su gore ostavljali te najvrjednije grčke posude. Održavali su se gore i rituali, kakvi ne znamo, ali znamo da su ispijali vino iz ritualnih posuda. Osim skupih grčkih posuda tu su i brojne minjaturne i votivne keramičke posude. To su male posude istog izgleda kao velike, one su se prilagale kao dar bogovima. One su kao male kupice za rakiju. Po tome smo zaključili kako to nije grčko, nego ilirsko svetište.
Trenutno se Domagoj nalazi na Pelješcu, gdje se upravo nastavljaju dugogodišnja istraživanja.
Na Pelješcu se nalazi puno lokaliteta od spilje Nakovana gdje otkriveno grčko svetište, pa gradinsko naselje i preko 80 grobova pod gomilama, koje su ona moja prva arheološka ljubav. Zajedno s Centrom za istraživanje prapovijesti iz Zagreba, Filozofskim fakultetom u Zagrebu Odsjekom za arheologiju i Institutom za arheologiju, istražujemo pelješke prapovijesne lokalitete. Na proljeće smo bili u Zakotorcu. Sad smo u Nakovani gdje ćemo istražiti jednu od ovih gomila. Lani smo pronašli u Zakotorcu vrijednu i rijetku ilirsku kacigu iz 4. stoljeća prije Krista, a u Nakovani smo istražili gomilu u kojoj je bilo biše grobova. Sad bismo istražili druge grobove okolo da vidimo njihov odnos.
Opet zagonetka?
Mi danas još uvijek ne znamo gdje se pokapalo većinsko stanovništvo. U gomilama su pokopani samo ugledni pojedinci bitni za zajednicu. Gomile datiraju od 1 200 godine prije Krista do Rimljana. One su brojne, ali ih je malo s obzirom na period. Ostatke ljudi drugdje nismo pronašli. Kad radimo usporedbe s domorodačkim zajednicama, gdje umrle izlažu na otvorenom i ostavljaju životinjama da ih jedu ili su ih spaljivali. Takav pokop ne ostavlja trag. To je nepoznanica.
Pelješac je bio jako naseljen. Ovaj dio Pelješca koji sam ja pješke prešao, a i Primorje od Grada do Imotice, koje sam cijelo prepješačio i pregledao, dovodi do zaključka kako su sva naselja u brončanom i željeznom dobu, nađena na strateškim mjestima na brdima, prema broju odgovaraju današnjem broju naselja u Dubrovačkom primorju. Dakle tad je tamo živjelo otprilike isti broj ljudi kao i danas. Naseljenost je bila poprilično gusta. Tu smo našli 50-ak gradinskih naselja i 80-ak gomila. Ovaj je naš prostor naseljen od 6 100 godina prije Krista do danas imamo potvrđene nalaze života na našem području. Zanimljivo je kako jei danas većina cesta i putova prolazi starim prirodnim putovima. Ceste su tu u nas razvijene jer je trgovina i tada bila glavna gospodarska grana. U brončano i željezno doba do 4. stoljeća Epidaurum je bio središte komunikacija, iza toga je to Postao Dubrovnik, a ceste prate taj smjer trgovine iz unutrašnjosti prema moru i obrnuto.
Kako su ti ljudi živjeli? Što su jeli? Od čega su bolovali?
Mi uvijek sve naše nalaze šaljemo na analizu, osobito kosti i onda od podataka koje dobijemo uz pomoć povijesnih izvora i stručne literature donosimo zaključke o tome kako se živjelo. Ono što možemo reći jest da je život tih ljudi bio jako težak. Oni koji bi doživjeli 40-u bili su starci. Loše su se hranili. Našli smo tragove nedostatka vitamina i minerala. Od bolesti nađene su one koje su mogle ostaviti trag na kostima. Na kostima se može vidjeti i čime su se bavili. Ponekad smo znali nać i žene sa potrošenim zubima, to znamo da su žene koje su štavile kožu.
Domagoj kaže kako mu nikad nije dovoljno vremena na terenu, no nažalost novaca za istraživanja nema, pa ipak suradnjom više institucija uspiju godišnje par mjeseci „kopati“. Iskorištavamo li mi arheologiju dovoljno kao turistički potencijal?
Problem je i novac i vlasništvo lokaliteta. Te gradine su obično vlasništvo milijun vlasnika, a voditi ture bez suglasnosti vlasnika nije u redu. Projekt Stazama stećaka je jedan od uspješnijih projekata na tom tragu. Uređena su nalazišta stećaka, koji su blizu cesta i puteva, pa se i takve ture mogu organizirati. Može se puno više napraviti i iskoristiti.
Arheološki muzej u Dubrovniku?
Mi imamo što pokazati i taj je muzej neminovan. Sad se po prvi put nešto pokrenulo. Prvi koraci su napravljeni i nada da ćemo napokon dobiti arheološki muzej još uvijek živi.
Domagoj sa suprugom i dvoje djece živi u Župi, a osim speleologije i ronjenja, pomalo se bavi i poljoprivredom i ribanjem, ali kako kaže uvijek mu nekako fali vremena.
