U Kazalištu Marina Držića danas su se prijatelji, obitelj i oni koje je djelo Milana Milišića dirnulo okupili i uz poeziju i sjećanja obilježili njegov život, umjetničko stvaralaštvo, ali i 30. godišnjicu neočekivane pogiblje.
U programu, koji je osmislila Brigita Masle, sudjelovali su glumci Perica Martinović Marjan Nejamšić i Hrvoje Sebastijan, Studentski teatar Lero te Buco Pende. Program je počeo uz pjesmu dubrovačke rock grupe Modeli “Dr. Zdravko”, koju je napisao upravo Milišić, a potom su uslijedila čitanja Milanovih pjesama, fragmenata eseja, koje su o njemu zapisali njegovi prijatelji Davor Mojaš, Pavo Urban, Matko Sršen i Vedran Benić te filozof Mario Kopić.
“On obožavatelj tijela, taj noćnik, ali i veselnik, naučio nas je u kojoj je mjeri smrt djelotvorna.Tako će se, uvjeren sam, i ovog listopadskog jutra pojaviti Milan u svom teatru, u svojoj strašnoj slobodi s blagim osmijehom, koji pobijeđuje krik. On,i plamen i suza i ruža i šutnja”, zapisao je o Milanu Mario Kopić, koji je u svom tekstu opisao svu tragiku trenutka u kojem je saznao za Milanovu smrt, netom prije večernjih vijesti, koje je u novinarskoj šihti trebao pročitati.
U atriju Kazališta izložene su grafičke mape posvećene Gradu,jedna zajednički rad Milišića i njegovog prijatelja slikara Lukše Peka te druga Pekova posvećena Milanu.
-Lijepo je da su se sjetili. Ovo će mu biti komemoracija. Drago mi je što su mu stavili ploču u ulici gdje je rođen i gdje je nažalost poginuo. Ja kažem da je poginuo, nego je ubijen jer kad netko pogine na izlasku, na vratima vlastite kuće, to nije zločin to je nešto za što ja nemam riječi. Sjećanja su svježa, kao da je jučer bilo. Nažalost izgubio je život u 50-oj godini života, a to su bile najbolje godine za rad. Tko zna što bi on sve napravio? Nažalost dogodilo se sve tako, besmislen rat i besmislena smrt, kazao je slikar Lukša Peko.
– Uvijek smo htjeli nešto napraviti zajedno pa smo napravili jedno skromno djelo, to je jedna skromna mapa nastala u ono siromašno doba, kada nije bilo ni novca ni mnogih stvari. Sami smo to otisnuli. Kad sad to pogledam, nije Bog zna što, ali je to jedan dokument koji smo zajedno napravili. Milan je volio Grad, a mapa je o Gradu, motivi su gradski, pjesme isto imaju veze s Gradom. Imali smo još neke dogovore što ćemo napraviti, nažalost poginuo je i gotovo je – zaključio je Peko.
Vedran Benić, čiji je fragment teksta o Milanu i trenutku kad je saznao da je Milišić poginuo, pročitan u kazalištu smatra kako se ovog pjesnika i pisca ne bismo smjeli sjećati samo zato što je prva civilna žrtva rata, nego po njegovom neponovljivom i vrijednom umjetničkom radu.
-Žao mi je što se uz ime Milana Milišića spominje to da je poginuo kao jedna od prvih civilnih žrtava u Domovinskom ratu. Zapravo bi ga se trebali sjećati po njegovoj umjetnosti i po tome što je bio veliki pjesnik i svemu drugome što je dao Dubrovniku jer ga je neizmjerno volio i to je kroz svoja djela izražavao. Prije svega treba reći kako je Milan Milišić bio veliki umjetnik koji je zadužio Dubrovnik svojom umjetnošću, a ne tim nesretnim činom pogiblje.
Andrija Seinfeld, koji je unatoč štakama, stigao preko brojnih skalina i do Milanove kuće u Župskoj ulici, ali do teatra, kazao je kako je sentimentalno vezan za Jelenu Trpković Milišić, Milanovu suprugu i veliku umjetnicu, slikaricu te da mu je drago da je izgurao ovaj projekt dobre namjere.
Zamjenica gradonačelnika Jelka Tepšić prisutne je upoznala s biografijom pjesnika Milišića, a zanimljiva je epizoda vezana uz Omladinski list Laus. Milišićev tekst “Život za slobodu”, objavljen u Lausu, bio je povod za uvjetnu presudu, koja mu je izrečena temeljem tužbe dubrovačkog SUBNOR-a. Naime u tom je tekstu prvi u javnom prostoru progovorio o zločinima na Daksi o kojima se dotada samo šaptalo. To je bio i uzrok kad mu je kasnije uručen i otkaz u dubrovačkom kazalištu, gdje je radio kao dramaturg.
Portret koji je cijelo vrijeme istaknuto stajao na pozornici za vrijeme recitala, snimio je Pavo Urban, koji je u svom ratnom dnevniku zapisao, kako je Milana snimio nenadano i nenajavljeno, a htio ga je njime iznenaditi nekad kasnije, no na žalost nije uspio dočekati taj trenutak.
Buco Pende izveo je pjesmu “Cvijeta”, koja je plod zajedničkog rada Pende i Milišića, a teatar Lero izveo je fragment Dubrovačkih zrcala u kojima je Milišić opisao grad divote i grad prošlosti. Tekst koji se i danas vrlo zrcalno može primijeniti na Dubrovnik i njegovu svakodnevnicu.
“Dužnost je umjetnika da bude pošten i zlonamjeran za razliku od običnog, uglavnom dobronamjernog i nepoštenog svijeta. U stanovitom smislu sam tipična građanska žrtva. Ne bih branio ovaj život, ginem za uvjerenja.
Dok nisu izumili rat, umiralo se od kojekakvih budalaština, od španjoslke groznice do difterije. Prehladiš se na izletu, upala pluća, i adio. To je da pukneš od smijeha. Nekad je gotovo sve bilo neizlječivo. S one strane naprosto nisu toliko ustrajali na pojavnostima. U engleskom jeziku sve što živi umire. U hrvatskom umiru samo ljudi, pčele i lastavice. Jednog dana izjednačit će se broj mojih prijatelja mrtvih i živih. Nije mi taj dan teško zamisliti. Izgledat ćemo kao dva nogometna tima upravo prosuta na teren…”, fragmentom iz Milišićevih Lausarija, završavamo ovaj tekst i poglavlje o obljetnici smrti, a nadamo se, započinjmo novo poglavlje u kojem će Milišićeva poezija i njegovi eseji postati draga lektira naših sugrađana.
Milan Milišić: Ulica koja će se zvati mojim imenom
Ulica koja će se zvati mojim imenom
Neka bude strma
Neosvjetljena —
Gospoda da u njoj slobodno prnu
Pijanci da puste glasa, mačke
Da se prče u veljači
Kiša da je dere
Studen u studenom
Kozomor i tlapnja besanih daju joj boju
I ti, još dijete
Da se prvi put u njoj poljubiš
S jednim, sklapajući oči
Upućujući svoje čiste misli
Onom drugom.
