Petar Obad
Naštesrce
Nakladnik: Općina Konavle
Cavtat, 2005..
Osim psa, knjiga je čovjekov najbolji prijatelj.
Groucho Marx
Vjerujem da vam se dogodilo da pročitate neku pjesmu i osjetite nešto posebno. Teško je to opisati i napisati o čemu je riječ; kao da doživite povezanost s lirskom pjesmom koja vas ispuni u osjećajnom i asocijativnom pogledu, ostvarite poseban kontakt s pjesnikom i pjesmom. Možete osjetiti zavičaj, tugu, ljubav, ljetnu ili proljetnu večer, jesen, more, djetinjstvo, mirise i ostale različite asocijacije i osjećaje. Kada to pjesma kod vas potakne ili postigne, znači da su pjesnik i pjesma ispunili svoju svrhu. U svojim kolumnama do sada nisam ništa pisao o pjesama i pjesnicima i mislim da je i za to došlo vrijeme. S obzirom na to da često naglašavam da sam obični čitatelj – nikakav stručnjak, nego samo konzument, anoniman, no bitan jer bez mene, tj. svih nas čitatelja, književnost ne bi imala svoj smisao pa s punim pravom mogu pisati ove osvrte koji su, naglašavam, subjektivne naravi i ne pretendiraju konkurirati ili nadomjestiti stavove profesionalaca ili književnih kritičara. Svoje osvrte objavljujem putem ovoga medija (internet) koji za razliku od tiskanoga vrlo malo traje jer se svi ovi tekstovi zatru u bespućima elektroničke mreže. Dakle, ljubitelj sam jasne i razumljive tradicionalne poezije koja danas nije baš popularna, koliko mogu primijetiti. Volim Matoša, Ujevića, Šopa, Cesarića, Pavlovića, Kranjčevića, Krkleca, Kaštelana, Pupačića. Nekako nisam ljubitelj eksperimentiranja u poeziji. Eto, danas imamo dosta pjesnika koji svojim ponašanjem i pisanjem više sliče na performere nego na pjesnike, kao da se trude nerazumljivim stihovima otjerati i ono malo publike koja još uvijek drži do poezije i pjesništva. Za mene su pjesnici ujedno i filozofi jer svojim pisanjem od pamtivijeka pišu o prirodi, ljubavi, smrti, ali nas uče životu i slave njegovu ljepotu. Ima jedna zemlja koja posebno slavi svoje pjesnike, kažu da u njoj svaki taksist zna naizust izrecitirati stihove svojih pjesnika i pjesama starih po 700 i više godina (baš razmišljam kako bi to bilo lijepo kada bi neki naš taksist recitirao Ujevića ili Tadijanovića), a riječ je o Iranu. Kako bih dokazao da su pjesnici ujedno i filozofi, navest ću nekoliko stihova velikoga perzijskog pjesnika Omara Hajjama (1048. – 1131.).
Kad jednom na zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet,
Kad nam se izgubi trag i glas – svijet će biti svijet.
I prije, nego smo bili mi – svijet je bio svijet,
I nama kad kucne zadnji čas – svijet će biti svijet.
O Omaru više nekom drugom prilikom jer bi nam to sada oduzelo previše vremena i redaka.
Naravno, oprostit ćete mi što sam se raspisao o pjesmama i pjesnicima. U prošloj sam kolumni pisao o Momčilu Popadiću i njegovom remek djelu Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš, ta i takva literatura svakako je vrhunska, ali s obzirom na dijalekt, a ponajviše na običaje i način života podneblja o kojem pisac piše, možda je nerazumljiva i nezanimljiva za širu čitateljsku publiku. Za takvo bismo pisanje na neki način mogli reći kako ima ograničenost u komunikaciji sa širom publikom zbog njezine regionalnosti. Naša je književnost malena u odnosu na velike svjetske nacije, što ne znači da je manje vrijedna, ali nažalost nema veliku publiku. Kada se neka knjiga kod nas izda u 1000 ili 2000 primjeraka, za nju kažemo da je domaća uspješnica ili bestseller. Kad i pored naše nacionalne ograničenosti pišete na dijalektu nekoga podneblja koji se pored toga razlikuju po običajima i načinu života, postajete još nedostupniji ili nerazumljiviji za širu publiku, a netko će misliti da je to hendikep. Možda u komercijalnom smislu i je, no za pjesnika i pisca nije jer se oni žele izraziti na konkretnom dijalektu. Svoje osjećaje i priču autor može opisati i izraziti na jeziku, odnosno dijalektu onoga kraja gdje se radnja događa jer opisuje radnju svojstvenu i moguću samo u tom zavičaju gdje on i živi. Takve se priče i pjesme pišu življenjem, a razumiju ih samo oni koji tu prebivaju i vezani su za tu konkretnu tradiciju. Nestajanjem tradicije, lokalnoga govora i smjenom generacija, one čak s vremenom postaju nerazumljive i strane novim pokoljenjima ljudi koji žive u tom kraju. Naime, neki dan sam imao priliku nazočiti kada je jedna profesorica hrvatskoga jezika govorila o konavoskom govoru te je, između ostaloga, naglasila da djeca ne znaju što znači riječ tovjelica ili neka druga riječ karakteristična za Konavle. To je razumljivo jer današnji način života ne pogoduje kvalitetnoj komunikaciji unutar obitelji i u ono malo vremena što provodimo zajedno, djeca na kauču sjede i opčinjeno gledaju u svoje pametne telefone koji im piju pamet (pametni telefoni, koje li ironije). Doduše, ni roditelji nisu ništa bolji. Još jedan bitan razlog nestajanja lokalnoga govora je život u zajednici koja nema više generacija; djed i baka žive odvojeno od mlađe populacije ili su pak u domu za umirovljenike. Dakle, nema razgovora, druženja, zajedničkoga života više generacija, međusobne razmjene informacija i to itekako pogoduje izumiranju lokalnoga govora. Jezik sve više postaje unificiran i gubi se bogatstvo riječi lokalnoga govora. Ovdje je vrijedno spomenuti i novoizišli Rječnik konavoskoga govora profesora Krešimira Veselića koji će zasigurno, ako ne spasiti konavoski govor, barem ga sačuvati u knjizi za buduća pokoljenja.
Čemu ovakav uvod? Zato što želim pisati o konavoskom pjesniku Petru Obadu i njegovim pjesmama. Petar je izdao četiri zbirke pjesama, a sve su vezane za Konavle jezikom i običajima. Apsolutno su razumljive od Debeloga Brijega do Duboke Ljute, malo manje od Duboke Ljute do Dupca, a od Dupca nadalje sve manje. Doduše, sve su manje one razumljive i mlađem dijelu konavoske populacije jezikom, običajima, načinom života i sl. U Obadovim se pjesmama osjeća prolaznost vremena i žal za starim vremenom, kritika, humor pa možda i ruganje novom nadolazećem vremenu. Ne libi se Obad javno kroz humor istaknuti i svoja politička uvjerenja koja danas baš nisu u trendu (krajnje desna, da ne bi bilo zabune), piše o lovu, klanju svinja, politici, traktorima, automobilima, staroj wermoverici, mačku, babama, susjedama, dundovima, tetkama, Europskoj uniji, letećim tanjurima i o svemu što čini ili je činilo život stanovnika Konavala sa svim svojim specifičnostima koje su isključivo vezane za konavoski kraj. Petar je izuzetan pjesnik koji svojim osebujnim stilom i načinom pisanja postiže sve ono što sam rekao na početku, osjetite posebnu povezanost s pjesnikom i njegovom pjesmom. Petar živi životom o kojem piše, sve su mu pjesme protkane humorom pa i onda kada piše o nekoj ozbiljnoj temi. One su i socijalne, ponekad izražavaju i politički stav, ima tu bezočne drskosti, otvorenosti i oštre poruge, ali sve je izraženo s mjerom. S vremenom će, nažalost, postajati sve nerazumljivije jer nestaju običaji i jezik o kojima piše Petar. Za njegove bismo pjesme mogli reći kako su graničnik dvaju razdoblja staroga vremena koje nestaje pod naletom novoga. Prije je u konavoskim kućama živjelo više generacija, što je gotovo nestalo. Danas su tu nove moderne obitelji koje ne trpe suživot više generacija, a nažalost ni te moderne male obitelji izvrgnute potrošačkom mentalitetu i liberalnom svjetonazoru ne opstaju dugo jer nema strpjenstva, kako bi rekao Popadić. Obad će i načinom svojega života (obitelj više generacija s puno djece, lovac, poljoprivrednik i sl.) , a ne samo svojim pjesmama svjedočiti kako vremenu usprkos ne odustaje od tradicionalnih vrijednosti, ali je svjestan (ili možda nije) nestajanja svih tradicija koje zagovara. Ovdje sam izabrao njegovu pjesmu Oglas koja nam potvrđuje moje razmišljanje.
OGLAS
PRODAVAM
Staru kuću
na dva
pjana
od kamena
sivca
zidana
s malo klaka
a dosta
voje i
znojem đeda
pranđedova
Grede stare
čempresove
pamte
svake
blagosove
sve mirise
iz bronzina
u kupjertu
zarobjene
Sve
Podpodem
Sa vinicom
nož
sa malom
sinijicom
svaku pjesmu
bulikane
kućnog
Lorka
Skarambeže.
KUPUJEM
kad sve to
prodam
auto a motor
sinu
bokun lame
i par rota
zar cijena
je
đedovina?
Treba li ovdje što dodati, zar ovo nije filozofija naše budućnosti i našega ludila?
Što na kraju reći nego vam savjetovati da nabavite jednu od zbirki konavoskoga pjesnika, lovca, poljoprivrednika i vrhunskoga kuhara Petra Obada i pročitate je. Zasigurno ćete se nasmijati, ali i zamisliti. Obad nikada neće biti shvaćen i čitan pisac dalje od Dupca, možda najdalje do Pelješca, ali je zasigurno naš pravi i hvaljeni zavičajni pisac. Uostalom, Obad ne preferira, a i ne želi biti pisac izvan okvira svojega zavičaja. Iskreno, s nestrpljenjem očekujem njegovu novu zbirku.
