Iako niko ne vjeruje u te ludosti, ipak je usmena književnost diljem Hrvatske, pa tako i u Konavlima, prepuna raznih narodnih praznovjerja. I danas ćemo čuti popularna praznovjerja poput crne mačke koja prelazi put i tako donosi nesreću, a ponekad ćemo i kucnuti o drvo, za svaki slučaj. Mnogi su običaji ili tragovi običaja zapravo nekadašnji rituali za zaštitu od uroka poput preskakanja preko kresova ili gaženje po pepelu s ciljem zaštite od bolesti.
Narodna praznovjerja, odnosno gatanja prikupljale su i učiteljice Paulina Bogdan Bijelić i Nike Balarin, a mnoga bi bila zaboravljena da ih se nije zapisalo. Jedan veći dio zabilježenih praznovjerja odnosi se na djecu, što i ne čudi jer se vjerovalo da uroci vrlo lako padaju na sve što je mlado, lijepo i napredno, pa se prema tome, od uroka posebno moraju paziti trudnice, rodilje, novorođenčad i mala djeca, djevojke i mladići, mladenci, ali i svi lijepi, dobri i cijenjeni ljudi. Vjerovalo se da su urocima izloženi svi i sve, od ljudi do životinja, usjeva, pa i raznih poslova, no o tome ćemo drugom prilikom.
Prvo se pitamo što su to uopće zle oči? Zapravo, to su osobe s urokljivim očima koje mogu naškoditi pogledom i željom. U literaturi saznajemo da se najviše vjerovalo da osobe s plavim, svijetlim očima i spojenim obrvama imaju tu moć da mogu pogledom nanijeti zlo, ureći, ili u kombinaciji s izgovorenim riječima – posebno s pohvalom, čuđenjem i divljenjem. U Konavlima dosad nismo zabilježili tko je to bio s urokljivim očima, ali znalo se da je ta i ta, ili taj i taj.
Međutim, nikome nije bilo poželjno hvaliti djecu, diviti se kako je lijepo, već bi trebalo reći suprotno, da je grubo, s ciljem odbijanja uroka, što nam potvrđuje i kazivačica: Došla je jedna stara baba onje i govori: a što si grub, pokakale te kokoši. A mi umrli od smijeha. A eto kaže, da ga ne urečeš. Ipak, prema zapisima Nike Balarin, saznajemo za drugačija vjerovanja: Ne valja se u malo dijete začudit, da je veliko, debelo, i. t. d., da se pri tome ne reče: „Ne bilo mu uroka“, ili: „Ne bilo mu za viđet“, jer se može rijet: „U zo čas“, pak ono dijete umrijet ili se razboljet. Osim toga, stoji i sljedeće: Ne valja rijet „lijepa djeteta“, nego „skladna“ ili „ušesna“, jer može umrijet.
Vjerovalo se da takozvane zle oči ili urok djeluje na djecu tako da to dijete počinje blijedjeti, slabjeti, gubiti tek, ne može spavati, plače: Skrivalo se, jes, od zlih očiju, bilo je, kažu „a vidio ga je zato plače“, nešto mu kao smeta, bilo je tega dosta, kao da nije to bilo dobro, da ga je ureko.
Mnoga su slavenska imena davana upravo kao zaštita od uroka, a takva, profilaktička odnosno zaštitna uloga u kršćanskim je imenima prenesena na sveca, koji bi postao zaštitnik, a ime samo posrednik. Neka od slavenskih imena profilaktičke uloge su Grube, Vuk, Dabiživ i sl.
Dakle, vjerovalo se da je prvi pogled najopasniji, a kako bi se nešto ili nekog zaštitilo od uroka, trebalo je osmisliti neki zaštitni predmet kako bi skrenulo pozornost urokljivim očima. Zato su ti zaštitni predmeti bili napadnih boja, kako bi se taj fatalni, prvi pogled zadržao na njemu, a on bi ga upio u sebe i tako mu oslabio ili uništio moć. I danas možemo vidjeti male crvene končane narukvice na rukama novorođenčadi.
Djecu se od uroka pokušavalo obraniti na mnoge načine, pa se u Pridvorju naša kazivačica prisjeća: Kod nas nijesu u to vjerovali, ali čula sam da su svašta vjerovali. Bilo je i tih što su nosili na krštenje u torbicu stavili nekakvih ludosti, gore s Kune neki rođaci, svratili u nas gore đe smo živjeli prije krštenja, pa stavili nekakvih… Ma meni meni se čini ko donju vilicu i zubi na toj vilici od brava što su, u torbici. I oni vadili da materi i pokonjoj teti dadu nešto što su donijeli, pa pokazali i ovo, a kaže mati: što ovo nosite? Oni rekli zašto, a mati se prekrstila.
Od kazivača smo teško dolazili do konkretnih odgovora, što vjerojatno i nije namjerno, s obzirom na to da je i njima poprilično toga bilo skrivano: Bilo je tega, da se stavjalo ispod kušina, ne znam što, ali nešto se stavjalo. Ali ja ti to ne vjerujem. Nikad nisam vjerovala, a nisu ni moji, ali stavjalo se nešto. Kao neka trava, neki novčić ii nešto, zamotalo bi se u krpicu… To je bilo, ali nije se vele ni govorilo, vazda je bilo tajno nešto.
Saznajemo da su u Konavlima i travama štitili od uroka: Najviše se stavljala trava za pas, odoljan se zvala, da ne dođe urok… Kaže, a nemoj, nemoj da ga ta žena vidi ili čovjek… A, slušaj možda ima svega, neću ja rijet.
I ako nije bilo amuleta, zaštite, inkunice ili druge zaštite pri nama, na sve želje zla sadržaja moglo se i odgovoriti rogovima. Pa, ako netko lijepim, laskavim riječima šalje zlo ili pak kune i psuje, običaj je rukama napraviti rogove i usmjeriti prema njemu, barem kao figu u džepu… Govorila mi je mati da kad odbijem prosca il ciganku u prošnji da vazda stavim roge prema njima da mi ne kunu mene i moje... Zato, zlu ne trebalo, od zla branilo, eto vam rozi!
IZVOR: FOTO/TEKST: Blog Muzeja i galerija Konavala