Novinar i stručnjak za krš dr. Ivo Lučić, poslao je novo, treće po redu otvoreno pismo Sveučilištu u Dubrovniku, navodeći kako je na njegovo prethodno otvoreno pismo Sveučilište odgovorilo preko pročelnice za akvakulturu Marijane Pećarević. “Sveučilište i dalje prezire javni angažman znanstvenika u javnosti, svoje obaveza ispunjava birokratski, a kreiranje javne slike svijeta, što je jedan od ključnih humanističkih ciljeva znanosti, prepušta samozvanim prorocima”, navodi Lučić u pismu koje u nastavku prenosimo u cijelosti.
“Sveučilište u Dubrovniku odgovorilo je na moje drugo otvoreno pismo preko svoje pročelnice Odjela za akvakulturu Marijane Pećarević i školski potvrdilo sve ono što sam u pismu istaknuo kao problem.
Ivo Lučić Sveučilištu u Dubrovniku: znanstvenici bi trebali biti prvi u obrani temeljnih vrijednosti
Sveučilište i dalje prezire javni angažman znanstvenika u javnosti, svoje obaveza ispunjava birokratski, a kreiranje javne slike svijeta, što je jedan od ključnih humanističkih ciljeva znanosti, prepušta samozvanim prorocima.
Tuđe nećemo, svoje nemamo
Omalovažavanje angažmana koje dolazi izvan Sveučilišta vidi se po sljedećoj izjavi gospođe Pećarević: „Drago mi je da je gospodin Lučić primijetio ono na što mi ukazujemo godinama, a to je da procjene utjecaja na okoliš, kako se sada rade, nisu dobre“. Njome me pokušala piarovski umiljato poniziti, zamagliti problem i prebaciti teret dokazivanja na moju stranu. Pa evo:
Moj javni angažman na zaštiti okoliša traje više od 20 godina, od sredine 2000-ih sam u nizu tekstova upozorio na probleme pritisaka na krš u slivu Trebišnjice, posebno za dubrovačko područje, a 2012. u HND-u Zagrebu napravio niz okruglih stolova o upravljanju okolišem s posebnom brigom za „vjerodostojnost studija utjecaja na okoliš“. To sam, uz ino, objavljivao u emisijama na Trećem programu Hrvatskog radija. U Glasu Grada, primjerice, iste godine sam objavio tekst pod nedvosmislenim naslovom: „Studije utjecaja su kod nas jedan od putova korupcije i obično upravno nasilje“. Neka gospođa Pečarević, ili bilo tko sa Sveučilišta, pokaže jasnu i smislenu aktivnost oko toga pitanja. Pri tome bih izuzeo časne istraživače Adama Benovića i Boška Skaramucu, koji su vlastitim angažmanom svoju struku, institucije i probleme stavljali u sasvim drugi kontekst.
Također, u više sam prilika, uključujući i javne rasprave, iznosio primjedbe i argumente protiv tvrdnji na kojima počivaju studije za HE Omblu, CHE Vrilo, HE Dabar, HE Ulog, HE Kosinj 2, itd. Gospođa Pećarević kaže da ovakve studije utjecaja na okoliš nisu dobre, a ona na njima i dalje sudjeluje, npr. na studijama pri gradnji Pelješkog mosta, kod plinifikacije itd.
Ona kaže da pitanja vjerodostojnosti studija treba rješavati na državnoj razini. Tko bi rješavao ono što je bitnim dijelom eminentno pitanje znanstvene etike, ona ne kaže, ali sama nema volje za to. Možemo samo dodati da je „državna razina“ uzrok problema o kojima govorimo.
Još kaže da njihova uloga na Sveučilištu nije aktivistička i da se ne mogu „uključivati u rasprave na dnevnoj bazi koje su ispolitizirane“, jer se oni, eto, „bave istraživanjem“.
Prazne predavaonice
Gospođa Pećarević radi ono što Sveučilište stvarno nalaže, a i ona i ono su u konačnici odgovorni osnivačima, ili, kako bi ona rekla, „državnoj razini“. Ali upozorio bih i nju i Sveučilište na Etički kodeks koji su donijeli 2006., a koji primjerice nalaže da je nastavnik „u javnom djelovanju… dužan njegovati kulturu argumentiranoga dijaloga“ i da je nedopustivo „ignoriranje tuđih radova zbog profesionalne ili osobne nesnošljivosti“.
Ostavljam tijelima Sveučilišta koja se bave akademskom etikom da ocijene je li njezina izjava o mom angažmanu protivna kodeksu, ali bih svakako upozorio na odredbu koja kaže da „znanstvenici, nastavnici i suradnici prihvaćaju osobitu odgovornost traganja za istinom i prikazivanjem istine kakvom je profesionalno vide (…) u uvjerenju kako usluge obrazovne profesije neposredno utječu na nacionalne interese i na same građane“. Bilo bi dobro da ovu odredbu počnu primjenjivati.
Etički kodeks, također, kaže da su znanstvenici, nastavnici i suradnici Sveučilišta u Dubrovniku u svojem radu, djelovanju i ponašanju dužni slijediti humanistička moralna načela i načela znanstvene kritičnosti. Ja ne vidim da oni i na koji način odgovaraju na zahtjeve Kodeksa u pogledu strašnih prijetnja prirodi i okolišu u dubrovačkom kraju. U angažman koji bi se mogao smatrati društvenim, gospođa Pećarević navela je tek popularna predavanja na tri festivala znanosti, što je više šega-šala.
Tko bi uopće vjerovao znanosti u kojoj je istraživačima svejedno što se zbiva s predmetnom njihova istraživanja koji je ujedno uvjet egzistencije svih građana na tom području? Zar ne vide da su odgovori na ta pitanja potpuna nezainteresiranost mladih ljudi koji biološke znanosti hametice odlaze studirati u Split i Zagreb, a studiji u Dubrovniku ostaju na jednom ili nijednom studentu? Valjda će i za ovo biti odgovora na „državnoj razni“.
Zar oni ne vide da je rezultat tako umorne znanosti pogibeljan uzmak znanstvene vjerodostojnosti u široj javnosti i prepuštanje javnog prostora širokom spektru samozvanih proroka. Nisu tu zagovarači Zemlje kao ravne ploče, antivakseri, antimaskeri i slični, zato što znanost nema što reći, nego što znanstvenike poput Marijane Pećarević ne zanima javni angažman na jačanju znanstvene slike svijeta i suzbijanju šarlatana.
Konačno u istoj šarlatanskoj ravni se nalaze budalaštine da bacanje smeće u drugim i trećim zonama neće škoditi okolišu i zdravlju ljudi”, stoji u pismu kojeg postpisuje dr. Ivo Lučić.
