Josip Mlakić
Na Vrbasu tekija
Nakladnik: Fraktura
Zagreb, 2021.
Čovjek koji čita trebao bi biti intenzivno živ. Knjiga bi trebala biti vatrena lopta u njegovoj ruci.
- Ezra Pound
Kojeg se vremena svaki čovjek najradije sjeća, odnosno koje mu je životno razdoblje najljepše? Svakako mladost! Sjećanje na mladost na ovim našim prostorima može biti uzrok da vam netko zalijepi etiketu jugonostalgičara (definicija: pol. pejor. onaj koji nakon uspostavljanja Republike Hrvatske kao države 1991. osjeća nostalgiju za Jugoslavijom). Nostalgija bi trebala značiti povratak u prošlost, odnosno označavati tugu ili čežnju za nečim što više ne postoji. Nikako ne želim povratak u prošlost, a pogotovo nemam tugu ili čežnju za Jugoslavijom. Međutim, rado se sjećam mladih i studentskih dana provedenih u Sarajevu, gradu koji je u to vrijeme odisao nacionalnom snošljivošću koja je možda bila krinka koja će biti skinuta u sukobu tijekom devedesetih godina protekloga stoljeća. Moje je studiranje u Sarajevu bilo popraćeno različitim komentarima, jednostavno Bosna je i tada bila u percepciji našega naroda daleka, tuđa i zaostala. Međutim, u to je vrijeme Sarajevo bilo prijestolnica rock glazbe, zabave, športa (Olimpijske igre), velikih tvrtki i pravi studenski grad. Sarajevo se trudilo da bude između Zagreba i Beograda i u svojoj naivnosti vjerovalo da u tome uspijeva. Sjećam se kada me prijateljica početkom rata kod nas pozivala da dođem u Sarajevo u kojemu se po njezinim tadašnjim riječima neće dogoditi nikakav sukob. Bože, kakve li zablude! Sve to nije bilo dovoljno da bi došlo do promjene poimanja mojih susjeda, prijatelja i kolega o Bosni ponosnoj. Bez obzira na sve, i danas tvrdim kako su sarajevski dani bili moje najljepše životno razdoblje. Ovakav je uvod bio potreban kako bih vam pokušao dočarati percepciju javnosti koja je bila oduvijek ista prema Bosni i nikada se nije promijenila, a to ću vam u nastavku ovoga teksta pokušati obrazložiti i barem donekle objasniti, pa krenimo redom.
Kada vas knjiga koju čitate uspije isprovocirati i prisiliti da započnete čitati neku drugu knjigu slične teme kako biste naučili nešto više od onoga što ste čitali u ovoj prvoj knjizi, tu knjigu možemo nazvati dobrom knjigom. Upravo je takva i knjiga Josipa Mlakića Na Vrbasu tekija, vrhunsko djelo toga bosanskohercegovačkog pisca. Kako bih vam što bolje objasnio taj svoj stav i razmišljanje, to ću i potkrijepiti određenim argumentima. Već sam u prethodnim nastavcima objasnio svoju ljubav ili patologiju prema knjigama. Dakle, knjige volim čitati, gledati, listati, sakupljati, mirisati i slagati. U tim svojim besciljnim i manijakalnim lutanjima po antikvarijatima često nabavljam knjige koje ostavljam za čitanje za neko bolje doba koje će doći jednoga dana kada budem imao više vremena za dokoličarenje i čitanje. Međutim, smatram da je to samozavaravanje jer taj višak vremena kada dođe jednoga dana, vjerojatno neće zbog fizičkog i psihičkog stanja piscu ovih redaka omogućiti neko racionalno i studiozno čitanje. Hodajući tako po antikvarijatima, kupih knjigu fra Ljube Lucića Između neba i granata, opsežno dvotomno djelo, dnevnik vođen za vrijeme rata u Sarajevu. Nedugo nakon toga prijatelj mi je poklonio knjigu Ratne bilješke 1941. – 1945. fra Josipa Markušića koju je taj fratar pisao za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Jajcu. Uslijedio je i poklon različitih ljetopisa samostana iz Bosne koje je izdao Synopsis iz Sarajeva.
Knjige sam ovlaš prelistao, pročitao pojedina poglavlja i na tome je sve stalo, ostavljajući ih za bolja vremena, iako razum govori da bolja vremena i neće biti bolja od ovih sadašnjih. Ostavljene bi knjige tako vjerojatno tavorile mjesecima i godinama na polici ili podu pored police, a da nisam naišao na knjigu koja će me ponukati ili bolje nagnati da se vratim tim pohranjenim knjigama. Kako sam i ja krvav ispod kože, i na mene utječu različite recenzije i preporuke za čitanje, odlučih se za kupnju gore spomenute knjige Josipa Malkića Na Vrbasu tekija. Ljubitelj sam Andrića i neke sam njegove knjige pročitao i više puta, primjerice, Travničku kroniku. Kako je jedna od preporuka bila da je Mlakić spomenutu knjigu napisao u stilu Andrića, odlučih je nabaviti i nisam se pokajao. Knjiga je uistinu vrhunsko ostvarenje (molim vas da ovu moju ocjenu prihvatite uvjetno jer nisam stručnjak nego običan čitatelj koji se usudi preporučiti knjigu za čitanje). Ukratko, Mlakić u knjizi piše o stvarnim povijesnim osobama koje svojom mudrošću i osjećajem za pravdu i istinu pokušavaju opstati i preživjeti, ne kao individualci, nego kao svećenici i redovnici, boreći se za svoju zajednicu i narod kojemu su uz vjeru posvećeni.
Te su stvarne osobe bosanski franjevci, institucija koja traje još od bosanskoga kraljevstva, turskoga vremena pa sve do današnjih dana. Mlakić u prvom dijelu priča priču o fra Antunu Kneževiću koji tijekom IXX. stoljeća gradi samostan u Jajcu i nailazi na brojne prepreke i poteškoće unutar svoje zajednice, a i na one koji to iz političkih ili vjerskih razloga žele spriječiti. U drugom dijelu knjige obuhvaćeno je XX. stoljeće gdje glavni protagonist, fra Josip Markušić leži bolestan i onemoćao u krevetu gdje ga, mislim, i u stvarnosti posjećuju različiti likovi koju su u njegovom životu imali određenu ulogu. Ta dvojica fratara baštine sve ono što su franjevci značili i još uvijek znače za Bosnu, oni predstavljaju kontinuitet i neku vrstu bosanske opstojnosti kroz tešku i turobnu povijest ovih prostora. Bosna je vječita nepoznanica Pešti, Beču, Rimu, Zagrebu, Istanbulu i Beogradu; ona je tamo negdje na kraju svijeta, a opet tako blizu. Treći dio knjige je fantastična precizna studija o Andriću.
Uglavnom, Josip Mlakić, autor zavidne pripovjedačke vještine, progovorio je jezikom velikoga Andrića i rekonstruirao njegov stil do savršenstva. Eto, pada mi na pamet kako je pisac možda mogao objaviti tekst kao stvarni Andrićev roman, nešto kao što je svojevremeno Luko Paljetak učinio s navodnim dnevnikom Cvijete Zuzorić kada su pojedinci uistinu povjerovali u senzacionalni pronalazak njezina dnevnika. Dobro, to su moja razmišljanja koja vam se ne moraju svidjeti, ali oduvijek me je privlačila književna mistika ili, bolje rečeno, arheologija. Zamislite kako bi senzacionalno bilo pronaći neki tekst Marulića, Hektorovića, Zoranića, Ujevića ili Andrića. Međutim, ostavimo maštu po strani.
Dakle, kao što sam rekao, Mlakićeva knjiga me prisilila da uzmem čitati i te ostale knjige koje imam, a odnose se na franjevce u Bosni; Ratne zabilješke 1941. – 1945. fra Josipa Markušića, Između neba i granata fra Ljube Lucića kao i različite ljetopise bosanskih samostana. Uostalom, iz navedene je literature Mlakić crpio građu za svoj roman. Čitajući navedene knjige, pokušao sam shvatiti psihologiju, mentalitet i razmišljanje fratara. Iščitavajući knjige, uranjate duboko u povijest bosanskih fratara i naroda koji predstavljaju. Bosna je dugo bila terra incognita, ostavljena i zapostavljena od svakoga i svega, a kada je bila u središtu pažnje, tada su se oko nje lomila koplja velikih sila jer Bosna je Afrika u središtu Europe koju treba kolonizirati i civilizirati. Takva mistična i nepoznata Bosna za Europu, a i blisku Hrvatsku bila je zanimljiva avanturistima i putopiscima. U putopisima je opisuju kao divlju, zaostalu i nepoznatu zemlju, rizičnu za bilo kakvo putovanje, naseljenu barbarima i neukim ljudima.
Francuski putopisac Amédée Chaumette des Fossés u svojem putopisu iz 1807. i 1808. godine (Voyage en Bosnie dans les années 1807 et 1808, 1816., 1822.) između ostaloga piše: Ono što najviše pogađa Europljane po dolasku u Bosnu jest nepristupačnost ljudi i divlji pogledi stanovnika Sarajeva, Travnika i graničnih gradova… Međutim, poznavatelja načina prehrane stanovnika manje će začuditi njihovo divljaštvo. Prehrana im se uglavnom sastoji od sirovog povrća, soljenih namirnica, rakije: sve ono što itekako potiče žestinu i uzavrelu krv. Čim se ustane Bosanac ispije veliku čašu rakije od divljih šljiva. Netom prije večere, pije još najmanje dvije čaše, uz slatko. Kako bi ugasio užasnu vatru koju mu piće izaziva u trbuhu, hlapljivo jede gustu juhu od crvenog luka i repe nasjeckanih na komadiće, i to bez kruha; užasan gulaš od napola dimljene ovčetine… O čemu bi uopće Francuz pisao nego o hrani. Bosnu posjećuje i o njoj piše putopis Matija Mažuranić (Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu Krajinu, učinjen 1839. – 40. po jednom Domorodcu ). Bio je brat hrvatskoga bana i književnika Ivana Mažuranića. Putopis je objavljen 1842. godine u Zagrebu. Matija je bio avanturist, a Bosna i Orijent su ga privlačili nevjerojatnom snagom.Za Bosnu kaže: Bosna, gde sam ju ja vidio, ima planinah dosta, nego izmeh planinah ima prekrasnih zemljah; ali najviše leže puste, žalosti moja!
Bosnu posjećuje i Ivan Kukuljević Sakcinski i objavljuje knjižicu Putovanje po Bosni od Ivana Kukuljevića Sakcinskoga izdanu u Zagrebu 1858. godine. On sam kaže da je Bosna za njega stranija od Rima i Pariza. Kukuljević kreće u zemlju golemih i gustih planinah, pustih dolinah, zapuštenih poljah, razasutih selah, oborenih gradovah, neradjenih već samo po marvi i konjih izgaženih drumovah, neurednih potokah, zanemarene marve, i konjah, razderanih ljudi. Dakle, Kukuljević vidi Bosnu kroz prizmu zaostalosti i opće neimaštine. U Pilarovom putopisu iz 1879. godine Putopisne crtice iz Bosne opisana je jedna zanimljiva epizoda koju prenosim u ovim mojim razmatranjima: Nisam pravo na to ni pazio, da mene i mog pratioca dvoje djece plaho gleda. Nu kad moj pratioc izvadi iz džepa povjeren mu dalekozor pa ga raztegne i naperi na Jajce, poče ono dvoje dijece užasno vikati i bježati niz polje. Nane, nane, ubi nas šehin (arapski vojnik). Na dječju kriku počeše žene na polju radeći vikati i jaukati, da sam se i sam upanjio, kao da sam i zbilja šta zla počinio…
Dakle, Bosna je u to vrijeme granica između Istoka i Zapada, nepoznata i prekrivena velom magije, opjevana u junačkim, narodnim epskim pjesmama pod jarmom Turčina. Sve je bijelo i crno, ne postoje nijanse, imaju samo naši i njihovi. Putopisci putujući i opisujući Bosnu otkrivaju neku nepoznatu zemlju, egzotičnu za Europljane, ali i za posjetitelje iz Hrvatske. U takvoj Bosni žive fratri koji će kroz stoljeća i desetljeća bili spona s ostatkom Europe. Oni su svjesni svoga položaja, ali i nerazumijevanja onih koji bi ih trebali razumjeti; zaboravljeni i sami ustraju u svojoj borbi koja je često borba s vjetrenjačama.
U kontekstu razumijevanja i nerazumijevanja Mlakić opisuje i sakupljanje ili otimanje umjetnina iz bosanskih samostana tijekom IXX. stoljeća od biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Za mnoge veliki biskup, nije se pokazao velikim kada je po bosanskim samostanima sakupljao starine, originale prisvajao, a kopije ostavljao. Tako je danas u HAZU-u izložena slika Donator i Krist, portret kralja Stjepana Tomaševića iz 1461. godine, rad Lovre Dobričevića koja je bila vlasništvo jednoga od samostana u Bosni. Eto, ni veliki biskup nije se pokazao kao dobri pastir prema bosanskim franjevcima. Puno je takvih primjera u odnosu prema fratrima i bosanskom narodu Lijepe naše, države koja bi o njima trebala skrbiti. Nažalost, posljednji rat i sukob na području Bosne bio je krvav i strašan, rat u kojemu su svi stradali, a hrvatski etnos gotovo da je nestao.
Danas, kada slušamo vijesti iz Bosne, odmahujemo rukom, uvjeravajući se kako se to nas ne tiče, kako se to tamo negdje daleko događa. Zaključimo, Bosna nije ni bošnjačka, ni srpska, ni hrvatska, ali u Bosni žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a kada se to shvati, možda dođe i do mira.
