Kazališnu kritiku na posljednju premijeru Dubrovačkih ljetnih igara napisala: Petra Jelača
Dojmovi o romanu
Kako se sve mora promatrati u kontekstu, jer kontekst je ono što nas u mnogočemu određuje, u odrednicama ovogodišnjih Igara nije bilo puno za očekivati od ambicioznog pothvata adaptiranja romana prvijenca Ivana Salečića “Glava lava”. Bilo je puno nade, no očekivanja s velikim oprezom. S razlogom, jer je za predložak predstavi izabran opsežan roman za kojega nisam pronašla adekvatnih stručnih kritika, a koji je prema mome sudu solidan i nadasve zanimljiv roman prvijenac, no ne puno više od toga. Nije se dakle išlo odabirom provjerene ili kanonske literature, već tematski zanimljivog izvora koji propituje dubrovačku prošlost i prikazuje njegovu sadašnjost. Razlog odabiranja upravo toga repertoarnog naslova leži vjerojatno u bavljenju Dubrovnikom kao takvim, pokušajem pronalaska životne vertikale glavnog lika u kupovini stana upravo u Dubrovniku i to zbog svakodnevnog osjećanja impregnacije poviješću u svakome kutku. Ta ga povijest opčinjava, na nju se nadostavlja njegovo literarno poniranje u lica koja iz prošlosti do njega dopiru, i to doslovce; osjeća ih tijekom svojih sadašnjih boravka u Gradu dok šeće ulicama, obilazi različite stanove za potencijalnu kupnju, susreće se s mnogim vrlo prepoznatljivim peripetijama suvremene stvarnosti, te razgovara o svemu tome sa svojim dubrovačkim prijateljima, formiranima prema stvarnim licima koje su mnogi čitatelji romana i gledatelji predstave mogli prepoznati. Od njih dobiva i ključne informacije kako o slavnoj prošlosti, tako i o sadašnjosti Grada.
Adaptacija u predstavu
Neodvojivost svega na čemu današnji Dubrovnik počiva od onoga što je u njemu bilo prije i fascinacija tom organskom vezom najveća je kvaliteta romana i upravo su se za tu dramaturšku potku odlučile autorica adaptacije i dramaturginja predstave Marijana Fumić i redateljica Aida Bukvić. Roman je štivo od 450 stranica, i u njemu se dosta detaljno opisuje život pripovjedača, glavnog lica, alter ega autora koji i nosi njegovo ime, te pripovijeda fiktivne događaje nastale na autobiografskim temeljima, a paralelno s time teče i priča o obitelji Gundulić, pisana iz suvremenog senzibiliteta autora, kroz koju progovara o sebi puno više negoli kroz lice pripovjedača Ivana Salečića. Suvremeni dijelovi su literarno (osim nekih dionica s prijateljima Šehom i Vanjom) manje uspjeli od poniranja u prošlost, jer je fascinacija njome ono što autora oživljuje i potiče da piše, dok je okvir od suvremenih zbivanja u svijetu medija i PR-a poprilično prazan što se i osjeća u autorovom pisanju.
Naglasak na zbivanjima iz prošlosti, odabir dramaturgije filmskog tipa i istog takvog ritma, stalna isprepletenost lica iz sadašnjosti s onima iz prošlosti, preinake nekih lica i zbivanja u odnosu na roman, odlike su adaptacije i režije, i na tome zaista treba čestitati u prvome redu Marijani Fumić i Aidi Bukvić. Obavile su lavovski posao s Glavom lava. Surovo i poprilično tmurno osjećanje života kojim roman odiše uspjele su prebaciti u realizam, u tijek zbivanja koji je dovoljno sadržajan i dramatičan da drži pažnju publike dva sata bez pauze u potpunoj koncentraciji, a opet dovoljno redateljski i dramaturški odmjeren da ne gubi osnovnu nit- naglasak na vezi prošlosti i sadašnjosti, na njihovom simultanom postojanju.
Redateljica Aida Bukvić simultanost režira na igralištu ispod Minčete oponašajući mehanizam rundbine, i tako razdvaja radnje različitih priča u trenucima gdje je to potrebno, a spaja ih zajedničkim scenografskim rješenjima (Ivo Knezović) koja ne poznaju vremenskih razgraničenja. Odabir lokacije nije samo funkcionalan nego je i ambijentalno točan: izmaknuto mjesto u Gradu s pogledom na sam Grad. Složena i opsežna građa, velik broj lica na sceni čije priče ipak treba dovesti do kraja, ne podbacuju u ritmu i redateljski su zaokruženi; naličje poznate povijesti uvjerljivo je ispričano bez sklizanja u bilo kakve krajnosti, a vrlo se lako moglo upasti u tu zamku. Takvu režiju, nenametljivu ali vrlo vještu, također filmskog karaktera, prati scenski pokret Blaženke Kovač- Carić, naročito dizajn svjetla Martina Šatovića, zatim kostimi Mirjane Zagorec, te scenska glazba Mara Marketa.
Glumački ansambl je odličan. Mišljena i režirana kao ansambl predstava s puno lica ne izdvaja samo nekoliko vodećih. Amar Bukvić u ulozi pripovjedača Ivana Salečića uvjerljiv je i dobro se snalazi u mreži stalno novih pustolovina; za ponajbolje ostvarenje u ansamblu zaslužna je Jadranka Đokić, u ulozi Ivanove djevojke Laime i žene Ivana Gundulića, grofice Nike. Iskreno tužna i bez mogućnosti nošenja sa stvarnim životom kao Nika, s lakoćom prelazi u posve suprotno lice Laime, koja se stalno prilagođava novim situacijama, poslovima, gradovima, ljudima. Maro Martinović dostojanstveno i odmjereno igra Gundulića kao kneza, pjesnika, javnu osobu, ali i čovjeka svjesnog svojih privatnih i obiteljskih problema. Miran i suspregnut, u isto je vrijeme iskren, pogotovo dok govori o svojim sumnjama i strahovima. Roditeljska briga i toplina naročito dolaze do izražaja u scenama s kćeri Dživom (Veronika Mach), gdje odrasla glumica vrlo uvjerljivo i zanimljivo utjelovljuje malu djevojčicu. Luce, Gundulićeva domaćica, nosi sve uglove obiteljske palače i jedno je od nosivih lica predstave, povjereno uvijek izvrsnoj Doris Šarić Kukuljici. Ona utjelovljuje i lik profesorice u suvremenosti, sklon glavnome liku; suptilan, fragilan, gotovo pa simboličan. Među najboljim ulogama u ansamblu je i ona Dražena Šivka kao Šeha, Salečićevog prijatelja. Bez ikakvog pretjerivanja ili naginjanja karikaturi, s pronicljivošću i točnošću lucidnog promatrača zbivanja utjelovio je mnogima poznatu dubrovačku urbanu legendu. Energičnost, uvjerljivost i sraslost sa suvremenim dubrovačkim govorom pokazala je Iva Kraljević kao Vanja, dok je Branimir Vidić Flika u svojoj prepoznatljivoj maniri vrlo duhovito prikazao meštra Nikšu, koji vješto vuče za nos nevješto glavno lice u pokušaju da uredi konačno kupljeni stan. Vrlo zapaženu ulogu ostvarila je mlada glumica Glorija Dubelj kao silovana i zlostavljana sluškinja Kate. Partner joj je bio Romano Nikolić, u ulozi rabijatnog i nasilnog Gundulićeva sina Šiška, dok je Marin Klišmanić u ulozi njegovog brata Mata; oboje uvjerljivi u dijalozima punim pomaknute agresije i stresnih posljedica rata.
Jezično je predstava dobro locirana i akcentirana, s obzirom na različita vremena radnje (jezični savjetnik Maro Martinović).
Nemam ozbiljnijih zamjerki predstavi što me, i dok pišem ovaj osvrt, ispunja čuđenjem. Navikli smo nažalost na potpuno neuspjela ili osrednja ostvarenja na Igrama kojima treba tražiti dobre strane ako se ne radi o potpunome promašaju. U ovome je slučaju obrnuto: koncentriram se da nađem slabije strane, a od mana bi se mogle izdvojiti neke sitnice koje se mogu doraditi, ali ne spadaju u ozbiljnija slaba mjesta kojima bih se bavila u kritici. Zaista, začuđujuće, i neočekivano: vrlo dobra predstava.
