8.8 C
Dubrovnik
Subota, 23 studenoga, 2024
NaslovnicaVijestiGrad jest javni prostor. Ako ga ukidamo, Grad postaje manje urban, a...

Grad jest javni prostor. Ako ga ukidamo, Grad postaje manje urban, a mi postajemo “seljačine”

Kad je život stao, Dubrovčani su krenuli u prirodu. Šetnice i parkovi su oživjeli, a javni prostori Grada, oslobođeni stolova, stolica i štandova, postali su prostor spontanog okupljanja stanovnika. Jesmo li iz toga nešto naučili? Zanimalo nas je što o tome misle građani, koji su razdoblje zatvorenih lokala proveli unutar zidina na javnim površinama, gdje su se, među ostalim, održale i prve dubrovačke Ulične igre.

Sezona se zahuktala, sve dubrovačke javne površine opet su “zauzete”, zbrajaju se računi, noćenja i dolasci, a život u Gradu opet pati od starih boljki, gužve, buke, viška smeća…Naravno da bez turizma, Grad ne može živjeti, ali gdje je ona lijepa mjera suživota?

-Uvijek mi je bilo milo vidjeti djecu kako se zimi igraju u Gradu, pogotovo ispred Sv. Vlaha ili Katedrale. Uživao sam u Uličnim igrama prošle godine, kad su građani “zauzeli” trgove i ulice te smo se na njima zaigrali i družili. I to mora biti (jedna od) svrha javnih prostora: mjesto za igru, druženje, pjesmu, ćakulu i slično. Pretjeranom komercijalizacijom ta se njihova namjena gubi, smanjujući pritom najprije kvalitetu života, zatim broj stanovnika (Grad je najbolji primjer), a na kraju i samu turističku i gospodarsku vrijednost Dubrovnika kao odredišta, jer živi grad je puno privlačniji od napuštene utvrde ili muzeja, kaže Martin Lazar, koji doduše živi na Pločama, ali veći dio svog slobodnog vremena provodi u Gradu.

Mjeru između korištenja i komercijalizacije javnih površina trebaju odrediti oni koji upravljaju Gradom

– Svjedoci smo kako zadnjih godina te mjere nije bilo, te su djeca i lokalci dobrim dijelom godine bili istisnuti s javnih prostora. U 2020. nam je Corona donijela mali predah, a s povratkom turističkog prometa stanje s javnim površinama će opet, bojim se, slijediti prethodne negativne trendove. Bojim se da ništa nismo naučili iz ove pandemijske krize. Već godinama vidimo da turizam drastično mijenja Dubrovnik, često na uštrb javnih prostora, samih njegovih stanovnika, a i same njegove dugoročne ekonomske održivosti i  stabilnosti. Kaže se nije dobro sva jaja držati u istoj košari. Isto tako, privredna monokultura, u našem slučaju turistička, je potencijalno jako opasna. Vidimo to sad tijekom korona krize. Međutim, vidjeli smo to i tijekom zadnjeg rata, kada godinama  nije bilo turista i kad su ljudi neko vrijeme jedva spajali kraj s krajem. I što smo tada naučili i učinili da manje, kao društvo i zajednica, ovisimo o turizmu? Ništa. Dapače, i ono malo ne-turističkih gospodarskih subjekata koje  je Dubrovnik imao, nakon rata je zatvoreno te mahom  prenamijenjeno u turističko-uslužne sadržaje. Stoga, ako nas rat nije ništa naučio, bojim se da neće ni trenutna kriza, smatra prof. dr. sc. Martin Lazar inače nastavnik matematike na Sveučilištu u Dubrovniku.

Monokultura je već jednom dubrovačko područje dovela do masovnog iseljavanja

-Prije 100-tinjak godina, u doba peronospore propala je tadašnja monokultura proizvodnje vinove loze i vina. Ljudi su se masovno iseljavali. To se može dogoditi i nama sutra, pandemija je pokazala kako je to itekako moguće. I tko će biti kriv kad se tako nešto dogodi? Nitko, barem ne formalno. Jer živimo u slobodnom društvu, svatko može birati čime se želi baviti ili u što ulagati svoj kapital. Međutim, odgovornost je na svima nama, a najviše na kreatorima politika i vladajućim strukturama. A upravo je zadatak potonjih prepoznati i reagirati na potencijalno opasna stanja u društvu i privredi. I pokušati uspostaviti balans tamo gdje je on poremećen. Konkretno, u našoj trenutnoj situaciji to bi značilo promišljati i poticati druge gospodarske grane koje će omogućiti opstanak i boljitak Dubrovnika u slučaju višegodišnje pandemije ili neke druge nedaće koja bi smanjila ili zaustavila turistički promet, zaključuje Martin Lazar.

U povijesnoj jezgri je pod najmom skoro 4 četvorna kilometra javnih površina

Iz gradske uprave zatražili smo podatke o javnim površinama unutar povijesne jezgre koje su u najmu, koncesiji privatnih poduzeća.

S poslovnim subjektima u povijesnoj jezgri Grad Dubrovnik zaključio je ukupno 151 ugovor o zakupu javne površine koji su trenutačno aktivni, a čime je dano na korištenje ukupno  3.760,43 m2. Od navedenog, 116 ugovora se odnosi na ugostiteljske objekte, odnosno javne površine za držanje stolova i stolica, na ukupno 3.682,43 m2.

20 ugovora odnosi se na banke i štandove (Gundulićeva poljana 12 + 8 po ostalim lokacijama), ukupno 44 m2, 4 ugovora imaju slikari – 12 m2; 11 ugovora zaključeno je s uličnim performerima – 22 m2. Zadnje značajnije izmjene Plana javnih površina u gradskoj povijesnoj jezgri dogodile su se u prosincu  2017., kad je Plan smanjen za cca. 60 m2.

Ulične igre preplavile su Grad pozitivom i vedrinom

Mara Kolić Pustić u Gradu živi već više desetljeća i usprkos svim poteškoćama ne namjerava prodati svoju kuću, niti odseliti iz zidina.

– Nekoć, dok sam studirala, profesori su mi znali reći da mi iz Dubrovnika imamo ugrađen osjećaj za estetiku. Nešto slično sam nedavno pročitala u intervjuu s jednom mladom arhitekticom. Još uvijek nas, izgleda, prati taj glas. To je lijepo, ali doista strepim odrastaju li novije generacije u okruženju koje ih prožima osjećajem za lijepo i mjeru? Grad je nekoć bio dio naše svakodnevnice i mi njegove. Puno toga se promijenilo i puno toga nam fali, a da nismo ni svjesni, dok se nešto ne dogodi i podsjeti nas, nešto kao npr. Gradske ulične igre kad je Grad bila preplavila pozitiva i vedrina, kaže restauratorica koja radi pri HRZ-u.

-Tako bolno ovisni o overturizmu ne usudimo se na glas izreći koliko je čarobno bilo kad su u doba korone djeca zavladala Gradom. Koliko je lijepo bilo kad su gosti opet došli, ali u manjem broju, koji ne guši i ne blokira sve drugo što u gradu postoji ili bi trebalo postojati. Javni prostori nisu samo javne površine.

Evo jedne ilustracije: Grad je prije imao prostor mjesne zajednice, kasnije kotara, na Širokoj ulici, sve dok jedan dan on nije prenamijenjen u apartman. Otad Kotar više nema svoj prostor, prostor za sjednice, susrete s građanima, tematske sastanke, prostor gdje bi se opet moglo zaigrati šaha, pročitat novine, ostavit loptu ili uzet loptu za igru nakon škole, a ostavit knjige…

Kad bi bilo iskrene volje za primjenu Plana upravljanja, Grad bi dobio novu šansu

Mara smatra da je promjena moguća, ali je netko treba i provoditi.

– Donesen je Plan upravljanja kojim se tu i tamo političari vole pohvaliti, iako se nismo još maknuli s mrtve točke. Kad bi bilo iskrene volje za njegovu primjenu, Grad bi mogao dobiti novu šansu. Taj Plan predviđa i aktivnosti kroz tzv. Centre svjetske baštine. I one bi se mogle odvijati u prostoru Kotara Grad… da ga ima, ali nema ga… “Neiskorišteni” javni prostori se, nažalost percipiraju kao izgubljena zarada dok gubeći javne prostore u konačnici gubimo sebe, zaključuje Mara Kolić Pustić.

Javni prostori utječu na osnovna ljudska prava, zdravlje i socijalizaciju mladih

Prava u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda ovise o javnim prostorima u kojima ih ljudi mogu ostvarivati. U Svjetskoj povelji o pravu na grad, pravo na grad se u velikoj mjeri podudara s pravom na javni prostor. Osim toga javni prostori, dokazano je tijekom pandemije, smanjuju zdravstvene probleme uključujući depresiju, srčane probleme i smanjeni životni vijek, a povećavaju socijalizaciju, osobito mladih te tako utječu na kvalitetniji život zajednice. Hoće li pandemija COVID-19 potaknuti i Dubrovnik na promjenu u planiranju i upravljanju Gradom, kako bi on bio zdraviji i ugodniji za život za svoje stanovnike?

Predsjednik Gradskog kotara Grad Marin Krstulović već duže vrijeme preko svoje volonterske funkcije pokušava za stanovnike Grada izboriti bolje uvjete života, no nije baš optimističan.

-Javne prostore doživljavam kao mjesta sigurne otimačine, koja se već dogodila ili će se dogoditi.  “Zaboravite javno i brinite se za privatno”, ovaj antipod savršeno opisuje naš odnos i uspjeh i gospodarenju javnim prostorima, kaže Marin, inače inženjer geologije. 

Povjerenstvo grada Dubrovnika za dodjelu javnih površina treba pod hitno ukinuti

-Javni prostori moraju biti prostori javnosti i slobode ne uzimajući zaradu kao jedinu ulogu prostora. Tko po njima ne hoda i ne koristi ih, doživljava ih samo kao predmet trgovine i novca, koji će mu donijeti postotak od postavljanja stolova. Povjerenstvo grada Dubrovnika za dodjelu javnih površina treba pod hitno ukinuti i promijeniti način gospodarenja, ako je javno onda je potrebna suglasnost javnosti u koju spadaju svi (stanovnici, ugostitelji, vijećnici…), jasno kaže Krstulović dodajući kako je cijeli Grad javni prostor jer da nije tako, bio bi osuđen na izumiranje i ne bi ni bio Grad.

Nekrolog nestalim javnim površinama: Ajmo kupite, još malo pa nestalo!

A nestali ili u procesu otimačine su: Puiška placa (Bunićeva)- nekad igralište tenisa i bejzbola, Prijeko, Široka, Peskarija (ribari nemaju mjesto za mreže dok Županijska lučka uprava zatvara Mali mul radi love i brani pristup, obje Buže (zaključavanje), Iza Roka, Lokrum – nedostupan za barke i za djecu Grada, koja više ne žive u Dubrovniku zbog politike cijena (800kn/10 vožnji), Park ispod Gimnazije, sve ulice Grada gdje nema suglasnosti susjeda s ucrtanim javnim površinama.

Nekad javne, danas su postale privatne površine zbog netransparentno donesenih odluka, a da stanovnike nitko nikad nije ništa pitao i iz toga nastaje prijepor. Na stranu dojam da ljudi koji odlučuju o javnim površinama gledaju prije svega novac, iako bi trebali gledati prije svega interes javnosti. Ogromna je razlika kad čovjek ima mogućnost izbora (demokracija) i kad nema izbora (tiranija)!  A tako se danas osjećaju mnogi stanovnici u zidinama, ističe Marin Krstulović.

Javni prostori u pandemiji – Sjaj nastao iz nesreće!

-2020. sam vidio zaboravljenu sliku Grada. Prelijepu i gadnu u isto vrijeme. Ljepota i monumentalnost svakog milimetra Grada kao i nesreća ljudi koji su sve bacili na turizam i prijeti im propast. Sjaj nastao iz nesreće! Čim se javni prostor oslobodio djeca i stanovnici su ga počeli koristiti! I turisti ne mogu bez javnog prostora. Grad jest javni prostor. Ako ga ukidamo, Grad postaje manje urban, a mi postajemo seljačine – pojam koji nema veze sa stanovnicima sela nego najčešće grada.

Izgleda da se sve mora koncesionirati i to na način da se ništa ne vrati zajednici kao ni samom javnom prostoru kojeg eksploatiramo. 

Ovo nije prava mjera, nego mjera 5x5x5, donesena u predCovid doba koja je zabetonirala stanje nereda. Mi ne znamo, niti imamo podloge i pravila kako i zašto koristimo javni prostor. Prava mjera je stalno modificiranje sukladno prilikama uz suglasnost što šireg kruga korisnika, isto kao i komad robe koji se prekraja sukladno imamo li manje ili više kila, ali za prekrajanje moramo svi imati robu, a ne samo par ljudi, a ostali goli, oštar je Marin.

Planove trebamo graditi jedino na slozi, konsenzusu i održivom razvoju

-Treba potpuno promijeniti način upravljanja javnim, a proteklo vrijeme nam je pokazalo kako ne znamo što nam sutra donosi i da planove trebamo graditi jedino na slozi, konsenzusu i održivom razvoju, a ne na monokulturi turizma i rasprodaji javnog onima koji imaju pare i političke pokrovitelje!  Zaboravite privatno i brinite se za javno!, zaključio je Marin, a tako bismo i svi mi mogli zaključiti ovaj tekst i cjelokupnu javnu politiku Grada.

Pa premda je davno uklesana iznad vrata vijećnice u Dvoru i premda je kao mantru političari ponavljaju stoljećima, u trenutnoj, a osobito prethodnim, javnim politikama upravljanja Dubrovnikom, nije se, praktično pokazala učinkovitom.

Članak je sufinanciran od strane Agencije za elektroničke medije u sklopu projekta “Potreba za javnim prostorom u svjetlu pandemije koronavirusa”.

FOTO: Arhiva dubrovniknet.hr i Vedran Levi

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

NJORGANJE