Izborna skupština Društva arhitekata Dubrovnik povod je razgovoru s predsjednikom koji upravo završava svoj drugi mandat, Božom Benićem, mladim arhitektom koji je sa svojim bliskim suradnicima rad Društva napravio transparentnim i izuzetno društveno vidljivim. Obzirom na situaciju i višegodišnja događanja u vrijednom prostoru Grada kojima malo tko, osim eventualno investitora, može biti zadovoljan, bilo je izazovno nositi se s nagomilanim poteškoćama i pritiscima, ali unatoč tome, grupa entuzijasta okupljena u Društvu arhitekata Dubrovnik je pozicionirala struku kao nezaobilazno mjesto u raspravama i polemikama o urbanističkim planovima u budućnosti grada.
Kada se okrenete iza sebe i analizirate svoja dva mandata, a na pragu Izborne sjednice Skupštine DAD-a, što smatrate najvažnijim postignućima u smislu zacrtavanja smjera rada Društva? Što je bilo najteže ostvariti u nizu ciljeva koje ste si zadali preuzimanjem Društva?
Premda iskreno vjerujem da uvijek može i mora bolje, priznat ću da sam na kraju drugog mandata zadovoljan i ponosan postignutim rezultatima, naročito zbog toga što ti rezultati počivaju na silnom odricanju, strpljivosti i angažmanu tek nekolicine pojedinaca, čiji su entuzijazam i dobra volja uistinu nosili Društvo i njegove projekte svih ovih proteklih nekoliko godina. Posebno sam zadovoljan povratnim reakcijama svojih kolegica i kolega, kao i našom ukupnom društvenom vidljivošću i prisutnošću u kulturnom i javnom životu ne samo Dubrovnika, već i Hrvatske. Mislim da je u današnjem vremenu aktivna, na djelima sazdana prisutnost, u što naravno uključujem i onu medijsku, neophodna. Jer kao što je i arhitektura sama po sebi komunikacija, a ne dekoracija, tako je i društveno komuniciranje, odnosno sustavna edukacija i osvješćivanje vrijednosti prostora nužno, važno i neophodno, bez obzira radi li se o programskim aktivnostima, ili o javnim istupima, inicijativama i apelima, koji pak uvijek trebaju biti – a nadam se da su naši bili – argumentirani, afirmativni i usmjereni na zaštitu, očuvanje i unaprjeđenje javnog i strukovnog interesa. S druge strane, ako me pitate što je bilo najteže, onda bih rekao da je izrazito izazovno bilo osigurati financijsku stabilnost i u cjelokupnom poslovanju biti održiv. Članarine su jedini stalni izvor prihoda Društva, a njima se jedva uspijeva pokriti tzv. hladni pogon. Zato kada se osvrnem iza sebe i pogledam sve te rezultate, iznenadim se kako smo uopće sve to uspjeli. No sasvim je sigurno da to ne bismo mogli bez čitavog niza partnerskih suradnji, pomoći naših krovnih udruga i institucija, sponzora i pokrovitelja, a naročito osobnih odricanja i participacije pojedinaca članova Društva. Zato im svima ovim putem još jednom od srca zahvaljujem.
Pokrenuli ste časopis Mjera, za koji ste nagrađeni, organizirali čitav niz predavanja s uglednim predavačima na aktualne teme… Jeste li zadovoljni s pomacima u osvješćivanju i senzibiliziranju javnosti o vrijednosti prostora u kojemu živimo i koji bi se trebao i urbanistički tretirati s većom dozom poštovanja javnog interesa? Kakvu povratnu informaciju po tim pitanjima imate? Jeste li postali „adresa“ na kojoj građani pokušavaju riješiti svoje probleme s kojima se suočavaju i koji su najčešći?
Godine rada i odricanja uvijek se na kraju isplate i mislim da kvalitetan rad ne može proći nezapaženo. Ako sadašnje stanje usporedim s 2016. godinom kada sam izabran na mjesto predsjednika, pomaka nedvojbeno ima. Društvo arhitekata Dubrovnik danas je postalo nezaobilazan faktor u svim temama koje se tiču stanja u prostoru i svako mišljenje Društva s posebnom se pozornošću i interesom iščekuje i očekuje. Osim toga, svakim je danom sve više onih koji su zainteresirani za realizaciju najrazličitijih zajedničkih programskih suradnji. Primjerice, jedan takav poziv Uredništvo časopisa Mjera zaprimilo je od strane Znanstvenog vijeća za turizam i prostor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a s kojim smo u svibnju ove godine organizirali e-kolokvij pod naslovom „Turizam i stanovanje“. Na tom zapaženom skupu koji je bio otvoren za javnost ugledni znanstvenici iz zemlje i inozemstva raspravljali su o vrlo aktualnim temama stanovanja i kvalitete života u lokalnim zajednicama koje su u posljednjih nekoliko desetljeća postale jako ovisne o turizmu. Predavanja koja ste spomenuli, a koja smo realizirali uz veliku pomoć kolega i prijatelja iz Umjetničke galerije Dubrovnik, također su se pokazala uspješnim modelom komunikacije stručne misli prema javnosti. Pozivanjem uglednih gostiju iz zemlje i inozemstva koji mogu ponuditi određena rješenja za unaprjeđenje stanja u prostoru ponajprije smo nastojali ne samo obogatiti kulturnu ponudu grada, već i kreirati klimu afirmativnog javnog angažmana u kojoj će građani imati mogućnost aktivno participirati i polemizirati sa strukom u pojedinačnim raspravama nakon predavanja. Samim time je razumljivo da je povjerenje u Društvo u kontinuitetu raslo, zbog čega su i upiti za pomoć u rješavanju najrazličitijih problema prostorno-planske naravi postali razumljivi i na neki način očekivani. Međutim, iako Društvo nema mehanizme kojima bi na određene prostorne procese moglo utjecati, ipak smo svih ovih proteklih godina nastojali sve koji bi nam se obratili s određenim upitima barem saslušati i pomoći savjetom. To povjerenje koje Društvo sada uživa veliki je kompliment, ali i odgovornost koju treba i budućim svakodnevnim radom nastaviti opravdavati, razvijati i unaprjeđivati.
Prvi ste u Hrvatskoj, koliko mi je poznato, koji ste kao strukovna udruga radili u suradnji s lokalnom jedinicom samouprave po pitanju izmjena i dopuna PPU-a i GUP-a, te ste bili – poput putokaza da se može ostvariti suradnja – primjer splitskom društvu da pokuša napraviti isto. No, koliko ste u toj suradnji naučili po pitanju funkcioniranja gradskih upravnih odjela koji se bave prostornim planiranjem? Koliko su dubrovački arhitekti uspjeli postići stanoviti konsenzus oko najvažnijih stavova po pitanju urbanističkih pravila prilikom intervencija u prostoru osobito užeg središta Grada i jeste li od strane investitora imali pritisaka, pokušaja utjecaja na odluke?
Istina je da je suradnja koju je Društvo arhitekata Dubrovnik ostvarilo s Gradom Dubrovnikom po pitanju izmjena i dopuna prostorno-planske dokumentacije bila pionirska te da je poslužila kao model kojim su i druga lokalna i regionalna društva arhitekata, a ne samo splitsko društvo, pokušavala uspostaviti suradnju sa svojim jedinicama lokalne samouprave. U tom smislu, kolegama su bila izrazito dragocjena naša iskustva, naročito zbog toga što se svi mi više-manje borimo s vrlo sličnim izazovima i problemima. Urbanizam kao disciplina u Hrvatskoj je u ozbiljnoj krizi, kronično nam nedostaje stručnoga kadra, zakonodavni okvir nije dobar, a sustav prostornog planiranja i urbanističkog uređenja traži temeljitu reviziju. Svima nam je stoga itekako jasno da se na sve ove poteškoće adekvatno može odgovoriti jedino umrežavanjem i stalnom razmjenom ideja, saznanja i iskustava. A što se tiče toga koliko smo naučili po pitanju funkcioniranja gradskih upravnih odjela – jako puno. U bliskom kontaktu s ljudima iz uprave mnogo bolje možeš razumjeti njihove svakodnevne poteškoće, izazove i ograničenja, a to je preduvjet da bi se uopće mogla započeti kvalitetna suradnja. Vjerujem da je Društvo arhitekata Dubrovnik u tom smislu pokazalo razumijevanje, otvorenost i dobru vjeru. Naravno da pritom nije uvijek bilo moguće ostvariti baš sve ideje i ambicije, no vjerujem da je ponekad umjesto beskompromisnog inzistiranja na neprovedivom važnije uporno pokušavati pronaći što širi konsenzus i uspostavljenu suradnju korak po korak unaprjeđivati. Sasvim je razumljivo da ćemo pritom o nekim pitanjima čak i mi arhitekti razmišljati drugačije, no kada se osvrnem na našu suradnju s Gradom Dubrovnikom po pitanju izmjena i dopuna PPU-a i GUP-a, vjerujem da imamo čime biti zadovoljni, unatoč pritiscima koji su dolazili s različitih strana, pa čak i iz naših strukovnih krugova. Međutim, optimistično gledam prema budućnosti i vjerujem da je Grad Dubrovnik prepoznao kako i dalje u svakom trenutku može računati na stručnu, profesionalnu i neovisnu pomoć DAD-a u svim aktivnostima koje se tiču prostorno-planerskih procesa, posebice jer smo svi zaključili kako Dubrovniku hitno trebaju novi prostorno-planski dokumenti razvojnoga usmjerenja, koji će kao takvi u sebi inkorporirati jasnu viziju grada za dugoročni period.
S obzirom na zatečeno stanje pravila postojećeg GUP-a čije posljedice su vidljive na svakom koraku u Gradu, smatrate li da je ojačala politička volja, ali i stasala jedna mlađa i drukčija generacija arhitekata čije je poimanje prostora i gradnje ipak drukčije od generacija koje su prethodile i donosile planove od 2005. do danas?
Kolege i ja smo dosad već u više navrata isticali kako u lokalnoj politici nakon dugo vremena egzistira vrlo osviješteni stav o prostoru. Međutim, svako vrijeme nosi svoje izazove i zato mislim da nema potrebe uspoređivati današnju generaciju arhitekata s onim prethodnima. Okolnosti su se naveliko promijenile i ono što je trenutno jako važno to je da smo svi postali svjesni nužnosti izrade novih prostorno-planskih dokumenata koji bi sadržavali jasne koncepte prostornog, ekonomskog i društvenog razvoja i u koje bi bili ugrađeni primjereni kriteriji zaštite raznih prostornih slojeva. To je izrazito složen i zahtjevan zadatak koji traži multidisciplinaran i interdisciplinaran pristup, a dodatno ga otežavaju sve ove objektivne poteškoće koje sam spomenuo ranije. S druge strane, možda je konačno sazrelo vrijeme da se u Dubrovniku ponovno uspostavi i urbanistički zavod koji bi usmjeravao, pratio i kontrolirao prostorne procese.
U petak je izbor novih ljudi na čelu Društva. Hoćete li se kandidirati? Što biste voljeli da ostane kontinuitet u radu Društva? Kakvi su Vaši planovi za ubuduće?
Statutom Društva arhitekata Dubrovnik određeno je kako mandat predsjednika traje dvije godine s mogućnošću jednog reizbora. Budući da je ovo kraj moga drugog mandata, neću se kandidirati za mjesto predsjednika, no prihvatio sam poziv kandidatkinje za predsjednicu za njezina zamjenika, i to upravo kako bismo skupštinarima zajednički ponudili određeni programski kontinuitet. Smatram da je izvrsnost ono čemu trebamo težiti i u budućnosti i zato je jako važno unaprjeđivati dosadašnji način rada, osobito kada je u pitanju komunikacija i suradnja s jedinicama lokalne samouprave. Naravno, s novim ljudima dolaze i nove ideje, energija i projekti, čemu se silno veselim, a potajno se nadam da će meni konačno ostati više vremena da se posvetim projektiranju i svom doktorskom istraživanju. Što se tiče moga budućeg strukovnog i institucionalnog angažmana, planiram se više usmjeriti na rad područnog odbora Hrvatske komore arhitekata čiji sam predsjednik još sljedeće dvije i pol godine.
