„Književnost tjera na razmišljanje, budi emocije, liječi, zabavlja, oplemenjuje i pročišćava, razvija maštu, empatiju, koncentraciju, pažnju, kritičko mišljenje i zaključivanje, bogati rječnik, uči nas komunicirati. Zato je čitanje važno, kaže Renata Zlatković, psihologinja i pedagoginja, naša sugrađanka, koja je dosad objavila deset romana, sedam slikovnica, tri zbirke priča i jednu zbirku dramskih tekstova. Osnovala je i Društvo Slagalica, koje djeluje kao mala, neovisna izdavačka kuća. A kako je od želje da postane psihijatrica postala književnica i knjižničarka, otkrila nam je u razgovoru.
Iako je nakon srednje u Gradu, prvo upisala Medicinski fakultet u Zagrebu, završila je Filozofski fakultet u Sarajevu smjer psihologija i pedagogija.
-U to sam vrijeme bila sklonija prečacima – učinilo mi se da je bolje rješenje promijeniti studij nego se gnjaviti svim tim brojnim područjima medicine pa tek onda doći do onog kojim bih se bavila cijeli radni vijek. Zanimala me naime psihijatrija, a bilo je upitno i bih li uopće dobila željenu specijalizaciju. Odabrala sam psihologiju, a pedagogiju sam dobila kao bonus jer su se te dvije discipline u ono doba paralelno izučavale na istom odsjeku Filozofskog fakulteta. To se na kraju pokazalo dobrim, jer me upravo profesionalna orijentiranost na rad s djecom i dovela do knjižnice, točnije do Odjela za djecu i mlade gdje sam najprije nekih 5 godina bila vanjski suradnik, volonter, da bih se naposljetku tu i zaposlila.
Kad ste počeli pisati?
-Ako zanemarimo sastave iz Hrvatskog i tekstove u školskom listu, moj prvi ozbiljniji pokušaj pisanja zbio se u osmoj godini života. I, vjerovali ili ne, to je trebao biti roman. Eto, već su me u drugom razredu osnovne škole privlačile veće prozne forme, a moram priznati da mi je to i danas najdraži oblik izražavanja. Taj romančić, naravno, nikad nije bio dovršen. Onda sam u četvrtom razredu počela pisati novi, s kojim se, očekivano, dogodila ista stvar kao s prvim. Za njega sam čak bila dizajnirala i korice i izradila nekoliko ilustracija. Nažalost, ne znam gdje su te dvije sudbinske bilježnice završile, a voljela bih ih prelistati. A moje prvo pravo djelo ima – tko bi rekao! – veze s Knjižnicom.
Kolegica Zlatka Mustahinić i ja htjele smo postaviti lutkarsku predstavu za Božić, ali nismo uspjele pronaći pravi tekst. I onda sam joj ja, napola ljutito, napola entuzijastično, rekla: „Ma, znaš što? Idem doma, pa ću nam sama nešto napisati!“ Zlatki se moj otkačeni, atipični dramski tekst svidio, i nedugo nakon održane predstave mi je sasvim ozbiljno rekla: „Čuj, tebi ovo dobro ide. Zašto ne bi napisala nešto veće?“ I tako je u nekih mjesec i pol dana nastao roman „Kakva frka, čovječe“. Poslala sam rukopis „Znanju“, ne nadajući se previše. Moj je zadatak bio obavljen: napisala sam to „nešto veće“, i jako se dobro osjećala pišući. A hoće li biti objavljeno ili ne, bilo mi je manje važno. Da sam nešto očekivala od te svoje avanture, sigurno se ne bih bila obratila samo jednom izdavaču, i to onom koji je u svojoj biblioteci „Hit junior“ okupljao priznate strane i domaće pisce. Međutim, ubrzo mi je stiglo pisamce od tadašnje glavne urednice Biblioteke, Dubravke Težak, koja je u mom rukopisu prepoznala kvalitatan tekst. Na objavljivanje je trebalo čekati pune dvije godine, ali isplatilo se. Tako je i službeno, te 1998., sve započelo.
Kako nalazite inspiraciju? Je li to trenutak ili promišljanje?
-Promišljanje, definitivno. Osobito kad je riječ o romanima. Vjerojatno zato što sam racionalna osoba koja ujedno voli baratati činjenicama i vladati materijom o kojoj govori, pa odatle potječe i moja potreba da uvijek istražujem prije nego što počnem pisati. Ne mogu si dopustiti da iznosim gluposti najprije zbog same sebe, a onda i iz poštovanja prema čitatelju. Tako mjesecima prije negoli se bacim na pisanje čitam enciklopedije i stručnu literaturu, gledam dokumentarce koji se bave „mojom“ temom, posjećujem portale sa znanstvenim člancima… Da se sad netko ne bi zapitao o čemu ona to, zaboga, govori a piše fikciju, a ne tekstove za Britannicu, evo objašnjenja: kad sam odlučila napisati krimić, najprije sam pročitala nekoliko knjiga iz forenzike i kriminalistike, a dobro mi je došla i moja medicinska naobrazba. Ipak, zna se dogoditi da neka sitnica, neka riječ, slika, emocija, impresija, neko lice koje slučajno vidim na ulici, odmah ili čak nakon nekoliko godina pokrenu priču koja se poslije zakotrlja i naraste, a da to uopće nisam planirala.
A kako nastaju slikovnice?
Slikovnice koje objavljuje Slagalica su nalik svim našim drugim knjigama, jer nažalost, nemamo novaca za izradu taktilnih, interaktivnih, onih nestandardnih formata ili onih od tekstila, plastike i drugih materijala koji nisu papir, što znači da nastaju na uobičajeni način. A to podrazumijeva uređivanje, lekturu, korekturu, grafičku pripremu, odabir vrste papira za knjižni blok i omot… Ipak, nakon što se priča napiše, treba izraditi ilustracije koje u slikovnici moraju dominirati nad tekstom ili u najmanju ruku biti jednako važne. Često prije nego što krenemo s ilustriranjem podijelim tekst u manje cjeline, sugerirajući tako našoj „dežurnoj“ ilustratorici Sandri Sekulić što bi trebalo prikazati slikom. U stvari, kako sam ja vizualni tip, tako i razmišljam u slikama pa dok pišem samo pretvaram u riječi ono što „vidim“ u glavi i onda na taj način Sandri dodatno olakšam posao jer joj je lako slijediti moje zamisli. Bar mislim da jest! A ponekad njoj prepustim da, pored tehnike, boja i stila, sama odluči i koje će dijelove teksta oslikati. U prvom redu zato što sam zadovoljna njenim rješenjima i vjerujem joj kao umjetnici, a volim i da me iznenadi. Kad ilustracije budu gotove, ide „prava“ grafička priprema.
Književnost može biti i terapeutska disciplina, imate li Vi na umu i takvu namjeru pri pisanju svojih djela?
-Bibliotarapija u užem smislu, odnosno liječenje mentalnih, emotivnih i socijalnih problema knjigom koristi se kao pomoćna metoda u psihoterapiji. Biblioterapija u širem smislu podrazumijeva tzv. vođeno čitanje koje pomaže u smanjivanju stresa i prevladavanju teških životnih razdoblja. Ta definicija se može primijeniti i na terapeutske priče za djecu jer i one, baveći se određenom temom, rješavaju neki konkretni problem, upoznaju dijete s različitim emocijama, pomažu mu da se suoči s teškom situacijom, objašnjavaju mu što se oko njega događa i kroz kakva iskustva prolazi, uče ga kako će reagirati u određenim okolnostima i prilikama, motiviraju ga i hrabre da se suoče s onim što ga muči, a na kraju nude i rješenje. A sve to zahvaljujući djetetovu poistovjećivanju s glavnim likom, najčešće nekom životinjom, i prepoznavanju i uživljavanju u njegove osjećaje kako bi usvojilo ponašanje različito od svog, neprilagođenog, i razvilo emocionalnu inteligenciju. Prema tome, svaka kvalitetna priča za djecu potencijalno je i terapeutska. Stručnjaci govore da već i samo slušanje (ne)terapeutske priče, budući da snaži koncentraciju i pamćenje, i razvija maštu i sposobnost vizualizacije, djeluje iscjeljujuće. Ja nikad svjesno ne namjeravam napisati terapeutsku priču, nego se to njeno svojstvo iskristalizira samo od sebe, u procesu nastajanja. Ali čitatelju uvijek, bez obzira na njegovu dob i temu romana, pripovijetke ili drame, šaljem poruku. Pa zato i pišem!
Od 1998. do danas Renata Zlatković objavila je deset romana, sedam slikovnica, tri zbirke priča i jednu zbirku dramskih tekstova.
-Ono što se događa u kriminalističkim romanima ne bi trebalo posebno objašnjavati, već zbog same žanrovske odrednice koju nose. Točno, ne bi trebalo. Ali kako imam naviku komplicirati stvari i kako volim izlaziti iz okvira zadanog žanra, tako su i moje detektivske priče neočekivano prerasle u svojevrsnu satiru zahvaljujući protagonistu, glavnom inspektoru Marinoviću i njegovim zajedljivim, ciničnim, oštroumnim komentarima naše aktualne društveno-političke stvarnosti.
Slikovnice su uglavnom edukativne i/ili terapeutske, a djela namijenjena mladima, bilo da je riječ o romanima bilo o pripovijetkama, su najkompleksnija i najraznosvrsnija. U njima se bavim ocrtavanjem senzibiliteta i psihologije suvremenih tinejdžera oba spola (ja i inače, u svim svojim djelima, uvijek insistiram na psihološkoj karakterizaciji likova), psihijatrijskim poremećajima kakav je anoreksija, obiteljskim odnosima, implicitnim psihotraumama, ekologijom, poviješću i kulturom, unutarnjim svjetovima želja i emocija, emocionalnim i socijalnim sazrijevanjem… Ukratko, na način njima blizak i razumljiv i koristeći jezik kojim se oni služe pokušavam nenametljivo pomoći čitateljima da razviju vlastiti identitet temeljen na humanim vrijednostima. Isto tako im nastojim pokazati da svaki problem ima rješenje. Mislim da uspijevam u tome, jer je Eta Rehak u jednom osvrtu napisala da se s rijetkom spontanošću mogu identificirati s različitim skupinama adolescenata, a Diana Zalar, prof. na Učiteljskom fakultetu, mi je rekla da će s mojim opusom, „koji je zaista zanimljiv, upoznati svoje studente.“
Moram sad spomenuti roman za mlade koji sam upravo završila i koji mi je predstavljao izazov. Naime, glavni lik je visokofunkcionirajući autist, a kako je pisan u prvom licu, čitatelj promatra svijet iz perspektive osobe koja živi s neurološkim poremećajem, odnosno one (ja!) koja se morala poistovjetiti s njom. Izdvojit ću još i dvojezičnu zbirku „Il fantasma Felix e altri racconti / Feliksov duh i druge priče“ objavljenu u Italji, to jest moj doprinos međunarodnom projektu Dijetus u kojemu sam sudjelovala stvarajući umjetničke priče temeljene na višestoljetnoj i višestrukoj povezanosti Dubrovnika i Termolija u regiji Molise.
Podjela na naslove namijenjene određenim starosnim kategorijama čitatelja je samo uvjetna, jer ono što napišem za djecu često, uključujući i slikovnice, čitaju i odrasli.
Kako vaše slikovnice djeluju na djecu? Što kroz njih želite prenijeti?
– Priča djeluje tako što pomaže djetetu da uoči problem, suoči se s njim i prepozna sebe u određenoj situaciji. Priča mora ponuditi i rješenje. Ono je ili jasno naznačeno ili pak navodimo dijete da samo izvuče pouku, i to je u načelu ta poruka koju spominjete.
Na primjer, priča „Marmelade i kolači zmaja Frederika“ iz zbirke „O zmajevima i njihovim problemima“ priča je o hrabrosti da se bude drukčiji. Ali, ta je različitost istovremeno dovela do potiskivanja negativnih osjećaja i traženja utjehe u hrani koja je prerasla u autoagresiju prema vlastitom tijelu. Onda se iznenada, kao deus ex machina, pojavljuje jedna zmajica unoseći u Frederikov svijet novu emociju – naravno, ljubav je u pitanju – i ona ga toliko osnaži da mu zloća drugih više ne može ništa, pa izlazi iz kuće-slastičarnice u koju se bio povukao, simbolično izlazeći iz svog deformiranog tijela, i vraća se na staro.
U „Matildinim pričama“ ohola lažljivica, meduza Matilda, želi privući pažnju drugih, steći prijatelje i pokazati svoju jedinstvenost, ali na pogrešan način – pričajući nevjerojatne priče kojima imaginarno uzdiže sebe, podcjenjujući i ne poštujući slušatelje, a tražeći da bez pogovora vjeruju njenim izmišljotinama. Na koncu dobije savjet kako svoje mane pretvoriti u prednost.
Navedena tumačenja ovih dviju priča nisu i jedina tumačenja. Jer, moje su priče slojevite, i pozivaju da ih se čita više puta, a pri svakom se čitanju mogu otkrivati nove stvari. Mogla bih ih usporediti i s Rorschachovim mrljama: svatko u njima vidi nešto drugo, ono što je njemu važno i indikativno. A kad govorimo o porukama u romanima za tinejdžere, one moraju biti nenametljive i vješto i pametno ponuđene, odnosno taj edukativni segment mora biti diskretno provučen kroz tekst. Jer da nije tako, dobila bih reakciju suprotnu od one koju sam željela izazvati.
Smatrate li da djeca i mladi danas manje čitaju?
-Mislim da je situacija ista kao prije pet ili deset godina. Isto tako vjerujem da ima i onih koji čitaju potajice kako ne bi ispali štreberi i da im se vršnjaci ne bi rugali. Međutim, u odnosu na nas, dinosaure, definitivno manje čitaju. Mi nismo imali računala i igrice i pametne telefone i internet koji bi nam krali pažnju i ispunjali slobodno vrijeme, pa nam nije ni trebao poticaj izvana da bismo posegnuli za knjigom, nego smo to činili sami. Ranije je bilo posve normalno darovati nekome knjigu za rođendan. A to se sad izbjegava jer se misli da današnju djecu, naviknutu na druge, njima primamljivije i izazovnije ali manje zahtjevne medije, knjige ne zanimaju pa ih se nekako svjesno odvlači od pisane riječi. To je velika greška. Slagalica pokušava to promijeniti, pa smo dosad raspisali nekoliko natječaja za mlade autore, i uspijemo li osigurati sredstva, iz tiska bi do kraja ove godine trebale izaći tri takve knjige mladih snaga. To nešto govori: jer, da odaziv nije bio dobar, naš nakladnički program bi bio siromašniji za ta tri naslova. A da bi netko mogao dobro pisati, pretpostavka je da najprije mora ponešto pročitati. Drugim riječima, ne bih se složila s tvrdnjom da djeca bježe od knjige i čitanja. Osim što su autori teksta ili ilustracija u našim izdanjima, dolaze i kao publika na predstavljanja knjiga, i aktivno sudjeluju u njima, i drago im je kad upoznaju „prave“ pisce i ilustratore. Na taj način se kod njih dodatno razvijaju čitalačke i stvaralačke kompetencije i istovremeno ih se odmiče od umjetnog, nestvarnog, računalno stvorenog svijeta. To je jako važno, jer on u odnosu na svijet u knjizi zahtijeva puno manji napor u pogledu recepcije. Da pojasnim: kad čitamo, moramo sami stvarati slike, upošljavati maštu, razmišljati i kreirati stvarnost koju nam je pisac samo nagovijestio i koja se vjerojatno razlikuje od njegove.
Zašto ste osnovali Društvo Slagalica?
-Zato što je to bio logičan sljedeći korak. Te 2013. već sam iza sebe imala 7 knjiga te nekoliko priloga u „Literatu“, jedan stručni članak i predgovor „tuđoj“ zbirci proze, i palo mi je na pamet da bi osnivanje male, nezavisne, lokalne nakladničke kuće bio dobar način da si olakšam spisateljski život i usput izbjegnem frustraciju i stres. Jer, mislila sam, tako bih zaobišla traganje za izdavačem, slanje rukopisa, iščekivanje odgovora od urednika koji nikad ne bih dobila, ili bi on bio takav da sam sa sigurnošću mogla reći da nije ni pročitao rukopis, ili bi koristio onu klasičnu rečenicu od koje se svi književnici ježe, „da im se ne uklapa u koncepciju“. A istodobno bih, budući da sam kako se to lijepo na hrvatskom kaže control freak, mogla nadzirati i upravljati svim „životnim“ fazama knjige – od samog njena nastajanja pa do smještanja na police knjižnice ili knjižare, jer sam se osobno uvjerila da čak i „veliki“ izdavači na tim poljima pokazuju začuđujuću neprofesionalnost.
Stjecajem okolnosti smo se Marina Kljunak Čuikin, Zlatko Tomić i ja spojili i osnovali udrugu. Iako smo na početku obavljali isključivo nakladničku djelatnost, s vremenom smo, kako su nam se priključivali novi ljudi sa svježim i drukčijim idejama i vizijama, dobili drugu misiju. Spomenut ću naše radioničke programe, projekt „Slagalica u svakom kantunu“, književne natječaje koje raspisujemo, darivanje naših knjiga, suradnju s Klubom 65+, Kinematografima Dubrovnik, školama, narodnim i školskim knjižnicama, pa čak i MUP-ovim Ravnateljstvom civilne zaštite.
Koliko je Slagalica dosada izdala knjiga, slikovnica…?
Dosad smo ukupno objavili 28 naslova, od toga za djecu osam zbirki priča, osam slikovnica i jedan roman, za mlade dvije zbirke priča i tri romana te za odrasle četiri romana, jedan strip i jednu zbirku priča.
Kako birate naslove?
-Ako se radi o natječajima, onda oformimo komisiju za čitanje i odabir tekstova koji će se objaviti. Što se tiče ostalih rukopisa, oni su djelo članova Slagalice. Imamo uredništvo na čelu sa mnom kao glavnom urednicom, i onda ih pročitamo i odlučimo ispunjaju li kriterije za objavljivanje ili ne. A ako je netko izvana već recenzirao ponuđeni rukopis, to nam samo olakša posao. Izdavački program bi nam bio još zgusnutiji da nas ne sputavaju financije. Teško je, ali ne damo se.
Osim knjiga, slikovnica… Slagalica potiče i kulturu stripa, koji je nekad bio itekako popularan, no u posljednje vrijeme, čini se, teško se probija među opću populaciju.
-Moram se, nažalost, složiti s Vama da se stripovi danas manje čitaju. Međutim, postoji niz blockbustera snimljenih po stripovima o superjunacima. Postoje i animirani filmovi snimljeni po stripovima o superjunacima. Tu su i popularne računalne igrice, pa figurice, majice, ruksaci i tko zna što sve ne sa strip-junacima. To mi govori da on ipak nije potisnut, nego da su ljubitelji i potencijalni ljubitelji stripa jedan medij samo zamijenili drugim. I da će se možda mlađe generacije jednom ipak okrenuti „papirnatom“ stripu. Ako je suditi po meni i mojim poznanicima, one starije ga, bez obzira na sve, ipak nisu zanemarile i zaboravile. Ako ništa drugo, a ono zbog nostalgije. Ja spadam u te emotivno vezane za strip, jer sam kao djevojčica upravo zahvaljujući stripu naučila čitati. Pokušavala sam ih čak i crtati kopirajući „prave“ stripove. A to su najprije bili Disneyevi, koji su izlazili u “Mikiju” i “Mikijevom zabavniku”, pa sam onda u “Politikinom zabavniku”, otkrila klasike poput Ripa Kirbyja, Mandraka, Fantoma, Princa Valianta, Flasha Gordona…, pa je sve to preko Komandanta Marka, Tarzana, Zagora i Texa Villera išlo do Alana Forda. Tu sam se nekako zaustavila. Voljela sam i Luckyja Lukea i Iznoguda, koji me i danas zna privući. Stripova tad nije bilo u knjižnicama, a kako nismo mogli kupovati baš svaki koji bi se pojavio, međusobno smo ih razmjenjivali. Bila su to zlatna vremena za strip, bar u Gradu.
-Posljednji koji sam pročitala je onaj koji bi ubrzo trebao izaći u našem izdanju. Nastao je na osnovi teksta koji je stigao na naš natječaj za kratku priču detektivsko-kriminalističke tematike, a čiji je autor Nikola Baraba, učenik Klasične gimnazije Ruđera Boškovića. Prvobitno smo namjeravali objaviti više priča u kratkom zborniku, ali ostali pristigli rukopisi nisu bili zadovoljavajući. Budući da nije imalo smisla objaviti jednu priču od nekoliko kartica teksta kao zasebnu publikaciju, palo mi je na pamet da bi ona mogla biti izvrstan predložak za strip. Tako sam obradila tekst i napisala scenarij, Sandra je izradila ilustracije, a u knjizi će se naći i Nikolina priča u cijelosti. Mislim da je i to dobar način za popularizaciju stripa, pored onih uobičajenih kao što je bila radionica koju smo održali u Noći knjige 2019. u OŠ Župa dubrovačka.
Što za Vas osobno znači književnost i čitanje i zašto mislite da je tu naviku uživanja u čitanju bitno prenijeti djeci?
-Najkraća definicija književnosti glasi: književnost je umjetnost riječi. Ja bih još dodala, čim je umjetnost, odmah je i igra. Književnost je putovanje. Književnost je čarolija koja se ostvaruje bez čarobnog štapića. Književnost može biti i bijeg. Književnost tjera na razmišljanje, budi emocije, liječi, zabavlja, oplemenjuje i pročišćava, razvija maštu. Razvija i empatiju, koncentraciju, pažnju, kritičko mišljenje i zaključivanje, bogati rječnik, uči nas komunicirati. Zato je čitanje važno. Zato je čitanje potreba. I napor, ali onaj plodonosni. Ali, riječi su moćne i s njima treba biti oprezan. Pisci stoga imaju veliku odgovornost. Svejedno, ne zanosim se mišlju da pisanjem mogu promijeniti svijet i ljude, ali bar mogu ukazati na probleme i negativnosti i time pokazati da mi je stalo.
Prije nego što se stalno zaposlila kao knjižničarka, a nakon što je 2005. diplomirala i knjižničarstvo, Renata je radila i u Međunarodnoj organizaciji Crvenog križa i Crvenog polumjeseca u psiho-socijalnom programu namijenjenom prognanicima i izbjeglicama, pa kao odgajateljica u Muškom đačkom domu i kao knjižničarka u Umjetničkoj školi. A što joj je u njenom poslu knjižničarke najdraže?
-To što mogu čitati na poslu! Šalim se. Sviđa mi se što je knjižničarstvo kao djelatnost toliko raznovrsno da se svatko može pronaći u nekom segmentu posla i na taj način dati najviše od sebe. Ne mislim pritom na vrstu knjižnice – i laiku je jasno da nije isto biti knjižničar u sveučilišnoj i dječjoj – nego na radni proces unutar jedne, konkretne knjižnice. Ta raznolikost je dobra i zbog toga što se njome razbija monotonija i smanjuje opasnost od zasićenja koje bi, nakon godina i godina obavljanja jednog te istog, sigurno nastupilo u jednom trenutku. Kad se to dogodi, postaneš nezadovoljan, pa onda i posao trpi. Druga stvar koja mi se sviđa su, naravno, same knjige. Voljela sam kao dijete boraviti u knjižnici, gledati sve te knjige poredane po policama i udisati njihov miris, osjećajući pritom nekakvo neobjašnjivo strahopoštovanje. I uvijek sam se pitala tko je to napisao, i bilo mi je žao što ih neću moći sve pročitati. Kad sad razmišljam o tome, uviđam da bez obzira na moju prvobitnu okrenutost nekim drugim sferama,nije nimalo slučajno što sam završila u knjižnici. To se, jednostavno, moralo dogoditi.
Smatrate li da Dubrovnik kao grad kulture dovoljno ulaže u knjižnice i popularizaciju knjige?
Na ovo pitanje odgovorit ću s tri riječi: knjižnica Oodi, Helsinki.
I za kraj donosimo popis dosad objavljenih djela Renate Zlatković:
Za mlade:
1. roman Kakva frka, čovječe (Zagreb, Znanje, 1998.)
2. roman Zlatni pečatnjak (Dubrovnik, Udruga mladih Orlando, 2004.)
3. zbirka dramskih tekstova Zimska trilogija (Dubrovnik, Udruga mladih Orlando, 2005.)
4. dvojezična zbirka priča Il fantasma Felix e altri racconti / Feliksov duh i druge priče (Campobasso, Palladino editore, 2006.)
5. roman Zagonetna slika (Matica hrvatska-Ogranak Dubrovnik, 2011.)
6. roman Atletičar (Matica hrvatska-Ogranak Dubrovnik, 2011.)
7. zbirka terapeutskih priča O zmajevima i njihovim problemima (Dubrovnik, Slagalica, 2014.)
8. zbirka priča Priče spajalice(Dubrovnik, Slagalica, 2014.)
9. roman Kalorije (Dubrovnik, Slagalica, 2015.)
10. roman Kalorije, 2. izmijenjeno i dopunjeno izd. (Dubrovnik, Slagalica, 2019.)
11. roman Put u ljubičasto (Dubrovnik, Slagalica, 2019.)
12. edukativna slikovnica Vitez Vilim od Kupinova dvora ( Dubrovnik, Slagalica, 2020.)
Za djecu:
1. terapeutska slikovnica Kako je zmaj Rikardo stekao prijatelje (Dubrovnik, Slagalica, 2016.)
2. slikovnica Il fantasma Felix / Feliksov duh (Campobasso, Palladino editore, 2006.)
3. ilustracije i prilog u edukativnoj slikovnici Pčela medarica (Dubrovnik, Slagalica, 2016.) (koautorstvo s Ivanom Radaljac)
4. ilustracije i prilog u edukativnoj slikovnici Zaštitimo sredozemnu medvjedicu! (Dubrovnik, Slagalica, 2016.) (koautorstvo s Ivanom Radaljac)
5. terapeutska slikovnica Kako je zmaj Rikardo stekao prijatelje (Dubrovnik, Slagalica, 2016.)
6. trojezična terapeutska slikovnica Kako je zmaj Rikardo stekao prijatelje = Come il dragoRiccardo ha trovato gli amici = How Richard the dragon found his friends / (Dubrovnik, Slagalica, 2019.)
7. terapeutsko-edukativna slikovnicaNosonja (Dubrovnik, Slagalica, 2021.)
Za odrasle:
1. članak Novi mediji i djeca – koliko, kako gdje u „Godišnjaku Knjižničarskog društva Sisačko-moslavačke županije“ (Sisak, Knjižničarsko društvo Sisačko-moslavačke županije, 2007- .)
2. predgovor zbirci kratkih priča „Očitovanja“, pod naslovom „Znanje o sebi ili…?“ (Dubrovnik, Udruga mladih Orlando, 2012.)
3. roman Prokletstvo otoka (Dubrovnik, Slagalica, 2014.) (u koautorstvu sa Zlatkom Tomićem)
4. roman Može se dogoditi i tebi (Dubrovnik, Slagalica, 2017.)
5. pogovor stripu Telekinetic, pod naslovom „Strip – gorivo za obje moždane hemisfere“ (Dubrovnik, Slagalica, 2018.)
6. roman Treba pitati Temidu (Dubrovnik, Slagalica, 2019.)
7. prilozi u reviji za književnost i publicistiku „Literat“ (Dubrovnik, Društvo dubrovačkih pisaca, 2010-.)
poglavlje iz romana Zagonetna slika (Literat br. 1, 2010.)
poglavlje iz romana Atletičar (Literat br. 2, 2011.)
priča za odrasle Preobrazba ili skromni doprinos jednog v. žanrovskoj literaturi (Literat br. 3, 2012.)
priča za mlade Zmaj Roderik i Modra šuma (Literat br. 4, 2013.)
