Katarina Ivanišin Kardum, Dubrovkinja sa zagrebačkom adresom nedavno se “pohvalila” još jednom diplomom – pčelarke. Porazgovarali smo o njenoj fascinaciji pčelama i zašto misli da promatranje pčelinje zajednice ima terapeutski učinak na čovjeka.
Dakle, Katarina, svojoj slikarskoj diplomi pridružili ste i diplomu pčelarke…
-Da, diplomirala sam, a potom završila Masters slikarstva na Royal College of Art u Londonu 2000., gdje sam živjela i radila više godina nakon toga. Po povratku u Hrvatsku, što iz mojih starih i novih interesa, što iz egzistencijalnih razloga, zaposlila sam se kao muzejski pedagog Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik (PMD), koji se tad, u proljeće 2009., ponovno otvorio za javnost. Muzejskoj pedagogiji pristupila sam sa znanjem slikara ali i pedagoškim zanimanjem, jer sam u Londonu radila kao predavač na umjetničkoj akademiji. U zbirkama PMD-a, većinom starijim od stotinu godina osim te njihove primarne prirodoslovne vrijednosti, cilj je bio otkriti i kulturnu vrijednost, i sebi i posjetiteljima, aktivnostima muzejske pedagogije. Sve programe razvijala sam u suradnji s tadašnjom ravnateljicom PMD-a, doktoricom biologije, Marijom Crnčević. Ja sam se uvijek dobro osjećala u tom nekom prirodno – znanstvenom kontekstu, koji mi kao bivšem učeniku dubrovačke Matematičke gimnazije nije bio stran. Također, Royal College of Arts, gdje sam studirala, u moje vrijeme bio je u neposrednoj blizini Znanstvenog i Prirodoslovnog muzeja, gdje sam provodila istraživači rad i kasnije poticala svoje studente umjetnosti da čine isto.
Profesionalni put vas je potom odveo u Zagreb…
-Iz Prirodoslovnog muzeja 2014. prešla sam na isto radno mjesto u Tehničkom muzeju Nikola Tesla (TMNT) u Zagrebu. U stalnom postavu TMNT-a nalazi se Apisarij – ogledne košnice sa živim pčelama. Košnice su prolazom od pleksiglasa povezane s okolinom, što pčelama omogućava samostalan izlazak u prirodu i prikupljanje peluda i nektara te vraćanje „doma“ – u Muzej. Jedan od prvih programa koje sam počela razvijati dolaskom na novo radno mjesto bio je program U društvu pčela, u suatorstvu s Marijom Crnčević. Mogućnost promatranja ovih socijalnih kukaca otvara niz mogućnosti za senzibiliziranje javnosti o različitim temama, od činjenice da je više tehničkih rješenja nastalo promatranjem prirode i spoznavanjem prirodnih pojava do tema poput bioraznolikosti i zaštite prirode, uzgoja medonosnog bilja te urbanog pčelarstva i urbanih vrtova. Edukativni program je uključivao radionicu vrcanja meda, sadnju vrta s medonosnim biljem kontinentalnog i primorskog pojasa u dvorištu Muzeja, predavanja vanjskih stručnjaka i slično.
U međuvremenu ste imenovani voditeljicom Apisarija.
-Pred nešto manje od godinu dana imenovana sam voditeljem muzejskog Apisarija, obnova kojeg je planirana u tekućoj godini. Naravno da ovakva obnova podrazumijeva i angažman vanjskih stručnjaka, međutim i meni je bila poticaj za dodatnim usavršavanjem o kojemu sam razmišljala zadnjih godina, te sam krajem prošle godine upisala Inkluzivnu školu konvencionalnog i ekološkog pčelarstva za osposobljavanja za zvanje pčelar / pčelarka. Nastava iz pčelarstva provodi se prema verificiranom programu, koji je dobio pozitivno mišljenje Agencije za obrazovanje i suglasnost Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, a provodi ga Srednja škola Bedekovčina. Edukaciju provode vrhunski stručnjaci iz područja pčelarstva na čelu s umirovljenim profesorom Agronomskog fakulteta Nikolom Kezićem. Profesor Kezić inače je više puta sudjelovao i svojim znanjem doprinio realizaciji muzejskog programa U društvu pčela. Ove godine škola se odvijala po online modelu, dva puta tjedno, te praktični dio na Sveučilišnom kampusu Borongaj. Školu su pohađali pčelari s iskustvom ili pak ljudi poput mene koji tek kreću u pčelarsku avanturu. Škola je prilagođena i osobama s invaliditetom, kojima je prilagođen pristup pčelinjaku. Program osposobljavanja traje 120 sati, tijekom kojih se obrađuje osnovno znanje sistematike pčela, anatomije, biologije, fiziologije pčela i pčelinje zajednice, zatim tehnologije pčelarenja, proizvodnja, kvaliteta, obrada i skladištenje pčelinjih proizvoda (med, pelud, propolis, vosak, matična mliječ i pčelinji otrov). Zanimljivo je da su obuhvaćene i solitarne pčele, njihova važnost i uloga u oprašivanju, te ekološko pčelarenje i zakonska regulativa. I na kraju važan dio obuke škole su bolesti pčela, prepoznavanje i suzbijanje. Za uvjerenje o osposobljenosti za zvanje pčelar/pčelarka potrebno je nakon pohađanja škole položiti ispit, propisani oblik Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta te Agencije za strukovno obrazovanje. Iako se teoretski dio škole ove godine odvijao po online modelu s vremenom smo postali jedna lijepa grupa i veselila su me ta tjedna druženja. Svi predavači, ali posebno profesor Kezić vrlo nesebično su podijelili znanje i strast za pčelarstvom.
Što Vam znači stečena edukacija?
-Stečenom kvalifikacijom, krajem travnja ove godine stekla sam temeljna znanja i podlogu za rad s pčelama. Daleko od toga da sam ja sad neki iskusni pčelar jer za stvarno znanje, koje je uvijek vezano uz praktični rad, trebat će još godine rada. Ipak ponosna sam i sretna s ovom diplomom. Iako pčele u Tehničkom muzeju održava tvrtka PIP, nedavno sam i sama preuzela na sebe neke manje aktivnosti oko njih, što je poseban osjećaj. U radu s pčelama čovjek se jednostavno osjeća oplemenjenim. Iz iskustva mogu reći da već samo promatranje pčelinje zajednice ima terapeutski učinak na čovjeka. Najnedavnija aktivnost programa U društvu pčela bila je obilježavanje Svjetskog dana pčela, 20. svibnja. Osim radionica i predavanja, u suradnji s profesorom Kezićem uspostavljen je hotel za solirne pčele u muzejskom vrtu s medonosnim biljem.
Svojim djelovanjem poručujete i koliko je važna briga o pčelama.
-Svi već znamo ili bi trebali znati o važnosti pčela, da su pčele i drugi kukci oprašivači ključni za naš ekosustav i bioraznolikost. Smanjenje broja oprašivača može dovesti do smanjenja, čak i gubitka, mnogih vrsta biljaka, kao i organizama koji izravno ili neizravno ovise o njima. Osim toga, smanjenje broja i raznolikosti oprašivača utječe na sigurnost hrane i nosi sa sobom potencijalne gubitke poljoprivrednih prinosa.
Okrenuti ste mlađim generacijama, podučavanje o važnosti pčela treba krenuti od malih nogu, stoga i organizirate radionice za djecu, ali i druge.
-Program U društvu pčela privlači različite ciljne skupine jer pčele su zanimljive svima pa je stoga idealan za senzibiliziranje širokog kruga korisnika o važnosti pčela. Nekako pri spomenu pčela prvo nam svima pada na pamet ukusni med, ali je korist od oprašivanja daleko veća od koristi koje pčele donose u medu i vosku. O tome kako bi se čovjek trebao odnositi prema pčelama, svijetu oko sebe općenito, mislim da najjasnije govori nagrađivani makedonski dokumentarac iz 2019., Zemlja meda. Koliko je film lijep, toliko i uznenimiruje. U jednoj od početnih scena filma glavna junakinja Hatidže Muratova pjeva roju pčela, iznoseći svoju filozofiju, koju suvremeno društvo prečesto ignorira: „pola za vas, pola za mene“.
Pčele su jednostavno divne.
„Među svim Božjim bićima nema nijednog toliko marljivog i korisnog čovjeku, a da zahtijeva tako malo pažnje za održavanje kao pčela.“ – citat je Antona Janše (1734 -1773.),koji je bio akademski slikar i pionir modernog pčelarstva na čiji se rođendan od 2017. obilježava Svjetski dan pčela, prema odluci Generalne skupštine UN-a.
