-Tijekom rada s različitom djecom i spoznajom same sebe, donijela sam odluku da je upravo podrška djeci s teškoćama ono što želim raditi, kaže, rođena Osječanka, koja u lapadskoj školi radi kao učiteljica djelomične integracije. U Dubrovnik je dovela ljubav, a onda se zaljubila i u Grad. Posao kojim se odlučila baviti izazovan je i zahtijeva stalne edukacije, no velika pomoć bit će prva dubrovačka Snoezelen soba, koja je ovog tjedna otvorena u OŠ Lapad. Ističe kako je današnjoj djeci, možda više nego ikad, potrebnije puno ljubavi, osjećaj sigurnosti i jasno postavljena pravila. U slobodno vrijeme ova trideset jednogodišnjakinja trči, čita i putuje. Predstavljamo vam Ines Kiseljak.
Ines se rodila u Osijeku, gdje je završila I. Gimnaziju i nakon toga Učiteljski fakultet. Radila je u mnogim osječkim školama, gdje je stekla veliko iskustvo u radu s djecom mlađe školske dobi i djecom s teškoćama u razvoju. Osim u razrednoj nastavi, radila je i u posebnim odjelima u OŠ Ljudevita Gaja i OŠ Janjina. A zašto je odlučila raditi baš s djecom s teškoćama?
Svaki sustav unutar kojeg djelujemo ima svoje specifične izazove. Svojim sam dosadašnjim radom spoznala da je profesija edukacijsko – rehabilitacijskih stručnjaka trenutno deficitarna, a sve je veći broj učenika s teškoćama kojima je potrebna podrška. Tijekom rada s različitom djecom i spoznajom sebe, donijela sam odluku da je upravo podrška djeci s teškoćama nešto što želim raditi i pomoći im u stvaranju što kvalitetnijeg života. Iz tog sam se razloga odlučila za izbor ovog zanimanja, doškolovanje i stalno usavršavanje. Završila sam brojne edukacije vezane uz rad s djecom s teškoćama i uvijek rado sudjelujem na različitim stručnim radionicama, skupovima i webinarima.
Koja je razlika između učiteljice i učiteljice djelomične integracije?
-Osoba koja radi u posebnoj odgojno – obrazovnoj skupini je zapravo učiteljica uz koju, zajedno s pomoćnicima u nastavi, učenici savladavaju sve obrazovne predmete, a ove školske godine i sve odgojne predmete (osim vjeronauka).
Iz moje perspektive, u takvim bi odjelima trebali raditi ljudi koji su spoj učitelja razredne nastave i stručnjaka edukacijsko – rehabilitacijskog profila. Savršen bi spoj činio učitelji koji već poznaje kurikulum, stručnu metodologiju i stručna pitanja odgoja i obrazovanja i edukacijsko – rehabilitacijski stručnjak koji poznaje različite odgojno – obrazovne postupke u radu s djecom s teškoćama u razvoju.
Ines Kiseljak u Dubrovnik je, kaže, došla neplanirano, zbog ljubavi i nije požalila. Zaljubila se u Grad i ostala, a u OŠ Lapad od ove godine radi u novootvorenom Posebnom odjelu djelomične integracije, koji trenutno broji tri učenika, a od prošlog tjedna imaju na raspolaganju i prvu školsku Snoezelen sobu.
-Snoezelen soba je prostorija koja može poslužiti svoj djeci kao igraonica i soba za istraživanje i učenje, a ujedno je i oblik multisenzornog prostora, koji djeci s teškoćama u razvoju pruža sigurno okruženje i potiče ih na interakciju s okolinom. Kombinacije svjetla, pokreta, glazbe i taktilnih objekata stvaraju osjećaj ugode i blagosti, povećavaju koncentraciju i omogućavaju optimalne uvjete za obradu osjetilnih informacija, a time i stvaraju mogućnost za usvajanje novih vještina i učenje.
Inicijativu za otvaranje ove sobe pokrenuli su roditelji, a uprava škole se prihvatila organizacije. Sredstva za opremanje prikupila su se zahvaljujući donaciji Rotary kluba Dubrovnik i Rotary Satellite kluba Dubrovnik Jug i to donacijskim koncertom dubrovačkog benda Silente i akcijom Online za pravu stvar krajem prošle godine. A kako se nakon tjedan dana djeca, kojima je namijenjena u njoj snalaze?
-Djecu je u sobu potrebno uvoditi postupno kako se njihova osjetila ne bi preopteretila. Treba im je neko vrijeme da se priviknu na novi prostor i podražaje. Moj dojam je, za sada, da im se jako sviđa i rado borave u njoj. Vjerujem da će, kako više u njoj budu boravili, otkrivali nove mogućnosti, njihovo zadovoljstvo biti sve veće.
Kako se provodi nastava u Snoezelen sobi?
-Učenike je u Snoezelen sobu potrebno uvoditi kada ih je potrebno umiriti ili kada im je potrebna dodatna stimulacija. U sobi ih treba pustiti da samostalno istražuju okolinu i biraju one aktivnosti i predmete koji su im u tom trenutku potrebni.
Što u svom poslu možete izdvojiti kao najteže, a što kao najljepše iskustvo?
-Najteže je svakodnevno kreiranje, osmišljavanje i prilagođavanje materijala i aktivnosti za rad svakom učeniku, posebno jer je svaki od njih drugačiji i napreduje različitim tempom. Imaju različite teškoće, a rad s njima ovisi o njihovim reakcijama. Može se dogoditi da uložim sate i sate u pripremu i da se zbog njihovog raspoloženja ne uspijemo pokrenuti i odraditi osmišljeno. U tome će nam uveliko pomoći Snoezelen soba u kojoj će se učenici, kojima bude potrebno, moći umiriti i spremno vratiti učenju.
Najljepše ih je vidjeti svako jutro kako s osmijehom dolaze u školu, postižu uspjehe, zajedno se vesele i napreduju iz dana u dan. Svaki, naoko mali, korak naprijed za njih, a onda i za mene, je velika pobjeda.
Imate iskustvo rada s djecom u osnovnoj školi. Smatrate li da je u našim školama zaposleno dovoljno stručnih suradnika i imaju li oni adekvatne uvjete za rad?
-Budući da je, kao što sam na početku već spomenula, sve više djece s poteškoćama u razvoju, smatram da bi svaka škola trebala imati veliki tim stručnjaka koji bi mogli biti dobra podrška svim učenicima u školi. Na taj način bi se pomagalo djeci sa svim vrstama poteškoća, ali bi se moglo puno više vremena posvetiti i prevenciji nepoželjnih oblika ponašanja kao i osnaživanju svakog pojedinog djeteta. Novi uvjeti života to zahtijevaju. Sada su broj stručnih suradnika, kao i njihovi uvjeti za rad, različiti od škole do škole. Moramo se svi stalno truditi da djeci pružimo što bolje uvjete za rad i napredovanje.
Čini li Vam se da je ova godina obilježena pandemijom i online nastavom, kao i socijalnom distancom, djelovala negativno na djecu općenito?
–Online nastava nije pretjerano utjecala na naš razredni odjel. Nastava u Posebnom odjelu OŠ Lapad je normalno funkcionirala tijekom cijele školske godine. Naime, učionica je izolirana od ostatka škole i ima izlaz na igralište za djecu i pristup za roditelje koji su u mogućnosti dovesti i doći po djecu automobilom, gotovo do ulaza u učionicu. Jedino na što je pandemija utjecala je nemogućnost učenika da savladavaju odgojne predmete u svojim matičnim razrednim odjelima. Budući da su tek prvi razred, u ovoj su se školskoj godini uspjeli prilagoditi na novu okolinu, na mene, izvrsne pomoćnice u nastavi i na stručne suradnike naše škole. Nadam se da će sljedeće školske godine upoznati i svoje matične razrede.
Što se tiče učenika općenito, naravno da je cijela ova situacija utjecala na njih kao i na sve nas.
Imate li neku općenitu poruku/savjet za roditelje, pravila kojih se treba držati u odgoju djece?
-Svaki roditelj odgovara za odgoj svog djeteta i vjerujem da daje sve od sebe da u tome bude što uspješniji. Današnja su djeca, djeca novog doba i roditelji se svakodnevno susreću s jako puno izazova u odgoju. Možda je danas, više nego ikad, potrebno puno ljubavi, djeci dati osjećaj sigurnosti i jasno postaviti pravila da znaju što se od njih očekuje.
U slobodno vrijeme ova mlada učiteljica trči, vježba, čita…
-Nitko nije imun na stres i često se događa da se osjećamo preplavljeno svim obvezama, koje treba odraditi. Uvijek se pokušavam fokusirati na trenutne obaveze i situacije u kojima se nalazim, kako bih ih uspjela riješiti, bez razmišljanja o svemu što me još čeka. Nakon radnog dana, osjećam se potpuno iscrpljeno, ali kada se sjetim osmijeha mojih učenika i odmah imam snage za nove pobjede. Ponekad mi u rješavanju stresa pomaže trčanje, vježbanje ili boravak u prirodi. Osim toga, jako volim čitanje i putovanja.