Poznajete ga kao glazbenika. vrijeme je da ga upoznate i kao spisatelja. Žarko Dragojević, ulomak iz romana u nastajanju, “Prolaz na jugoistok”.
Nakon pročitane poruke i pogleda oči uči s nepoznatim čovjekom, zakoračio sam na blatnjavu ulicu i bez pogovora pošao prema automobilu. Kiša je snažno i kontinuirano padala, a na cesti su se stvarale ogromne lokve. Kimnio mi je glavom da se smjestim na stražnje sjedalo. Ušli smo u automobil i upalio je motor. Već nekoliko minuta vozio sam se u nepoznatom smjeru, a čovjek na prvom sjedalu i dalje nije apsolutno ništa govorio; samo je koncentrirano gledao u daljinu i držao desnu ruku na volanu.
Nisam znao što se sprema i postoji li izlaz iz ove situacije? Čvrsto sam držao aktovku i čudilo me da nije tražio da mu je predam pri ulasku u automobil. Tu i tamo bi me pogledao u središnji retrovizor, ali svejedno nije niti jednu riječ izgovorio. Imao je šešir na glavi kao u nekim starim vremenima. Na pameti mi je stalno bila slika berlinskih ulica s početka šezdesetih i motivi koje sam davno vidio na crno bijelim slikama koje su visile s pročelja starih zgrada na BernauerStrasse. Bilo je velike simbolike u licima tih ljudi koji su u prošlosti preplašeno gazili ulicama istočnog i zapadnog Berlina. Jednak izraz sam vjerojatno imao i ja trenutno. Barem djelomično.
Sive konture glavnog grada Njemačke noćas su se preslikale u mojoj zabrinutoj glavi, a čak i vizure betonskih blokova kao da su preselile u Dubrovnik umjesto da su ostale u europskom velegradu. Nisam znao što će se dogoditi. O baš nisam znao.
Zapitao sam se jesu li dokumenti i zapisi koje imam u aktovci posljednje što sam napravio u životu? Jedino što me iskreno zabrinjavalo je to da će istina ostati negdje daleko iza očiju javnosti. Moj novinarski trud i istraživački rad će pasti u zaborav i možda će moje beživotno tijelo biti jedini dokaz da je posrijedi stvarno bilo nešto veliko. Jer to veliko se dogodilo. Stvarno jest.
Svjedočio sam svojim očima kroz godine kako kapital u privatizaciji iz državnog postaje igračka nekolicine moćnika kojima je jedini cilj bogaćenje dok ostatak države stoji po strani i šutke promatra. Baš kao ovčice ili baš kao onaj berlinski puk koji nije mogao ništa poduzeti protiv onih koji su bili glasniji i snažniji. Prije ili poslije rata.
Zid je presudio. Zid je odveo mnogo toga u nekom drugom smjeru i Europa kakvu poznamo ne bi nikad bila ovo što je danas da zid nije izgrađen, a potom da nije gromoglasno pao.
Moj Berlin valjda tek ima pasti. Uz šutljivog otmičara koji nije uopće morao upotrijebiti agresiju da bih ga ja slijepo poslušao. Moj zid je izgrađen, ali je pitanje hoću li dočekati iduće jutro i utkati još koju ciglu ili će se večeras srušiti kao kula od karata?
Kao ona kula koju djeca grade i onda se čude kada pri prvom zapuhu vjetra sve padne dolje i treba graditi iz početka. Opet iz početka. A to mi zapravo radimo po cijele dane i na kraju cijele naše živote. Gradimo da bi rušili ili rušimo da bi gradili. Borimo se protiv sebe i borimo se protiv drugih, a na kraju svijeta opet stojimo sami. Promatramo mrtve skice kojih smo autori i pitamo se je li to nama na ponos ili tugu? Jesmo li nešto beznačajno stvorili ili smo nešto značajno razorili? Jesmo li zapravo postali onima na koje su nam ukazivali u djetinjstvu kao negativan primjer?
Vozač je dao desni žmigavac i nakon strme duge nizbrdice kojom je vodila magistralna cesta automobil se spustio do samog dna i pošao u stranu prema hotelskom kompleksu Kupari koji više nije bio u funkciji. Zaustavio se, ali je ostavio automobil u leru, nije htio izgasiti motor. Okrenuo se prema meni i po prvi put nešto izustio. “Pođi stazom ravno i kada dođeš do recepcije bivšeg hotela Kupari, skreni desno unutra, pa lijevo prema bazenu. Čuvaj aktovku uz sebe i predat ćeš je kada oni dođu. Sad idi. Odmah.”
Njegov pogled i glas je bio više nego uvjerljiv, tako sam otvorio vrata automobila i ubrzano krenuo. Nisam imao izbora niti sam razmišljao o tome da počnem bježati negdje kroz puteve koji su okruživali stari hotel. Na putu do recepcije sam došao na ideju da možda sakrijem aktovku i pokušam izaći iz ove situacije. Mogućnosti da se nikada više ne vratim kući su svakako bile 50 / 50, a na ovaj način sam možda mogao ostaviti barem jedan dio ‘oružja’ u svojim rukama i možda pokušati pregovarati s osobama koje sam tek trebao upoznati.
Na ulasku prema hotelskoj recepciji sam se još jednom okrenuo i pogledao upaljena svjetla automobila i šofera koji je sjedio unutra nepomično. Na hladnom zimskom zraku jedino što se još ocrtavalo je bio dim cigarete koji je on ispuhivao kroz prozor u noći. Izračunao sam da imam barem šest minuta vremena od rampe do recepcije u koju sam upravo ušao. To je malo, ali sasvim dovoljno vremena da pronađem mjesto na koje bih mogao sakriti aktovku. Ušao sam unutra, a mrak je bio svuda oko mene, čekao sam da se oči malo priviknu. Jedino svjetlo je dopiralo slijeve strane od bazena. Sreća pa sam se sjećao ovog hotela i prolaza još iz prošlog vremena.
Žarko Dragojević rođen je 1987. godine, magistar je novinarstva i političke komunikacije (Sveučilište u Zagrebu / FPZG) i posljednjih petnaest godina kontinuirano stvara, piše te prepoznato djeluje podjednako na institucionalnoj ali i nezavisnoj kulturno – umjetničkoj sceni. Još od 2006. tijekom fakulteta osniva band “Embassy 516” te kao autor hrabro progovara o socijalnom okruženju.
Kao zaposlenik Kazališta Marina Držića u proteklom desetljeću radio je na preko 60 produkcija sa većinom naznačajnijih domaćih i regionalnih redatelja. Također je skladao originalnu glazbu za predstave Paola Tišljarića (“Priče iz davnine”, “Tramvaj zvan žudnja”, “Uncle Maroye: Re-Examined”), Hrvoja Korbara (“Svinje”), Jasne Jukić (“Košulja sretnog čovjeka” i “Art”) te za internacionalne projekte dramaturginje Mile Pavićević (“Elegije od izgubljenog nađenog”, “Extinction Room (Hopeless.)” i “Uferstudios Close Ups”).
Potpisuje autorsku glazbu za niz TV, radio i multimedijalnih projekata. U nizu produkcija ističe se dokumentarni film “Skrivena strana medalja” o životu najtrofejnijeg hrvatskog sportaša, dubrovačkog plivača Mihovila Španje, koji je nedavno izabran za Paraolimpijca desetljeća u izboru kojim su Allianz Hrvatska i Hrvatski paraolimpijski odbor obilježili deset godina suradnje.
Također djeluje 0d 2013. godine kao voditelj udruge Audiovizualni centar Dubrovnik i stalni suradnik Art radionice Lazareti. Bio je partner / koordinator niza EU projekata (Europska prijestolnica kulture 2020., Active NGO’s / URBACT, “Uči dalje” / ESF, “Ujedinjene generacije” / ESF, “EPIC” / ERASMUS+, HER.CUL…). Član je kulturnog vijeća Grada Dubrovnika za dramsku i plesnu umjetnost te izvedbene umjetnosti.
