Prvo poglavlje romana u nastajanju “Zabranjeni Božić”, novinarke Gabrijele Bijelić odvodi nas u Ameriku 17. stoljeća. U razdoblju od 1686. do 1689. prije osnutka Sjedinjenih Država, kolonije engleskih doseljenika na Istočnoj obali pod vlašću su Dominiona Nove Engleske. U naseobinama protestanata puritanaca zabranjeno je slaviti Božić jer se smatra da u Bibliji nema utemeljenja za taj blagdan, no ne misle svi domaći tako. A ni anglikanci
Balega je smrdjela do neba, ali je Chosen Trowbridge nije ni pokušao otresti s ogrtača. Nije ona slučajno doletjela točno na njegovo rame dok je žurio niz ulicu. To mu sama nebesa šalju poruku. Svevišnji katkad djeluje na najčudnije načine kako bi nas prosvijetlio i usmjerio na pravi put. A Chosenu je prosvjetljenje trebalo više nego ikad. Kao glavar mjesta našao se između čekića i nakovnja. S jedne strane su ga pritiskali sumještani, a s druge krunsko namjesništvo. Oba tabora očekivala su da odlučno zauzme stranu, no svrstavanje nije bilo nimalo jednostavno. Pučani gradića Dew Brittlea, njegovi susjedi, bili su zakleti puritanci koji su mrko gledali na sve što dolazi od prekomorskih ugnjetavača. Predstavnici engleske Krune dotle su činili sve kako bi puritance držali u pokornosti, što zakonima i porezima, što nametanjem anglikanskih običaja koje su domaći prezirali iz dna duše.
Chosen je sebe smatrao umjerenim, ako ne i mlakim puritancem. Mnoge stvari u vjeri izgledale su mu pretjerane, pa tako i taj radni Božić bez slavlja, no protiv volje naroda nije se moglo. Na malom teritoriju što ga je još držao pod kontrolom trebalo je povući potez o kojem će se pričati. Konjski izmet kojim su ga u prolazu pogodili razuzdani mladići samo će pospješiti plan koji mu se tog popodneva stvorio u glavi. Uvest će red u Dew Brittleu, ali ne takav kakav bi iritirao Engleze, već prigodničarski, koji će smiriti zlovolju sumještana zagriženih vjernika a njegovu poziciju fino učvrstiti.
Chosen Trowbridge zaustavio se ispred ogledala u svom uredu i pažljivo namjestio uprljanu kapuljaču. Za čovjeka u kasnim pedesetima dobro se držao. Ćelavost ga je mimoišla, a s njom i duboke bore kakve su spopadale njegove vršnjake. Bog je i u tom pogledu bio milostiv prema svom štićeniku znakovita imena. Izabrani. Da, bio je on izabran i tjelesno i duhovno, da pripitomi svoje mrzovoljno stado. Podbočio se pred ogledalom i zagladio kosu kad je u prostoriju ušao njegov sluga, Annawan iz plemena Wampanoag. Tih godina bila je stvar prestiža držati u kući slugu crvenokošca, a ovaj je bio primjerak kojim se čovjek mogao dičiti. Poslušan, uredan, poduzetan i šutljiv poput sjenke. No, katkad preveć naporan u svojoj brižljivosti. Sad se s užasom zabuljio u konjski izmet nataložen na naborima gazdine kapuljače.
– Gospodaru, dopustite mi da vam skinem ogrtač…dat ćemo ga na pranje – prozborio je plaho.
– Makni se i ostavi me s mirom – otresao se Chosen. Pričekao je da dosadnjaković na izlasku za sobom zatvori vrata i ponovno proučio svoj odraz u zrcalu.
– Žitelji Dew Brittlea, pripremite se…dolazi vaš izbavitelj – rekao je upirući kažiprstom prema ogledalu. Razmišljao je o šačici raspoloživih mjesnih pozornika, no samo se jedno ime nametalo kao pravo rješenje:
-Keziah Hathorne – šapnuo je, prepredeno se smješkajući – Ti ćeš, prijatelju, postati moje i Božje oruđe.
****
U gostionici ‘Pri pijevcu’ bilo je zagušljivo, toliko da se Jethro Trowbridge često naginjao preko prozora. Triput kako bi udahnuo malo svježeg zraka, a četvrti put da ispljune kiselinu koju mu je krčmar podvalio za prvorazredno vino. Previše je popio, bio je toga potpuno svjestan, a uzgred je prekršio i sveto puritansko pravilo o sustezanju od alkohola. No, još je teklo vrijeme poštede koje je sam sebi odredio nakon suprugine smrti. Lauren je prije dva tjedna umrla pri porodu, a ni beba nije preživjela. Rekli su mu da je bila curica, ali on nije provjeravao. Mrtvu rodilju i novorođenče nije ni pogledao, nekako je izdržao pogreb i ubrzo počeo izlaziti kao slobodan čovjek s misijom.
A imao je zaostalog posla preko glave. Za početak, trebalo se nositi s teretom vlastitih korijena. Bio je sin jedinac mjesnog načelnika koji u posljednje vrijeme nije bio naročito popularan kod domaće čeljadi.
Jučer se Jethro zamalo potukao s mamlazom koji mu je oca nazvao engleskim plaćenikom, no obuzdali su ga prijatelji i istomišljenici. Okupljali su se oni tjednima tajno po privatnim kućama i krčmama, kao i te blagdanske večeri ‘Pri pijevcu’. Momci su Jethroa bodrili da izdrži i posveti se cilju koji je zapostavio zbog obiteljske tragedije. Engleze treba protjerati, ma koliko se otac tome protivio.
Crveni mundiri koje im je poslao mrski katolički kraj James hodajuće su zlo i krajnje je vrijeme da sjašu. A s njima i taj smiješni kraljev namjesnik Edmund Andros. Harlekin koji uokolo šeće u oklopu srednjovjekovnog viteza i svima soli pamet. Otkako je preuzeo upravljanje Dominionom, taj je umislio da je zamjenski kralj kojega treba bespogovorno slušati. E pa neće ići, barem ne u Dew Brittleu, pomislio je Jethro i posegnuo rukom za bokalom. Morat će se pribrati i krenuti dalje, ali ne večeras. A možda ni sutra. Još je tražio kapljicu kad su se vrata krčme treskom otvorila. Uletjela su dva u crno odjevena pozornika i počela pretraživati stolove:
– Imamo dojavu da se ovdje toči vino u božićno vrijeme – zagrmjeli su, gurajući pred sobom namještaj i pripite namjernike. Krčmar je skočio pred njih ne bi li se opravdao:
– Gospodo, netko vam je pogrešno rekao. Nema tu vina, tek nešto voćnog soka, možda neka kap medovine… kunem se da nisam…
– Umukni! – graknuo je rastom viši pozornik – Svi napolje! Pijandure bezbožne, izlazite svi do jednog! Zatvorit ćemo ovo poročno leglo, a ti ćeš, druškane, platiti grdnu globu!
Gosti gostionice su jedan za drugim, tiho brundajući, počeli napuštati kućerak. Jethro je opsovao i nabio na glavu šešir kad mu je prišao niži redarstvenik:
– Ah, to ste vi…mladi gospodaru Towbridge, ne bojte se. Nećemo Vam napisati prijavu, svatko može zastraniti. Osobno ne vjerujem da ste taknuli čašu…
– Prestani mljeti i govori tko vas je poslao, je li moj otac? – narogušio se Jethro. Pozornik je smjerno klimnuo glavom:
– Glavar Trowbridge smatra da se narod raspojasao ovog Božića. Naredio je da zatvorimo sve tri mjesne krčme dok ne prođu blagdani.
– Svašta! Dosad nije bio tako oštar. Morat ću porazgovarati s njim. Nastavi li ovako, uvrijedit će upravitelja Androsa. Koliko znam, taj Englez nema ništa protiv božićnog pijančevanja.
– Ne bih se miješao u visoku politiku – puhnuo je pozornik dok mu je kolega ubrzano praznio gostionicu od ljudi i zatečenog pića – Mi samo ispunjavamo naloge, ne uzmite nam za zlo. Molim Vas da napustite prostoriju prije pečaćenja.
– Rado. Ovdje ionako smrdi po pišalini – promrmljao je Jethro i iskoračio sam u hladnu noć. Momci s kojima se sastajao mahnuli su mu za pozdrav i razišli se kako ne bi privlačili pozornost. Vani je zavijao studeni vjetar s Atlantika, godilo mu je kako štipa za obraze ali ipak nije bilo mudro previše se izlagati. Produžio je korak i oko ponoćne ure umjesto kući skrenuo u četvrt gdje je živjela ona. Od čežnje mu se steglo u grudima dok je s ulice zurio u trošno pročelje njezine kuće. Na prozorima su bili navučeni teški kapci, a iza jednog okna nazirala se slabašna svjetlost uljanice. Budna je. Možda plete čarape ili provjerava jesu li ukućani pozaspali pa će natrag u krevet.
Kad bi ga barem primila pod plahte da se zajedno ugriju. Sad kad su oboje obudovjeli, ne bi to bio veliki grijeh. Svrnuo je pogled prema vratima i pomislio kako bi bilo zgodno pokucati. Ako mu otvori, reći će da ga muči glavobolja i da bi mu dobro došlo otrežnjenje u njezinu krilu. Ne, neće joj to učiniti. Primijeti li netko od susjeda da se uokolo mota, uzet će je na zub i proglasiti ženturačom koja prima posjete u nedoličan sat.
Jethro Towbridge pričekao je da njezin dom utone u mrak i onda je produžio put prema roditeljskoj kući. S ocem će o treniranju strogoće razgovarati izjutra, kad se posloži i zaboravi dokle je zalutao ove noći.
Gabrijela Bijelić rođena je u (pod)znaku Vage u Dubrovniku, gdje je završila gimnaziju i studij komunikologije. U novinarstvu je od 1993. godine i prve vijesti o koncertu Malog raspjevanog Dubrovnika uoči otvorenja Igara, objavljene u rubrici Teleprinter na zadnjoj stranici Slobodne Dalmacije. U dubrovačkom dopisništvu splitskog dnevnika ostaje do rujna 2012., kad se pridružuje redakciji Dubrovačkog vjesnika, gdje radi i danas. Romane pretežito povijesne tematike piše petnaestak godina iz hobija, kao što skuplja lutkice, vrtne patuljke i bavi se vrtlarstvom. U dosad napisanih, ali neobjavljenih 7 ili 8 romana nadahnuće joj nisu događaji iz dubrovačke prošlosti niti zgode iz bliže okolice. Radije odluta do antike, pa preko Kastilje 16. stoljeća preleti do Amerike 1670-tih. Pisanje za Gabi je i posao i opuštajuća terapija, a uz radni stol uvijek joj se mota pokoja maca, kućna ljubimica.
