Klara Krilanović ima 25 godina, živi u Čilipima, majka je četverogodišnje curice i na fotografijama koje vidimo na njenom fb profilu, gotovo uvijek je nasmiješena. Doima se poput mlade, lijepe, bezbrižne djevojke. Ništa ne otkriva svo doživljeno, teško iskustvo koje dijele djeca u obiteljima koje imaju člana u teškom psihičkom stanju. Nedavnim hrabrim, iskrenim i posve otvorenim pozivom za pomoć obiteljima koje prolaze kroz pakao života sa svojim bliskim i voljenim osobama koje imaju autizam, pokrenula je lavinu podrške i razumijevanja. Postavila je ključno pitanje: što s osobama koje imaju autizam napraviti nakon što napune 21 godinu života, kamo ih smjestiti? Ispričala je svoju priču, dijeleći priču svih obitelji koje se suočavaju s istim zdravstvenim poteškoćama u svom svakodnevnom životu. Njenu je priču i zamolbu za osnivanjem Rehabilitacijskog centra podijelilo jako puno osoba putem društvenih mreža. No, bilo bi iznimno bitno da ona dopre i do onih koji mogu, a i trebaju i moraju pomoći. Koliko su ove i ovakve teme prisutne u ovom predizbornom vremenu? Razmislimo mi, ali neka razmisle i oni koji žele u svoje ruke uzeti budućnost cijele zajednice.
Kad smo zatražili od Klare dopuštenje da prenesemo njen vapaj u pomoć, odgovorila je pozitivno, uz zamolbu da to ne zvuči kao da nekoga proziva ili traži nečiju odgovornost.
To i ne može tako zvučati, jer Klara iznosi svoju životnu priču, otvara iskreno srce cijele svoje obitelji pred javnošću, a njezin vapaj, vapaj je svih obitelji koji su u ovakvim situacijama ipak na kraju prepuštene same sebi. Evo Klarine priče:
Za početak ću se prvo predstaviti. Ja sam Klara Krilanović. Sestra jednog posebnog dječaka po imenu Hrvoje. Odmah na početku ću napomenuti da bi se vi svi, iz svake stranke, trebali zajedno udružiti po ovom pitanju. Ovdje nije bitna politika, nije bitna stranka, bitno je biti čovjek i shvatiti ovo kao prioritet.
Svatko od vas bi trebao ovaj projekt uvrstiti u svoj program i da se nešto napokon učini. Nešto se jest pokrenulo, ali započeto se treba završiti do kraja, zar ne? Znači tema je REHABILITACIJSKI CENTAR (STAMBENA ZAJEDNICA) ZA ODRASLE OSOBE OBOLJELE OD AUTIZMA.
Autizam je vrlo složeni poremećaj. Takve osobe žive u svom svijetu, te su specifični po naglim promjenama raspoloženja. U našem slučaju, moj brat Hrvoje je najteži oblik autizma. Od kad je ušao u pubertet jako je razdražljiv i agresivan. Hrvoje ima 140 kilograma, visok je 185cm i ima 19 godina. Svaki dan je borba. Fizički napadi na mamu i tatu. (Te scenarije ne želim ni opisivati, jer vas ne želim uznemiravati.) Oni su sve stariji i slabiji, a on sve snažniji i veći. Često razmišljam o najgorim scenarijima koji se mogu vrlo lako dogoditi.
I baš zato, želim nešto pokrenuti i pomoći mojim roditeljima. Doslovno svaki sat, svaki dan, živimo u strahu i stresu. Zato tražimo, posebno za odrasle oboljele od autizma, stambenu zajednicu tj. rehabilitacijski centar u kojem će s njima raditi rehabilitatori, senzorni pedagozi, radni terapeuti, te će uz to nuditi i zdravstvena zaštita i njega 0-24. Ispred zgrade trebao bi biti i senzorni park, šetnica, igralište… Jer to nisu nepokretni ljudi. Oni posebno zahtijevaju fizičku aktivnost. Moramo imati na umu, da će i mala djeca oboljela od autizma sutra postati odrasli ljudi, koji nakon svoje 21. godine spadaju pod socijalnu skrb, jer tada prestaje obavezno obrazovanje.
I što onda s njima?
Gdje? Moramo naći rješenje.
APELIRAM NA GRAD, ŽUPANIJU I MINISTARSTVO RADA I SOCIJALNE SKRBI. Morate se udružiti i pomoći nam! Neki dan sam pročitala da se otvorio Rehabilitacijski centar za autizam u Rijeci. To bi nam trebao biti pravi primjer!! Svaka županija to može napraviti. Uz malo truda i dobre volje, naravno. Iskreno se nadam da ćete nam pomoći koliko možete i uspjet nešto učiniti – napisala je Klara.
