Lijepo je koliko naših sugrađana ima svoje skrivene zadaćnice pune svojih stihova. A još ljepše kada uspijemo zaviriti u poneku od njih i predstaviti vam ih kao poete. Ovoga puta, objavljujmo poeziju koju piše vodičica Vesna Barišić.
VRIJEME VISOKOG VODOSTAJA
Utječu se danas u me
Ove prljave vode što danonoćno plaču.
Plave meandre nerava i žila.
Ljušte naplavine oca
Što se nataložiše poput plaka,
Masne i guste, slijepljene za stanice.
Miješaju ih s limfom, slanom
Od suza moje majke što ih kriomice briše.
Nadiru sporo, snaga što upornošću valja.
Muljevite, crne od izvjesnog, zelene od očaja,
Zvone njegovim bolnim uzvicima.
Želim oglušiti, želim otupiti. U moru ih rastočiti.
Ali danas me ni ono neće.
Ne prihvaća sve što mu jugo donese.
Ključa i riče, silovito izbacuje tuđe ostatke.
Povraća izgubljena ozdravljenja, bljuje posivjele nade
U kapljice raspršuje kondenziranu bol.
I sve se opet natrag, u mene slijeva.
Vrijeme je visokog vodostaja.
PRONAĆI BALANS
U ožujku što mami
poziva, zavodi, flertuje
u pošasti što hara
gasi, zatvara, uskraćuje
balansiram.
U brojkama,
mjerama, zabranama,
bojim se.
Pred smrću i nemoći
drhturim
ali pred očima tvojim sine
životno zatreperim.
U zagrljaj te primam,
pa prelijevam sokove mlade loze
u naše vene
da potjera ovo vrijeme
da ga odnese uvis, što dalje
od tebe.
Vitice ruža
oko naših ruku ispreplićem
trnjem da te brane
a mirisom tješe.
Grlicama smještaj nudim
u našemu žbunju.
I crnome kosu.
Njegova pjesma titra jače
od svake vijesti.
Sunce pretačem
u tvog života čaše
pa ti nazdravljam.
Sebi natačem gorke statistike
upozorenja, ugroze i panike,
tebi nudim nektar cvjetni
i plašt plavetni,
da te obgrli i zaštiti.
U oprezu, panici i strahu
balansiram
u tvom oku
proljećem i novim jutrom pulsiram.
…
Sniježi.
Bezglasno, mekano, bijelo.
Tišina
što miriše na vlagu,
melankoliju,
hladnoću.
Lijepi se na zemlju, kuću
dušu.
Nestaju oštrice, gube se kutovi,
ostaje pahuljasta krivulja
i mrljasta perspektiva.
Snijeg.
U dahu, u zraku,
u srcu.
Da može bar
Prekriti samoću.
SIJAMSKA SESTRA
Zorom se otkida sa stropa
ljepljiva bjeličasta izmaglica
leluja dok po meni pada
Pecka koža pod njenim dodirima.
Obujmi me poput neželjena ljubavnika
Slana i sluzava.
Zagrijava je dah i uzburkano bilo
Stišćem oči i plitko dišem dok postaje žitka
Nezaustavljivo se slijeva niz grlo
Gusta i teška, metalna.
Gušim se
Pa bježim, ustajem.
Ispirem je obavezama i bezglavim jurcanjima
Zaglušujem je bučnim zvukovima i nervoznim ljudima
A onda ogluhnem od njenog mrmora u ušima.
Utapam je alkoholom i kavama
Davim cigaretama
A ona se tisućama trnaca razlije pod kožu
Svrbi i peče, pulsira.
Paralizira me dok rovari živcima
Plavičasto tinja pod kapcima
Pa je slika svijeta beživotna i isprana.
Taloži se u zglobovima,
Natiču šake i stopala
Dok ne klonem, dok se ne predam.
Nikad me ne napušta.
Noćiva sa mnom.
Smolasta bjelina što se u bljeskovima rasipa tamom
Bezglasna
Vlastitim me lelekom uspava.
Tuga stanuje u mojoj sobi
Množi se i raste u meni.
Diše mojim plućima,
Isto srce i njenim krvotokom upravlja
Nerazdvojne poput sijamskih blizanaca.
