Profesorica u dubrovačkoj gimnaziji, Nikica Anić napisala je na svom fb profilu status kojim se obratila učenicima kojima je razrednica te podsjetila koliko je ovo vrijeme i nastava “preko prozorčića” teška svakome. Njime je izazvala brojne pozitivne reakcije između kojih su neki napisali : blago učenicima koji te imaju.
Draga djeco!I tako već 4. mjesec otvaramo prozorčiće na ekranu i pokušavamo kroz njih ući u svijet škole. Postoji onaj izraz koji se koristi za prisustvo na takvoj nastavi, a to je „u pozivu sam“. Pozivamo jedni druge, čekajući da se prozorčić otvori, poziv uspostavi, a mi smo dvije strane u tom pozivu, koji se odjednom prepriječio između nas. Ako nestane struje, ako pukne veza, nestaje i taj poziv i ostaje nam muk.U ta tri mjeseca mnogi su napunili 18 godina, postali punoljetni, ne sjećam se da smo otpjevali Happy birthday, da smo upalili i puhali svjećice. U ta 3 mjeseca neki su pustili kosu, neki ošišali šiške, neki promijenili boju kose, a neki još narasli. Nismo to ni primijetili.
Ne sjećam se niti jednog vica, niti jednog trka mi u susret uz povik. :“Razrednice, razrednice, evo nas, dobri smo.“ Od djece su postali djevojke i mladići. „Razrednice, zar zaista nećemo na ekskurziju? A ja ne znam….A htjela bih da osjete to uzbuđenje, zajedničko planiranje, da imaju albume slika za uspomenu. Jer život je niska uspomena. Postoji nešto u ovom pozivu, kad vam roditelji predaju svoje najdragocjenije, svoju djecu da ih pratite dok rastu i sazrijevaju, i uvodite u svijet koji obrazovni sustav nosi. Kad ih učite kako funkcionirat u zajednici u turbulentno teenagersko vrijeme. Poštuj drugog, uvažavaj različitog, budi jedinka, a opet dio teama. I kako da ih sve to naučim u virtualnom svijetu u kojem mi mahnu s prozorčića u osami svojih soba?!
Započinjemo još jedan kvartal, a znam da smo umorni od otuđenosti, od neizvjesnosti, od odsustva svih onih susreta i situacija koje stvarna škola nosi. Tišina zgrade u koju uđeš bez žamora djece podsjeća na onu tišinu hodnika bolnice. I kao da odrastate u jednoj velikoj bolnici koja se širi van zidova školske zgrade. I zato odbrojavam dane do povratka u školu, zajedno s vama, i učim najveću životnu lekciju kako se prilagoditi trenutku, a ne izgubiti sve one vrijednosti koje nas čine dobrim i sretnim ljudima. Budite mi vedri, razvijajte svoje interese i opstanite.
Šaljem Vam zagrljaj
Vaša razrednica
