Čaj od mente
Radosta je i tog jutra izbrojala nekoliko novih bora od protekle noći. Na licu. Sunce je već bilo za zvonikom i Radosta širom otvori škure prozora svoje drvenjare. Mihajlo Bincola još je spavao u svojim raskošnim odajama, od brokata. Očekivao je buđenje uz čaj od mente na srebrnoj gvantjeri koju će donijeti Radosta. „Radosti que fuit amica Michaelis de Bincole“ i „Radosti que fuit servitialis Michaelis Bincole“! Točno tako. Grudi su joj i tog jutra bile tople, jednako izazovne kao i prethonog jutra i noći. Od kada za sebe zna, takve su. Takve kakve jesu. I struk joj je i dalje loman. I koljena čvrsta. I ramena glatka. I kosa svilena vazda raspletena. Crna. A oči? Oči malo tužnije. I sjetnije. Radosta odjene svilenu plavu haljinu. I ništa ispod nje. Kao i obično. Nikada se nije mirisala. Parfem je proizvodila sama. I svakakve razne vonjice. Naslijeđena sklonost žlijezda po familiji. I ženskoj liniji. Čeznutljivi pogledi prolaznika, zajedljivi podsmjesi prolaznica, topli pozdrav sunca i mala šala uličnog maestrala, koji joj po običaju, kada se popne na skalin – podigne haljinu. Tek toliko da se ništa ne vidi. Po običaju, prodavač školjaka u ulici samo bi duboko uzdahnuo. A kamenice, mušule, prstići, lumpari, ježevi i volci bili su i tog jutra svježi. I more je mirisalo po školjkama. Radosta tiho uđe u palaču Mihajla Bincole. Napamet je znala raspored soba i saloča a do spavaće bi mogla i zatvorenih očiju. Da samo poželi. Kad pristavi vodu, Radosta pospremi posuđe i odabere porculansku šalicu sa zlatnim rubom i modrim ribama. Mentu sama uzgaja u pitaru na prozoru. Ima tome. I jutros je tek grančicu mirisnih listova ubrala. Dovoljno za čaj. Miriše menta dok Radosta nosi gvantjeru u spavaću sobu. Od radosti koltrina je na prozoru igrala. Nošena povjetarcem za trenutak bi provirila na ulicu, a potom, za drugi trenutak, lijeno visila sprječavajući difuzno izdanje svjetla da u potpunosti ispuni sobu. I obasja stare obiteljske portrete u teškim okvirima po zidovima. Miris mente milovao je glatke površine stilskog namještaja. I još neke. Miris mente prepoznavao je jutro, baš kao što je podne bilo sve bliže i bliže. Radosta čajnik stavi na pod sa strane postelje. I šalicu s malo cukara i srebrnu žličicu. Zatim skine haljinu i nježno se uvuče pod svilenu posteljinu. Miris mente probudi Mihajla Bincolu. Zatim se Mihajlo Bincola sasvim razbudi. I voljeli su se Radosta i Mihajlo Bincola sve dok zelenci nisu rebatili podne. Mihajlo Bincola voli piti hladan čaj od mente. I voli toplu Radostu. Dok se čaj hladi.
Poprsje
Poslovi natjerali Miha Pracata da svrati u Knežev dvor. Legitimirali ga ulazu. Oduzeli mu hladno oružje. Osobne podatke iznova. Ispratili ga do dvorane za čekanje Kneza. Bilo je jutro. Oko osam sati. Gradski zelenci gradskog zvonika udarali su lokalne vrijeme. I devet je sati bilo. I deset sati je bilo. I jedanaest je bilo sati. I podne je bilo. Miho Pracat je čekao i dalje. Zatim je sišao. Šetao među stupovima u prizemlju Dvora. Šetao i šetao. Umorio se i stao. I ura je bila. I dvije. I tri. I četiri. I pet. I eto ti šest sati i sedam i osam sati. I zelenci su neumorno bez greške u pravom trenutku udarali ure. I sve tako. Grad se budio, spavao, komešao. Knežev dvor je primao poklisare. Putnike. Trgovce. Senature razne. Veliko i Malo i još neko vijeće imali su sjednice. Knez se već dva-tri puta promijenio. A Miho Pracat i dan danas u Kneževu dvoru stoji. Zelen od ljutnje. I bronzan od istrajnosti.
Izgubljeni u tišinama
Sjede u jednom sutonu oni. Luka Sorkočević u dubokom naslonjaču, noga preko noge, u ruci vitka kristalna čaša iz koje miriše malvazija. U naslonjaču do njega Mane Jarnović, ruka preko ruke, ispred njega porculanska zdjela s nekoliko grozdova grožda. Sunce se skrilo među guste grane rascvjetalih oleandara. Nekoliko crvenih i malo manje bijelih u zapadnom dijelu đardina. „O čemu razmišljaš?“ – upita Mane Jarnović Luku Sorkočevića. „O tome kako bi bilo zgodno da su ovdje s nama Gluck, Haydn i, recimo, Bajamonti!“ – odgovori Luka Sorkočević. Nakon nekoliko minuta šutnje i glasnih menueta cvrčaka iz visoke krošnje bora iznad njih, Mane Jarnović prošapne: „A ja bih volio vidjeti ovdje Katarinu II.!“. „Baš nju?“ – odsutno će Sorkočević. „Baš nju. Veliku!“ – odgovori Jarnović. I nastave, svaki za sebe, razabirati glazbu od tišina u kojima su se gubili.
Pisma
Jednom je ljubavnica Cosima Medicija zatekla, odlazeći iz postelje u kupaonicu, na radnom stolu u spavaćoj sobi hrpu neotvorenih pisama. Jednom je, vraćajući se mirisna kao ruža iz kupaonice u postelju, upitala Cosima Medicija: „Tko ti piše ova pisma?“ Zavaljen u svilenoj posteljini, željan tijela koje miriše po ruži, Cosimo Medici kratko odgovori: „Neki Marin Držić!“
Vosak
„…Ko tihe svijeće“ mirisale su krinoline. „…A znaš li koga pratu?! Mrtvo ljeto!“ Nije razumio potrebu provjetravanja sadržaja komoda, ormara i burala. I zašto preko prozora ostaju cijeloga dana prebačene sotokotule, veste, traverse… poneki neispeglani paletuni, odsrebrnog brokata, krinoline. Već pomalo iznošene i izblijedjele kao zastave neke davne predaje. Kada im je u posjet došla Marija Tarnowska i u dugo pričala o „borbi leptira“ koju je gledala jednoga jutra na svojoj haljini, Ivo Lujo Rafael je odgonetao smisao „mrtvog ljeta“.Tko ga ubije i zašto i kako to ljeto može biti mrtvo – razmišljao je pokušavajući otkinuti dohvatljivu sušenu violu s jedne krinoline. Marija Tarnowska imala je pogled koji je Iva Luja Rafaela plašio. I tjerao ga dovoljno daleko, da s distance sluša njezin promukli glas. I jecaje kojima bi ispratila završnicu priče o „borbi leptira“. I sudbini haljine koju joj je poklonio tamo neki ljubavnik. Jednom, kada je bila posebno neodoljiva. Ivo Lujo Rafael pokušavao je dovesti u međusobnu vezu fragmente slike koja se u njegovoj glavi upotpunjavala svakim novim trenutkom. I udarcem Zelenca o gradsko zvono. Mirisao je vosak u sobi kada su je svi napustili. I ostavili ga samog „ko tihu svijeću“. Ohrabrio se, prišao stolu i pojeo sve beškotine koje nije stigla progutati Marija Tarnowska. Poslije ga je bolio stomak i morao je piti kamomilu. Koju mu je skuhala „mame“. Marija Vojnović rođ. Serragli.
Jutro
Tog jutra nekoliko je gospođa otvorilo prozorske škure i gledalo niz ulicu. Najprije su gledale niz, a onda uz ulicu. I nekoliko puto tako. Dok ih nisu zaboljeli vratovi. I dok ih netko nije pozvao da uđu u kuće i zatvore prozore. Ionako se nitko nije pojavio na ulici. Bila je prazna kao do onog trenutka kada su gospođe provirile kroz prozore u jutro. Mirisne i svježe kakav bi trebao biti dan ako se po jutru poznaje.
Posteljina
Kao kapara rascvjetana nudila se posteljina. Bio je lipanj i Valerija Kaboga čitala je Metastasija uz otvoren prozor kroz koji je ulazio miris kvasine. Odnekud donesen. Lagano je micala usnama stihove, ne gledajući u knjigu. Znala je napamet prvih desetak i zadnjih nekoliko stranica. Pored kreveta ležao je rukopis Miris veluta kojeg joj je on ostavio prije nego što je ostario. Valerija Kaboga od tada čitala je samo Metastasija, pamteći stranicu po stranicu. Njeno orošeno tijelo vlažilo je iznutra i mamilo mirise cvijeća, nudeći vlastiti vonj žene. Bila je svjesna kapljica po koži, ali ih nije obadala. Puštala je da slaze u malim zatajenim potocima, uživajući u tragovima rozolina kojeg je osjećala pod jezikom. Bila je noć. Tamna kao crnilo sipe. Mjesec je kroz čemprese kao arlekin privirivao i osvjetljavao njeno lice i rastvorenu knjigu. Valerija Kaboga ostajala bi pored prozora do prvih uzdaha jutra. Zatim bi legla na bijele lincune i ćutila kako se njena vlažnost suši. Kada su je jednom posjetili susjedi i gospođe u crnom, soba je bila puna muha, a stjenice su već bile dobro naćele Metastazija i Miris veluta. Samo je posteljina ostala bijela. Kao stranica knjige koja očekuje posvetu.
Sjene
Kradom, cijelu su noć Gradom, u „pročesijunu“ išli „jedan po jedan“ i jedan za drugim – Leri, „lijeri“ i „duplijeri“… i na „koncu konca“ – sjete, „tete“, „rosette“ i „silhouette“.
Davor Mojaš rođen je Dubrovniku 1952. godine. Prve pjesme objavljuje sedamdesetih godina prošloga stoljeća (Mladi hrvatski pjesnici 1973., 1974.) te zatim u lokalnom tisku, tjednicima i časopisima. Zbirkom pjesama Debilni mjesec (1977.) službeno ulazi i u svijet književnosti. Godine 1981. objavljene su mu pjesme (u izboru Milana Milišića) uz još pet autora u zbirci Lausfarht. Objavljene su mu i knjige proze: Miris veluta (1993.), Stanje lune (1999.), Kazalište Isprazni (2005.), Trag miholjica (2009.), Viatik Conte Iva (2015.). Dramske, prozne, pjesničke, publicističke i druge tekstove objavljuje u hrvatskim književnim, kazališnim i drugim časopisima, prozu na Trećem programu i drame u Dramskom programu Hrvatskoga radija. S Rudolfom Paterom koautor je grafičko-književne mape Buđenja gospođe Roze (2001.). Urednik je monografije Studentskoga teatra Lero – Lerovnica (2013.) i zbornika Lero u knjigu stavljen (2014.). Zastupljen je u Antologiji rock-poezije Stereo stihovi (1883.), Antologiji nove hrvatske proze 90- ih 22 u hladu (1999.), a dramom Dubrovački triptihon (urednica Lada Čale Feldman) zastupljen je Izboru iz hrvatske drame Poslije Hamleta (2011.). Glavni je urednik časopisa Dubrovnik Matice hrvatske – ogranak Dubrovnik i član redakcije revije Literat Društva dubrovačkih pisaca. Redateljski rad vezuje uglavnom uz Studentski teatar Lero u Dubrovniku u kojemu je od 1975. režirao 80-tak predstava i postavio 30-ak autorskih projekata. Režirao je u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i u Kazalištu Marina Držića. Za svoj redateljski i spisateljski rad dobio je više javnih i stručnih nagrada i priznanja, a 2017. i Nagradu grada Dubrovnika. Na Hrvatskom radiju Radio Dubrovniku je kao urednik i komentator-mentor zaslužio mirovinu 2017.
