Psihologinja Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece u Dnevniku N1 komentirala je slučaj ozlijeđene djevojčice koja je nažalost zbog preteških ozljeda preminula, kao i stanje u društvu općenito. Istaknula je da je u Hrvatskoj preko 20 posto djece fizički zlostavljano.
“Svima je jasno da je sustav zakazao i da se tragedija mogla spriječiti”, istaknula je Gordana Buljan Flander i dodala:
“Svi se pitamo zašto je ta djevojčica nakon udomiteljske obitelji, gdje je imala odlične uvjete, vraćena rizičnim roditeljima, zašto nije provedeno vještačenje roditelja i zašto se dozvolilo da i druga djeca žive u tako rizičnim uvjetima.”
Postoje kriterije prema kojima s određuje stupanj rizika za dijete u obitelji, napominje psihologinja. “Ne znam zašto se uopće roditeljima koji se pokazuju rizični, među kojima postoji nasilje, koji su ostavljali djecu, zašto se tako olako vraćaju djeca u te obitelji jer mi se čini da često smatramo da je obitelj bolja ikakva neko nikakva. Već 40 godina radim s obiteljima i znam koliko opasne mogu biti po djecu. U Hrvatskoj je preko 20% djece fizički zlostavljano, preko 20% emocionalno, a 20% seksualno. Ne možemo reći da su za tu djecu obitelji bolje od udomiteljskih.”
Unatoč provjerama kaže da ni socijalna radnica nije morala primijetiti promjene.
“Nekad je teško prepoznati emocionalno i seksualno zlostavljanje, ali ovo dijete je imalo i starije ozljede. Socijalna radnica neće pregledati dijete, ali zato se pitam u ovakvim situacijama gdje su bili drugi, susjedi, liječnici koji su trebali pregledavati djecu, gdje su nastavnici, odgojitelji u vrtiću, zašto nitko nije prijavio”, zapitala se Buljan Flander.
Ipak, baka je prijavljivala: “Sve to predugo traje, neću se zadržavati na ovom slučaju, često radim s takvom djecom. Svaki put kad sam radila vještačenje, svaki put sam pomislila – ovaj postupak je započet prekasno, nakon puno traume, tuge. Trebalo bi odmah, kad se vidi da su roditelji neadekvatni, procijeniti, jesu li moguće promjene. Ako vještaci zaključe da nema kapaciteta za promjene, zašto im davati šanse?”
Kaže da procedura ponekad traje i godinama; “Zakon je jasan, ali to ponekad traje godinama. Jedno se dijete izuzme pa se procjenjuje za drugo… Somovi su nam puni. Puno je djece koja su izložena u obiteljima neadekvatnim postupanjima roditelja. Među tim roditeljima ima onih koji se neće promijeniti. Dijete gubi šansu da bude posvojeno.”
Na pitanje koji bi mogli biti uzroci takvog ponašanja roditelja, u ovom slučaju majke, psihologinja ističe da je to teško znati.
“Može biti raznih uzroka, možda je majka zlostavljana, može biti psihijatrijska bolest, alkohol, poremećaj ličnosti, razni uzroci. U fokusu trebaju biti djeca, a ne pogodovati roditeljima da se uz djecu poprave”, rekla je.
Ističe da je sad važno da ostala djeca dođu u obitelj gdje će dobiti ljubav i pažnju, da stručnjaci procijene treba li stručna pomoć.
“Najvažniji su sad prirodni pomagači obitelji u koje će biti smješteni. Svakome djetetu treba omogućiti najbolje uvjete za život, a to je sigurna obitelj, a ne ona gdje će mu biti živjeti opasno po život”, rekla je Buljan Flander i dodala:
“Ako je roditelj zlostavljač, nikakve koristi dijete nema od toga da mu se to govori, da mu se naglašava da je jedan roditelj drugoga udarao. Treba mu dati informacije koje su u njegovom najboljem interesu.”
