Zanimanje 35-godišnjeg Bruna Bijađije je usaditi ljubav prema muzejima. Odrastanje u povijesnoj jezgri nadahnulo ga je na odabir studija arheologije u Zadru. Kaže kako posao u struci nije bilo lako naći i skoro se odselio u inozemstvo no sudbina se na kraju osmjehnula, ostao je u Dubrovniku gdje se i zaposlio kao kustos pedagog. Nakon godine dana od zaposlenja bilo mu je jasno da uz arheologiju ima i novu ljubav – muzejsku pedagogiju.
-Bruno Bijađija, 35 godina, rođen i odrastao u Dubrovniku gdje završavam osnovnu i srednju školu. Studij arheologije završio sam 2012. godine na Sveučilištu u Zadru s obranjenim magistarskim radom pod naslovom „Rimska kolonija Epidaur“. Tu temu sam odabrao i za doktorski rad. Od 2014. do 2019. radio sam volonterski na inventarizaciji arheološke građe u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu. U tom razdoblju napisao sam nekoliko radova i sudjelovao na nekoliko međunarodnih kongresa. Od 2019. godine zaposlen sam u Dubrovačkim muzejima na mjestu kustosa pedagoga.
Zašto baš arheologija? Koji dio arheologije te najviše privlači?
-Odrastajući u Starom gradu, svoje slobodno vrijeme sam znao provoditi obilazeći muzeje ili šetnjom po Gradu zamišljajući kako je život izgledao prije 100, 500 ili više godina, često razmišljajući o dolasku stanovnika Epidaura u Dubrovnik kako su nam to tada pričali u školi. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja shvatio sam da sama povijest nije dovoljna da rekonstruira nekadašnji život, a arheologiji je upravo to glavna zadaća. Ljubav prema latinskom jeziku bila je onaj odlučujući faktor koji me usmjerio na bavljenje rimskom civilizacijom, a time i rimskom provincijalnom arheologijom.
Je li bilo teško pronaći posao u tvojoj struci?
-Dobro je poznato da arheologija nije struka koja je tražena na svakom koraku, a osobito ako pri tome biramo i mjesto gdje bismo živjeli i radili. Mnogi arheolozi nemaju mogućnost biranja mjesta stanovanja već idu tamo gdje se ukaže prilika za zaposlenje, a to nužno ne mora biti čak ni Hrvatska. Nakon više godina nezaposlenja i sâm sam bio spreman za odlazak, a tada mi se pružila prilika zaposlenja u Dubrovačkim muzejima na mjesto kustosa pedagoga. Iako nisam znao što me na takvom radnom mjestu čeka, a u želji da ostanem u Dubrovniku, prihvatio sam zaposlenje. Nakon godinu dana od zaposlenja bilo mi je jasno da uz arheologiju imam i novu ljubav: muzejsku pedagogiju.
Možeš li opisati svoju funkciju kustosa pedagoga u Dubrovačkim muzejima, koja su tvoja zaduženja?
-Kustos pedagog velik dio svog vremena odvaja za proučavanje literature određenog razdoblja, predmeta u muzeju koji tom razdoblju pripadaju, a zatim slijedi osmišljavanje i prilagodba predavanja, vodstva, radionice ili edukativne publikacije određenom uzrastu. To osmišljavanje i prilagodba u nekim slučajevima zna oduzeti mnogo više vremena od proučavanja literature. Velika pomoć dolazi i od kustosa pojedine zbirke pa je suradnja između kustosa i kustosa pedagoga od iznimne važnosti. Glavni zadatak kustosa pedagoga jest približavanje muzeja i njegove važnosti široj publici bez obzira na dob, društveni ili socijalni status.
Je li teško nekada stoljetnu građu prenijeti djeci ili odraslima u sat vremena ili manje? Na koji način pristupaš tematici?
-Uz dobru pripremu i unaprijed jasno postavljenje ciljeva nije teško. Ovisno o dobnoj skupini okvirno se određuje trajanje neke pedagoške aktivnosti. Velika je razlika između vodstava, predavanja i radionice. Kustos pedagog za vodstvo po stalnom postavu muzeju ili povremenoj izložbi treba biti spreman u bilo kojem trenutku. Trajanje predavanja mora biti prilagođeno određenom uzrastu, a poželjno je da ni za odrasle ne traje duže od najviše 40 minuta. Trajanje radionica također ovisi o određenom uzrastu. Međutim, riječ je o aktivnom sudjelovanju prisutnih tako da radionica nikad ne traje manje od pola sata, a neke znaju trajati i dva sata. Čini mi se da vrijeme radionica i kustosu pedagogu i sudionicima jako brzo prođe.
Sjećam se slučajeva s učenicima nižih razreda osnovnih škola s kojima smo radili neke radionice. Nakon više od dva sata na radionici, oni bi znali pitati: “Zar smo već gotovi!?“ Povodom 150. obljetnice osnutka Dubrovačkih muzeja sljedeće godine, voditeljica Pedagoškog odjela, Aleksandra Piteša, priprema rad na temu cjelokupne pedagoške aktivnosti. U tom radu će najbolje biti vidljivi rezultati dosadašnjeg rada.
S obzirom na pandemiju, pripremaš dvije zanimljive on line radionice, o čemu se radi?
-Zapravo radi se o jednom online predavanju s kvizom i jednoj radionici. U sklopu 26. Edukativne muzejske akcije ove godine pod naslovom IZ/VAN/RED/NO Pedagoški odjel Dubrovačkih muzeja priprema online predavanje s kvizom za učenike petih razreda osnovnih škola pod naslovom Izvanredni nalazi! Riječ o približavanju važnosti arheologije i arheoloških nalaza u potvrđivanju ili negiranju povijesnih izvora i načinu na koji arheologija može ponuditi neke odgovore koji nadopunjuju poznavanje povijesti.
U pripremi je također i radionica pod naslovom Dubrovnik prije Dubrovnika – Izvanredni nalazi namijenjena za srednjoškolce i odrasle. Na radionici će, među ostalim, biti aktualiziranja dva pitanja: 1. Je li Epidaur bio grčka kolonija / naselje? 2. Kad je Stari grad naseljen? Sudionici će aktivno sudjelovati u odgovoru na ova dva, ali i druga pitanja, uz pomoć voditelja radionice. Svrha radionice jest predstavljanje nekih manje poznatih arheoloških nalaza koji pomažu u rasvjetljavanju najstarije prošlosti Cavtata i Dubrovnika. Vjerujemo da bi ova radionica osobito mogla zanimati turističke vodiče. S obzirom na još uvijek neizvjesnost situacije s pandemijom nadamo se da će se radionica moći održati.
Je li dovoljno raširena kultura dovođenja djece i mladih u muzeje u Dubrovniku, kako im se približiti? Što bi preporučio roditeljima?
-Uvijek bi moglo biti bolje, ali treba imati na umu jednu činjenicu. Dubrovački muzeji se sastoje od četiri muzeja: Kulturno-povijesni, Pomorski, Etnografski i Arheološki muzej, a trenutno su zaposlena samo dva kustosa pedagoga što svakako nije dovoljno kako bi se istovremeno prekrila pedagoškom aktivnošću sva četiri muzeja. Aleksandri Piteši i meni mnogo je bitnija kvaliteta neke pedagoške aktivnosti od kvantitete. Nadamo se da će nakon novog normalnog doći do starog normalnog pa da ćemo moći skupiti svu onu djecu koja bi željela više upijati znanja o povijesti Dubrovnika i dubrovačkog kraja te s takvom djecom imati kontinuirane pedagoške aktivnosti. To bi bilo jedno novo približavanje onoj publici koja će jednom i sami postati odrasli, a naš je cilj da im usadimo ljubav prema muzejima za cijeli život. Dječji kutak u Kulturno-povijesnom i Pomorskom muzeju su svakako pozivnica i preporuka roditeljima, ali i bakama i djedovima, gdje sa svojom djecom i unučadi provesti kvalitetno slobodno vrijeme.
Voliš prirodu i često istražuješ i posjećuješ različite lokalitete, je li dubrovačko područje bogato arheološkim nalazištima?
-Ukratko rečeno: dubrovački kraj je iznimno bogat, ali čini se da to bogatstvo još nije dovoljno poznato široj javnosti. Strah od uništenja tog poznatog i manje nepoznatog bogatstva je kod arheologa uvijek prisutan.
Koji su tvoji hobiji, što te opušta i gdje najčešće voliš provoditi vrijeme?
-Vikendom su to šetnje, a ponekad i vožnja biciklom. Navečer ako se uspijem odvojiti od promišljanja o nekoj radionici, predavanju i sl., volim čitati od antičkih pisaca do suvremene književnosti.
