Bilo je Valentinovo, moja Marijana i ja u krevetu … Što više od dijeljenja kreveta s mačkom za Valentinovo može poželjeti prosječni tridesetogodišnjak? Sanjarenje mi prekine telefonski poziv … “Imamo dojavu da je Grilec doveo lovce na Lokrum, kamere već par dana ne rade. Rješavaju kuniće ima bit…” – Dobio sam plan i program, ideja da po Lokrumu hoda Grilec s puškom u mojoj glavi je skroz realna, samo me zanimalo je l’ to radi na svoju ruku, zna li gradonačelnik? Ništa, oni gore na brdu, a bome i ovi iz Potoka bi čuli pucnjavu, ništa ne mrzim više od donošenja zaključaka unaprijed, ali poslao sam par poruka da mi obadaju i snime ako čuju sumnjive zvukove s otoka.
Bio sam na nogama od 6 ujutro, timovi su na pozicijama, lijepo je vrijeme, pere me uzbuđenje … Obilazeći Porat, Gruž i Rijeku dubrovačku gdje smo kratko i zastali i divili se uređenoj rivi kraj samostana, primijetio sam da ima tamo mjesta za napraviti neki mali trg ili javni prostor za staviti klupicu i fontanu. Nisam imao metar, ali morate mi vjerovati, mjesta ima.
Prihvaćamo činjenicu da sigurno neće lovce tek tako pokazati u javnosti. Javna ustanova Rezervat Lokrum bi po nekim mojim standardima i prije nego krene IŠTA raditi u jednom takvu prostoru obavijestiti medije, poslati neko priopćenje za javnost, nešto.
Okej, što ćemo, kako ćemo do Lokruma. Otok je zatvoren, par ribara što smo ih pitali ne bi htjeli upast u probleme, znate poštenim ljudima je neugodno kršiti zakone. Ni meni nije bilo skroz drago, ali isto tako nisam nikad bio priveden, ispala bi super priča, a ako moja fantazija u kojoj Grilec u maskirnoj uniformi puca po kunićima vrijedila je rizika … Anica je riješila stvar, zove gradonačelnika koji se ne javlja, zove Grileca i govori mu da dolazi na otok i zbog čega – on joj u svom stilu govori da se neće objašnjavati, jer tko je ona … Već smo u barci, samo što nismo stigli na Skalice, gdje nas je dočekao zgodni rendžer Ante. Pristojan momak, prenio nam je želje i pozdrave i zadržao na mulu dok nije došao direktor i advokat mu.
Zadnji put sam na Lokrumu bio Udrugom Dart, kada smo u Renesansnim kostimima prosvjedovali protiv “Prijestolja” iz popularne serije, koje se nalazilo u Benediktinskom samostanu. Lokrum je kao i mnogim Dubrovčanima bio moj “najdraži dio Grada”, uspomene iz djetinjstva, prvi izlet s razredom, tamo sam prvi put čuo pjesmu Morska vila jer je neki momak pjevao svojoj curi dok je hrabrio da se baci na Tarzana u Mrtvo more… San ljetne noći i Dubrovačke ljetne igre na stijenama, današnja intendantica i cijela ekipa igara je tamo provodila dane- ne, nisam sastavljao pozornicu, ja sam bio hostesa. Kasnije sam otkrio i neke druge strane otoka, neću ići u detalje, ali da je bilo nestašluka na “ukletom” otoku jest. A pamtim i prvi susret s tovarima u Lazaretu. Zbog svojih stonskih, a kasnije zagrebačkih dokumenata nisam imao privilegiju đabaluhe ići na otok. Imao sam Libertasov pokaz, mogao sam pronaći šemu, ali fakat mi nije bio problem za moj Lokrum dat kintu, zaslužio je, a i nisam prečesto išao.
Otkad je Grilec ravnatelj ne idem na otok. Ne pratim ni kao novinar što se tamo događa, nisam pisao o navodnim zapošljavanjima njegovih prijatelja bez srednje stručne spreme, nisam objavljivao anonimna pisma koja su nam slali zaposlenici otoka očajni zbog tretmana novog ravnatelja, ništa, ni slovo. Nisam htio svoje malo novinarsko ime još dovest u pitanje, ali suosjećao sam s ljudima kojima je on šef. Suosjećali su i oni sa mnom kad su saznali da mi je gospar prvi susjed.
Kad mi je prvi put pokucao na vrata tražeći potpise za Matovu kandidaturu, htio sam ga otpratiti kao što to učinim kad mi ostali sektaši donose svoje propagande doma, ali moja dobra mati ga je pozvala na sok. Ipak smo susjedi, a i Mato je iz njenog sela – ja sam se zadržao u granicama pristojnog, objasnio gosparu da mislim da nije primjereno da novinari na takav način podržavaju bilo koje političke aktere o kojima bi sutra trebao pošteno izvještavati.
Kroz život nisam puno puta tako ne volio ljude, kao što ne volim tog Grileca. A kad imate takva osjećanja prema nekome nije fer da javnost preko mene donosi zaključke o njegovom radu i profesionalnim kvalitetama. Način na koji se on prije svega obračunavao s mojom materom, pa onda s cijelom obitelji je bio najblaže rečeno neugodan. Tako da su mi njegove metode i sredstva koja koristi poznata i to je jedan od razloga zašto mi je trebalo skoro mjesec dana da se odvažim uopće išta napisat…
Meni je bilo dovoljno da ga ne vidim i ne čujem, mogu živjeti s tim.
Sad vam je valjda jasno zašto sam htio uhvatiti Grileca s puškom na Lokrumu. Anica, Hrvoje i ja, on i advokat i gore na vrh skala i još tri rendžera, ipak smo mi neovlašteno na otoku i ako bude potrebe uklonit će nas kao tovare, jednostavno jer nam tu nije mjesto.
“U ponedjeljak će tražiti da se iznesu troškovi … S druge strane 10 000 kvadrata javnog prostora za tovare” brzo ga je Anica srezala u toj računici, jer to nije tema – zbunio se ravnatelj jer bio uvjeren da pričamo o tovarima. I pričali smo, ali više o načinu kako je sve skupa izvedeno “Mućki, kao Andro Vlahušić kad je odnio kučke sa Žarkovice, bez najave, bez objašnjenja, bez suradnje”- Gospar Grilec nikako da prihvati da kad si ravnatelj javne ustanove nisi Bog i da je suradnja i komunikacija temelj svega. Društvo je imalo potpisani ugovor s Lokrumom, platilo je tovare, dovelo je tovare … Ravnatelju nije bilo kako nešto njihovo može biti na “njegovome” – situacija je ili – ili, ali Anica ima i mudrost i manire i objasni čovjeku kako je Pero Perić pošao u javnog bilježnika i potpisao ugovor. Već pomalo iznerviran otkači je riječima da njemu nitko nije rekao da mora s njome išta govoriti, on samo zna da su tovari od Lokruma i da su divlji, više ljudi mu je to potvrdilo, sve je začinio seksističkom šalom kako su sad sretniji i mirniji jer više nisu samo njih 4 dečka sama … I ta priča se sretno završila, ali nek se zna da je ravnatelj prečipirao tovare na sebe i humano ih preselio nekom mesaru. U tom trenutku Grilecov advokat krene bacati fraze o životu i konstrukciji i dekonstrukciji, ali razina nepoštovanja koju ravnatelj pokazuje prema svojim prvim susjedima, suradnicima i kolegama, društvu za zaštitu životinja preslikava se i na advokata jer ravnatelj bez problema odgovara na telefonski poziv kao da ovaj ne postoji … Advokat je s nama pričao kao da smo ograničeni i govori da bi on volio da stave tigra u Lazaret. Jednostavno nema smisla, ne pripada tu tigar, pa ni oni tovari. A problem je bio što Lokrum nema zaposlenog timaritelja za životinje, pa ih je neki zaposlenik pod prisilom išao svaki dan hraniti… Anica ga podsjeti da su nekad prije na Lokrumu bili tovari.
“Bili su i Benediktinci!” – skrenuo je s teme ravnatelj.
Završili smo s tovarima, pa smo prešli na kuniće koji čine štetu. Masline s tri rupe, to je devastacija, znate li koliko su godina stare te masline, što bi konzervatori rekli ravnatelju da to vide. Rečenicu da je za njega maslina važnija od kuneja završio je sinkronizirano s Anicom koja je naravno time bila šokirana. Mene nisu iznenadili. Cijelo to izlaganje o ljubavi prema maslinama i onome što Lokrum jest završava s “Ja vam objektivno govorim…”
Problem kunića nije od jučer, svi znamo da čine štetu, svi znamo da se “kote kao zečevi”, da ih je previše, da nemaju predatora na otoku, bla bla… Time se struka bavi već neko vrijeme. Anica i Društvo za zaštitu za životinja u suradnji s udrugama iz svijeta su imali niz prijedloga i ideja, koje nisu prihvaćene jer grad voli ignorirati sestre Sambrailo.
“Da smo spojeni s krajem, ne bi imali ovih problema” ravnatelj nastavlja prosipati humor.
Napokon smo preši na stvar i došli do pitanja “Što vama treba, zašto ste došli na otok?”
Hoćemo vidjeti što lovci rade? Je li love? Hoćemo vidjeti papire .
-Je l’ tako na Žarkovicu mogu upast ljudi tražiti papire?
I novinari i vi, i Grad, i veterinarske inspekcije, sanitarna inspekcija svaki dan, kad god hoće, koliko hoće…I nama isto – potužio se Grilec.
Advokat bi nam sve donio i pokazao, ako dođemo u ponedjeljak jer sad im nije radno vrijeme…
Istovremeno Anica zove Sandru, govori joj što smo i kako. Prijavili smo sami da dolazimo na otok, dočekao nas ravnatelj, ne da nam da se maknemo ovih 5 metara od mora, advokat će nam ipak dozvoliti uvid u dokumentaciju da se vidi kako se radi, dobili su odobrenje – za vidjet ćemo što- Ne možemo se maknut s mula, ali nema veze imaju kamere na otoku – ravnatelj nas tad obavijesti da kamere ne rade, u kvaru su.
Koliko ne rade? Tko vam održava kamere? Jeste prijavili kvar?
“Ne stižem sve, znate …”
Anica ne planira poslušati taj odgovor do kraja i daje uputu Sandra piši mail, sve ono od da smo imali dojavu, da smo sad tu, da nas ne puštaju i da su isključene kamere, nisu prijavili kvar, ne stižu, ne znaju ni kome bi ga slali – pošalji upit gradonačelniku što je s kamerama. Spravi ti to polako pa te zovem…
“I Gorana Višnjića obavijestite ” posprdno će uvaženi ravnatelj.
I dok čekamo da nam stignu dokumenti da vidimo hoće li ih loviti, ubijat, premještat, gdje, tko su ti ljudi, jesu li uopće ovlašteni, postoji li tu uopće veterinar koji mora biti tu… Ravnatelj opet priča o perspektivama i percepcijama i kaže da nije mislio na glumca Gorana Višnjića nego onog Zorana Višnjića iz Višnjice, iz Konavala. Još jednom naglasi slogujući ZO-RA-NA, objašnjavajući da je naša metoda mućka a ne njegova … Krene pričati o uspjesima otoka i kako mediji pišu kako je skupa karta. Priča o Malti, Marangunima, Mokošici, drvenim brodovima… Nije propustio priliku ispričati svima okupljenima da smo on i ja na sudu, pa evo nek se i to zna.
“S punim uvažavanjem, morate znati da vas mi sada tretiramo kao inspektoricu, da vam bude jasno koji je ovo level i poštovanje, samo bi za inspektoricu van radnog vremena išao po otoku i donosio dokumentaciju. Mi radimo posao, sve je po zakonu, ovo je temeljni akt, PZD, počeo se raditi prije tri godine” obavijestio nas je advokat glasno s vrha skalina.
To su vam dvije knjige za koje vam treba bar tjedan dana da ih pročitate, nas je zanimalo jesu li usklađene s novim zakonom. Ni advokat, ni ravnatelj nemaju pojma ništa osim da ga potpisao ministar Tolušić. Tu su mišljenja doktora Tvrtkovića i drugih stručnjaka, to je zapravo rad doktorice Marije Crnčević koja nije tu.
“Možete li nazvati Mariju pitati je li usklađeno s novim zakonom?” – pita Anica.
Ravnatelj ne može nikoga zvati subotom jer ga je jedna kolegica prijavila za uznemiravanje jer ju je zvao vikendom. U šiframa nam je pokušao objasniti o kojoj kolegici se radi, ali nismo shvatili, nije ni bitno. Svakako suosjećam s bilo kime koga Grilec zove vikendom.
Uglavnom po otoku su mreže s hranom, love ih kako je advokat kazao lovci iz Imotskog koji su im došli kao “mana” s neba, branitelji s Golubovog kamena – to je ono prava brigada- sve ovo nam priča advokat, ispriča nam malo i svom ratnom putu, valjda jer o braniteljima ne smijemo i nećemo pisati ništa loše, pa i ako ubijaju kuneje po Lokrumu. Uglavnom živi kuneji na Lokrumu nemaju svrhu i smisao i prevoze se u Imotski, kako se prevoze ne znamo, a što se događa kad stignu tamo samo pretpostavljamo.
Anica hoće prošetati po otoku, hoće to vidjeti na svoje oči. Grilec lagano gubi strpljenje, ali advokat daje prijedlog da Anica ode vidjeti, a da će on ostati sa mnom i Hrvojem. Ni slučajno, svi idemo! Grilec u onom autiću s rendžerima preletio kraj nas vidno iziritiran, što mora tu davati neka objašnjenja nekoj Sandri, nekom Hrvoju i nekom Igoru koji je slučajno i novinar i njegov pri susjed. Zamolio me da ne fotografiram po livadi, učinio sam to…
Zatekli smo kamion s ribarskim mrežama za hvatanje; 4 plastična kaveza dimenzija 90x80x30 cm i jedan metalni kavez dimenzija 90x80x50 cm. U kavezima su, po izjavi Grilecovog advokata, trebali “nagurati” 60 kunića O broju paunova koji su isto na redu za “rješavanje” nismo dobili nikakvu informaciju.
Uglavnom ti zečevi vam se ulove u te mreže i onda ih branitelji stave u kaveze i teleportiraju u Imotski. I dok gledamo u livadu premreženu zamkama stigla policija “Mi smo došli, ovi ” – odmah sam prepoznao tog slatkog policajca koji govori “ovi”, kao naš gradonačelnik, a i kolegicu s kojom je došao sam isto znao. Dali smo im dokumente i u miru napustili otok i dalje bez puno odgovora koje je Društvo za zaštitu životinja Dubrovnik tražilo.
Koliko je jedinki pitomih patuljastih kunica i paunova uhvaćeno? Gdje su odvedeni? Na koji način je izvršen transport? Kojim putem (granicu nisu prešli)? Jesu li životinje tijekom transporta i hvatanja ozlijeđene?
Je li napravljena Studija utjecaja na okoliš? Jesu li uopće smjeli biti izmješteni? Hoće li postati meta lovcima?
Tko je odobrio i pod kojim uvjetima ovaj projekt?
Koliko je plaćeno za uslugu izvršitelju?
Zašto Grad Dubrovnik i Rezervat Lokrum nisu ni odgovorili na naše dopise iz 2016.i 2019.godine u kojima smo predložili kastraciju i udomljavanje kunića u suradnji s volonterskom udrugom iz Engleske?
Na sva ova pitanja nemamo odgovore!
Par dana kasnije Udruga Nazbilj imala je performans otvorenja Javne ustanove Kaše. Jasno je bilo na koga aludiraju. Cijelo vrijeme sam razmišljao “Što je napravio tom čovjeku koji ga je ovako pred cijelim Gradom ocrnio? Rekli su mi da mu je uvrijedio majku. Aha, isto kao i meni.
Činjenica je da ravnatelj ima moć okupljanja ljudi, ljudi kojima je zajedničko to što ga ne vole, što ih je uvrijedio, što ih ne poštuje i što sve gleda s visoka, naravno, bez pokrića.
Zaključujem ovaj dnevnik I svečano obećavam da je ovo moj prvi i zadnji tekst koji ću ikad napisati o ravnatelju Grilecu i Lokrumu dok on tamo caruje. Fala i doviđenja, Lokrume fališ mi.
