Je li Jadran Barač trebao povući svoju kandidaturu za gradonačelnika Dubrovnika i podnijeti neopozivu ostavku na mjesto čelnika SDP-a, te dovesti stranku u pat poziciju prije lokalnih izbora? Njegov čin uzbudio je druge igrače za stolom, karte se ponovno miješaju.
Gotovo svi u javnom prostoru podržali su njegov čin kao moralan i hrabar. I svi njegovi dojučerašnji suparnici s kojima se već našao u predizbornom ringu za svibanjske izbore, digli su palac gore. Odgovor na pitanje bi li i sami postupili na takav način neka svatko od njih potražiti u sebi. Neka ga i izgovori pred sobom. Možda bi, kod iskrenih, zvučao nešto drukčije od onoga izrečenog u javnom prostoru, zbog stjecanja političkih poena. Koliko bi njih stvarno slijedilo Baračev primjer? Jer, lako je “iz tuđih cipela” govoriti o političkoj odgovornosti i moralu.
Baračev potez „podizanja bijele zastave“ je, barem djelomično, potaknut i diktatom iz središnjice, a čitav „slučaj“ je predimenzioniran, gotovo pa idealnim vremenskim okvirom, dva mjeseca prije lokalnih izbora. Jer Peđi Grbinu je sigurno „pao mrak na oči“ kada je vidio naslove da je SDP-ov kandidat za dubrovačkog gradonačelnika uhićen zbog prijetnji i da je noć proveo u pritvoru. To mu je najmanje trebalo sada, dok pokušava SDP pod svojim vodstvom rebrendirati kao stranku poštenih ljudi „bez repova“ iz prošlosti, na suprotnom polju uvriježene političke prakse i djelovanja, distancirajući se prvenstveno od HDZ-a, ali i pokušavajući se održati najvećom lijevom opcijom pred galopirajućim „Možemo“. Iz tog kuta gledanja, ne treba čuditi što je izostala Grbinova zaštita i potpora Jadranu Baraču. Šutnja u dubrovačkom SDP-u govorila je stavom iz Zagreba.
No, na potez Jadrana Barača moglo bi se gledati i kao na predizbornu usijanu točku na granici između moralnosti i, u ovom slučaju, ishitrene, političke naivnosti.
Svoju odgovornost prema sebi i javnosti, Jadran Barač je kao politička figura pokazao samim time što je sam pošao u policijsku postaju gdje je prijavio slučaj verbalne prijetnje susjedu s čijom je obitelji njegova obitelj u višegodišnjim razmiricama. Neki su to nazvali autogolom ili pucnjem u vlastitu nogu. Jer, susjed ga je prijavio tek nakon toga.
Barača se može razumjeti, nije se mogao praviti „englezom“ i čekati da ga, kao javnu osobu, susjed s kojim se verbalno zakačio prijavi za prijetnju smrću ili što god – jer bilo je zasigurno svakakvih riječi i s jedne i s druge strane. A njegov “kratki fitilj” bi oporba tijekom nadolazeće žestoke kampanje, bez sumnje, stalno gurala njegovim biračima pod nos. Barač je izgubio živce i djelovao u afektu u najgorem mogućem trenutku za osobu u kampanji za gradonačelnika.
E, sad, da je u našemu društvu ta stvar jasno uređena i da su se politički angažirane osobe same ili po nalogu svojih stranaka, povlačile iz sfere javnog djelovanja i zbog puno ozbiljnijih afera, a zadržimo se u spektru sličnih kaznenih djela, fizički dokazanog nasilja, prema ženi, djeci, obitelji ili osobama slučajno zatečenim u njihovoj blizini, ovakav čin Jadrana Barača bi se „utopio“ u civiliziranu, ustaljenu praksu demokratski razvijenog društva, ne bi postao glavna vijest dana i ne bi ga ni bilo potrebe toliko isticati. A ističe se upravo zato jer je toliko rijedak.
No, iskreno, verbalna prijetnja o kojoj se govori, dvojbeno je dovoljno ozbiljan „slučaj“ da bi se, barem zasad stavila točka na političku karijeru koju je Jadran Barač, bez prevelike potpore svojih stranačkih kolega u Dubrovniku, pa i šire, gradio na način na koji je najbolje znao i umio. Nije imao lak zadatak, jer je pokušao revitalizirat krhki dubrovački SDP koji je godinama preživljavao i „jecao“, te se (u)gasio pod teretom HNS-a i bivšeg gradonačelnika Andra Vlahušića koji ga je sveo na privjesak u svežnju ključeva kojim je otvarao vrata lijevog biračkog tijela u Dubrovniku. Barač nije raskošno talentirani političar, dapače, u nekim je situacijama pokazivao svoj skoro apriorno izraziti antitalenat i lošu prosudbu, ali je svojim načinom i pogledom na politiku kod dijela javnosti izazivao simpatije i potporu. I ovaj njegov čin – prvenstveno samostalnog odlaska u policiju – mogao bi se pratiti kao nastavak takve političke agende koja je imala svoje simpatizere i pobornike. No, politika je đavolji posao i utrka za maratonce.
Barač se svojim povlačenjem pokazao kao svijetli primjer političke odgovornosti i bilo bi sjajno kada bi postao jedan “od mnogih”, a ne jedan od rijetkih, ali bi se nešto duboko i sveobuhvatno trebalo dogoditi u hrvatskom političkom miljeu da to tako stvarno i bude.
Naglim i neočekivanim odlaskom Jadrana Barača s mjesta prvog čovjeka dubrovačkog SDP-a, ali i kao kandidata za gradonačelnika, stranka se našla u nezahvalnoj, pat poziciji. Dubrovački SDP na lokalnim izborima, baš nije neki miljenik sreće. Karte se ponovno slažu, ali je pred tom strankom gotovo beznadežna situacija, jer je do izbora tek nešto malo više od dva mjeseca. Pitanje je ima li između dubrovačkih SDP-ovaca pojedinac koji će se politički, a i osobno žrtvovati kao kandidat za gradonačelnika u tako kratkom vremenu, te hoće li se stranka uspjeti konsolidirati i sastaviti listu za Gradsko vijeće s ambicijom da ostvare barem sadašnji broj mandata. Hoće li dubrovački SDP, poput županijskog, posegnuti u košaricu nestranačkih kandidata zvučnog imena, kako bi izvukli maksimum u zadanim okolnostima? S nekima od njih je, poput Igora Legaza, prisjetimo se, Barač vodio pregovore kako bi osnažio listu i privukao što veći krug birača.
O svemu tome će ovisiti i odgovor na sljedeće pitanje: kome bi mogli „pripasti“ birači SDP-a? Koja bi stranka ili kandidat za gradonačelnika mogli profitirati zbog ovako, ponovno snažno oslabljenog SDP-a?
Iako bi logično bilo očekivati kako će glasovi lijevih ići lijevima, u ovom slučaju stranci Srđ je Grad koja se jasno pozicionirala u zelene i lijeve, a na što su srđevci i aludirali jučerašnjim statusom da je Barač uz njih bio jedina lijeva opcija u Gradskom vijeću, kao jastreb nad SDP-ovim biračima oduvijek stoji bivši gradonačelnik Andro Vlahušić koji će ih zasigurno tijekom kampanje pokušati i zavesti i privući.
Dubrovački SDP, a pod mikroskopom Zagreba i Grbinovog rebrendiranja stranke, sigurno službeno neće stati ispod imena Andra Vlahušića, gradonačelničkog kandidata samostalne liste koju u Gradu podržava HNS, zbog činjenice da je bio osuđen, a i da je u tijeku sudski proces za slučaj Revelin. Ukoliko je Grbin zatražio ili pristao „žrtvovati“ Jadrana Barača zbog kaznenog djela koje, u krajnjoj liniji, niti nije na listi onih zbog kojih se zabranjuje kandidiranje na lokalnim izborima, podrškom Vlahušiću bi cijelom svojom visinom skočio sebi u usta.
Ali ne treba zaboraviti ni da je službena podrška jedno, a trenutak ispred glasačke kutije svakog pojedinca nešto posve drugo, pa i osobno. Pa i ovi stalni naglasci na tome kako lokalni izbori nisu izbori s ideološkom podlogom, nisu slučajni. Na lokalnim izborima se zbrajaju glasovi mama, tata, rodbine, ali i još više svih onih koje si zaposlio ili im nekoga zaposlio, kojima si pomogao vlastitim utjecajem u javnom sektoru. Na zadnjem su mjestu birači koji će podržati ideološku bazu iz koje izrastaju stranke sa svojim jasno proklamiranim projektima i načinom upravljanja. Možda tako ne bi trebalo biti, ali jest.
Stoga će biti zanimljivo pratiti daljnja događanja u dubrovačkom SDP-u, te na kraju cijelog izbornog procesa vidjeti je li stranka bila sposobna izvući benefite iz Baračevog odgovornog i moralnog povlačenja, koje bi jedino tako dobilo pravi smisao, a sve ovo što se dogodilo bi imalo snažnu političku poruku. Usmjerenu prema političkim protivnicima, ali još više prema biračima. Jer, na ovim dubrovačkim izborima na lijevoj strani političkog igrališta puno je veća gužva nego na desnom.
