Prije jutra ribari se bude, more zna njih, more zna te ljude… Iako more zna te ljude, sve manje nas može nabrojati ribare ovoga kraja, što potvrđuje i naš kazivač iz Cavtata: Cavtat postaje turističko mjesto i sve je manje profesionalnih ribara i oni ribaju s tim alatima gdje su oni dovoljni kao individualci s profesionalnom opremom, na primjer to mogu biti mreže stajaćice, parangali, razne vrste mreža…
Razmišljajući o tome kako se smanjuje broj ribara, ili bar onih starijih koji poznaju lokalne izraze, pošli smo do koste ili kraja, odnosno obale zabilježiti barem neke pojmove koji pripadaju cavtajskom govoru.
Za početnike, standardni izraz žalo ili žal u Cavtatu je žo, a uski prolaz između otoka i obale ili između dva otoka je kono. Cavtaćani će tako reći da su bili u konalu ili da su bacili u kono. Ista riječ će na Šipanu i Mljetu glasiti ždrijelo, a u Moluntu je to vratlo. I Cavtaćani će ponekad reći da su u vrat(l)u od Mrkana. Mnogi ribarski izrazi razlikuju se od mjesta do mjesta, od manjih razlika kao što je orhan u Cavtatu i orfan u Moluntu, do procjepa ili potkopine u hridi koja se u Cavtatu nazivaju škrip, a na Mljetu garma. Plivačima ne baš omiljeno travnato morsko dno naziva se voga, dok se pjeskovito morsko dno naziva fanag.
Kao što većina zna, kada je more ko uje, potpuno mirno, to je bonaca, a u Cavtatu bunaca ili kalma. Naglo nevrijeme naziva se skontradura, dakle kada je vrijeme naglo okrenulo, reći ćemo da je skontralo. Sloj olujnih oblaka naziva se kalada. Kada vidimo kaladu, ili ako ne daj Bože zalampa, vidjet ćemo na moru kako barke abrivaju, to jest ubrzavaju. Ubrzo će akostati, doći uz kraj, pristati – bilo u porat (luka), portić (mala zatvorena lučica), mandrač (uvali) ili gamboč (lučica).
E, i male prirodne uvalice tako zovu – pođi za ranijega da zauzmeš portić na Mrkanu, Portić od lovorike, a ima i ražnjić od Bobare… Ražnjić ga nazivaju jer ima puno grebena, kamenja, a posloženi su kao na štapu, horizontu…
Ako je barka uronjena, odnosno opterećena na provi, ona je improvana, a ako je uronjena na krmi, onda je inkrmana. Postoji i ribarski izraz kada riba zaglavi u mreži – ona inčeta, a inčetat može u brojne ribarske mreže: srdelare ili plovuće mreže za lov srdela, šabake, to su potegače, zatim migavice, mreže s većim okom dolje na dnu, za lov veće plave ribe poput orhana, mreža trakta, potegača, plivarica koja je za manju ribu i tako dalje. Zato postoji i glagol dečetati u značenju – isplesti ribu iz mreže.
Iako Cavtat postaje sve više turističko mjesto, neki načini, odnosno principi ribanja kao i pravila u raspodjeli ulova ostaju isti i dandanas. Pa tako kod zajedničkog ribanja voditelj ribanja – onaj koji govori gdje će se i kako baciti mreža, a koji je ujedno i vlasnik broda, mreže i druge opreme – naziva se patrun. Patrun je taj koji snosi troškove marende: boteja vina, štruca kruha i nekih srdela za pojesti, a drugi ribari koji rade za njega nazivaju se drugovima. Kod raspodjele ulova i patrun se računa kao drug, pa se ulov dijeli – bilo da je riječ o novcu ili naturi – tako da pola ulova pripada brodu i alatima, a druga polovica se dijeli na broj drugova, gdje je uključen i vlasnik. Dakle, ako je patrun imao jednoga druga, drug će dobiti ¼ ulova, a vlasnik ostatak. Iako možda na prvu zvuči neobično, treba imati na umu da je vlasnik taj koji snosi sve troškove ribanja, pa i ako se mreža iskida, motor pokvari…
Poznat je i ribolov ostima na svijeću koji se u Cavtatu naziva dokes. Svjećarica je brod koji nosi svjetlo, postoji glavna svjećarica koja ostaje i ona koja se gasi, to je ona veća barka na kojoj je mreža. Obično se radi sa dva ferala, svjećarica je ona koja zadnja ostaje dok se riba još drži, a mrežom se okolijeva, ogradi riba. Ribar koji traži ribu pod svijećom je svjećar…
Danas se riba računa po kašetama, to jest sanducima, a nekad se računala po barjelima, bačvama. Nastavimo li dalje s cavtatskim ribarskim izrazima, moramo spomenuti i đigu, zid uzduž mula ili lukobran, kao i stup za privez barke koji se naziva kòlona, a podmorska hrid koja je bogata ribom naziva se seka ili lenga. Mjesto gdje mreže zapinju naziva se zadjev ili opet seka. Profundis je podmorski ponor, mjesto gdje se morsko tlo naglo obrušava.
Kada bismo uronili i u morsku floru i faunu, inčetali bismo se u beskraj naziva, pa ćemo, ne usuđujući se roniti tako duboko, spomenuti samo ribe od ašprina ili od kamena i one od fanga ili od blata, zatim pȅnu, malog morskog psa bez drače kod leđne peraje i kučka ili kostelja, morskog psa s dračom kod peraje. Ne bojte se, oni su obično u dubljem moru, a skupni naziv za morske pse, mačke i raže glasi divljač ili lantrovina. S druge strane, stari ribari sve one male ribe skupno su nazivali čemadjeji – ma to ako ćeš štogod za juhu, više ti je tu drače nego mesa.
Nećemo vas zamarati marangulskim detaljima, ali na brzinu bismo ipak spomenuli glavne izraze: paluba se naziva kuvjerta, gaz je peškadura, a zaštitna letvica ispod kolumbe je kontrakolumba ili šoleta. Rebro barke naziva se korba, verđine čuvaju rebra na donjem djelu kako bi bila na okupu, a na gornjem dijelu je pojas ili faša… Za rebra se vezuju madijeri, razma je daska koja uokviruje palubu, a servadura je zakrivljenost palube u smjeru krma-prova. Spomenuta kontrakolumba ili šoleta maže se posebnom piturom da ne uđe crv ili beša, jer ako uđe u kolumbu, i ona se kolumba raspane, nemaš se za što vezat… A ako je srce barke sagnjelo…
I za kraj, ne treba vam buc ili bucalo da nas potjerate kao što ribari tjeraju ribu štapima po moru, znamo kad je dosta. Stoga, pripremili smo take, grede za izvlačenje i porinuće barke, pa vas pozdravljamo do idućega isplovljavanja.
IZVOR: Blog Muzeja i galerija Konavala, FOTO: Ilustracija, L.Pavlović
