7.8 C
Dubrovnik
Ponedjeljak, 23 prosinca, 2024
NaslovnicaNaša čeljadLjudi NazbiljPaula Puljizević, jedina dubrovačka doula kojoj je majčinstvo pokazalo put kojim treba...

Paula Puljizević, jedina dubrovačka doula kojoj je majčinstvo pokazalo put kojim treba ići

Paula Puljizević je u djetinjstvu osjetila snagu ženske energije i promjena koje mogu donijeti svijetu. Rođenjem svojih djevojčica, jedne u rodilištu, a druge kod kuće, spoznala je važnost majčinstva. Kad se ukratko predstavlja, Paula kaže: majka sam dviju prekrasnih djevojčica, čiji su me porodi odveli na put upoznavanja moje životne zadaće. Poziv da budem doula osjetila sam nakon rođenja moje druge kćeri, kada sam upoznala sve ljepote i vrijednosti poroda kao prirodnog, nama urođenog čina. Paula Puljizević je prva i jedina dubrovačka doula, nakon srednje škole bira svoj samostalni i neinstitucionalni edukativni put, okreće se prirodi i okupljanju žena.

Za tako mladu ženu u današnjem vremenu, osim toga tako željnu posve specifičnih znanja i učenja, neobično je da se zaustavila na srednjoj školi…. vjerujem da je tome razlog dolazak na svijet tvojih predivnih curica…. no pokazuješ da nisi ništa zgotovila…. učiš, razvijaš se

Mislim da dolazak djece može oduljiti daljnje školovanje u sustavu, no ne mislim da može biti i razlog prestanka takvog školovanja. Razlog zbog kojeg nisam upisala fakultet je taj da me ništa od ponuđenog nije interesiralo toliko da tomu posvetim sljedećih nekoliko godina svog života. Za mene školovanje nije ograničeno školskim ustanovama. Porodi Franke i Maruše su mi dodatno dali samopouzdanje i probudili znatiželju za daljnjim učenjem i istraživanjem tako da mogu reći da nisam zgotovila – tek sam počela. Pohađam razne radionice, tečajeve i edukacije. Znatiželjno proučavam svijet oko sebe. Ako iz nekog razloga ne mogu pohađati željene edukacije, edukacije približim sebi. Pa sam tako prošlo ljeto osnovala lokalnu grupu istomišljenika te smo skupa organizirali razna predavanja na temu permakulture i regenerativnog vrtlarstva. Vrlo je jednostavno ako postoji volja za učenjem.

Što je najviše utjecalo na to da se okreneš prirodi, počneš s izradom krema i pokretanjem udruge Kalamota? Ima li to veze s tvojim djetinjstvom?

Odrasla sam na otoku Koločepu pa je bivanje u jednom tako mirnom i prirodnom okruženju ostalo način mog života. None i baka su mi uvijek kuhale čajeve i učile me koje trave služe za što. Ja sam samo produbila znanje o tome već znanom i pretvorila ga u moj životni stil. Iako sam počela izrađivati kreme tek u prvoj trudnoći, ta je želja oduvijek bila negdje samnom. Očito je trebao pokretač, a boljeg pokretača od čarolije novog života nema. Gledam na život kao netko tko nije vezan za rad za nekoga, farmaciju i veliku prehrambenu industriju. Kao rezultat toga, rješenja tražim oko sebe jer sve nam je već dano. Osnivanjem udruge želim prenijeti ideju o prirodnijem životu, pomoći ljudima da uspore i omogućiti odgovarajuću edukaciju o tome kako koristiti prirodu oko sebe i pritom si ne nanositi štetu. Oštećujući nekoga ili nešto oko sebe, nanosimo štetu sami sebi, svi smo povezani i trebamo se toga sjetiti.

Otkud kod tebe, s takvim interesima, uopće želja da završiš srednju školu za tajnice?

Iskreno, to nije bila moja želja. To je bio dogovor s roditeljima. Ja nisam pronalazila odgovarajuću školu za sebe pa mi se taj dogovor čini pravednim. Ono što mene zanima u školama ne postoji. Ne vidim se u uredu za računalom, ali stečeno znanje mi je bilo dosta korisno u privatnom životu! A kasnije sam se nastavila slobodno školovati. Ono što bi me zanimalo, to bi jednostavno naučila!

Završila si tečaj za doule, bila prva na dubrovačkom području, ovih se dana dosta govori o porodima doma, kakva su tvoja dosadašnja iskustva, odvažuju li se majke za porode doma ili im više treba pomoć nakon poroda? Jesu li uopće svjesne promijenjene sebe nakon poroda, svih zamki, depresija koje vrebaju nakon toga?

Da, majke su sve više zainteresirane za porode kod kuće jer uviđaju da porod nije patološki slučaj. No nažalost porod uz odgovarajuću asistenciju je u našoj državi zabranjen, iako istraživanja pokazuju da su planirani kućni porodi posve sigurni ako majka nema zdravstvenih problema. Teško je reći treba li im pomoć više tijekom poroda ili nakon njega. Svaka žena je jedinstvena. Nekim ženama treba probuditi svijest o snazi vlastitog tijela, a neke su već toga svjesne pa im je potrebna samo praktična pomoć nakon poroda. Slušam majku, njene potrebe i djelujem u skladu s tim. Majke već sve znaju samo ih treba podržati i vjerovati u njih i njihove instinkte. Mislim da su svi svjesni da se događaju promjene nakon poroda, ali se različito nose s novonastalim izazovima. Ako se majka osjeća depresivno i razdražljivo nakon poroda svakako bi se trebala obratiti douli ili zatražiti razgovor sa drugom vrstom stručnjaka. Na porod većina žena gleda kao nešto što moraju proći, zahvalit se što su žive i nastaviti dalje. One ne tako lijepe stvari gurnu pod tepih i to tamo i ostane kao nerazrađena trauma. A u životu se sve množi, kako pozitivno tako i negativno. Na kraju te traume prerastu u osjećaje koji remete svakodnevni život. Glavna zamka bila bi ne reagirati na tugu, već je potiskivati i sebe uvjeravati da je to normalno jer “sve su to prošle”. Tako da ovim putem savjetujem majkama da stave sebe i svoje osjećaje na prvo mjesto, te da idu dan po dan kroz majčinstvo. Jedan dan novopečene majke pun je uspona i padova, vjerujem da nije lako nositi se sa svime, te se nadam da će sve više majki prepoznati kada trebaju pomoć i utjehu.

Mlada si rodila, ali si jako osvijestila potrebu te ženske solidarnosti, puno radiš sa ženama, okupljaš ih, ima li za tim potrebe prema tvojim dosadašnjih iskustvima?

Ima potrebe više no ikada. Žene su uvijek stajale uz žene, ženska energija nas miluje. Mi posjedujemo intuitivna znanja i možemo se povezati jedna s drugom, razumjeti jedna drugu i tako se međusobno podržati. Trebali bi izbaciti iz rječnika uzrečicu “žena je ženi vuk”. U ovom užurbanom svijetu izgubili smo običaj ženskih krugova, što je utjecalo na odnose među nama. Svijetom vlada jedna sasvim muška energija. Borbom protiv situacije u svijetu i sami upadamo u taj začarani vrtlog pa nam je ustvari potrebno nježnosti i blagosti, baš ono što žene mogu dati. A ženama je potrebno više razumijevanja. Zato je okupljanje žena duhovno ljekovito za nas. Pa na kraju i za društvo. Mi smo nositeljice života te time i ovog društva, trebali bi više poštovati tu ulogu.

Planiraš li život puno unaprijed?

Ne planiram život puno unaprijed. Vidim svoj život kao bijeli papir na koji bacam razne boje i to mi je zabavno. Ne treba život shvatiti preozbiljno jer tada gubi čaroliju. Sve obaveze koje imam kao žena su da si omogućim vrijeme samo za sebe i da radim ono što volim. A kao mama da budem emocionalno i praktično dostupna djeci. Držeći balans između vremena za sebe i obaveza oko djece dovoljno prakticiram ljubav prema sebi što vodi do toga da mogu ispuniti svoj puni potencijal majčinstva. Jedno je s drugim usko povezano. Sve ostalo što radim, radim uz put. Žongliram s vremenom pa kad cure spavaju nekad radim, a najviše volim kad su i one uključene u cijeli proces pa na primjer zajedno idemo u šumu po smolu za kreme te ih zajedno kuhamo i prodajemo. Također imam divnu podršku prijatelja koji mi pričuvaju djecu kad god je nužno, ako moram ići kod klijentice na primjer. Trenutno me zanima fotografija pa ću slijedeća 4 mjeseca provesti u Zagrebu, gdje ću se specijalizirati za fotografa. Također plan mi je organizirati razne radionice za žene poput yoni spa, ženskih krugova i meditacija. No, idem dan po dan.

Svojedobno sam pročitala tvoj status o tome kako su se zgražali što kupaš djecu golu… Kako odgajaš svoju djecu, koje im odlike, vrline, nauke želiš usaditi kao postulate zdravog sretnog života?

Oslobodila sam se ideje da su moja djeca “moja”, da ih posjedujem. Pa tako da i moj odgoj nije odgoj nego podržavanje kroz odrastanje i učenje o sebi. Najvažnije mi je da upoznaju sebe, i da znaju izraziti svoje osjećaje. Kada roditelj zna priznati pogrešku i kad je spreman riješiti se starih štetnih obrazaca ponašanja, taj primjer slijede i djeca. Ona su uvijek na našoj strani. Kad sam nervozna, one su tu da me vuku za rukav i vrate u sadašnji trenutak. Kad sam tužna tu su da skoče na mene i izljube me. Isto tako i ako nešto što ne volim želim da to one naprave, neće poslušati jer su ustvari uz mene, a ne moje riječi. One slušaju cijelo moje biće, upijaju mimiku tijela i vibracije koje im šaljem i zrcale ih. Ako me djeca zbog nečega naljute zapitam se što sam napravila protiv sebe. Trudim se ne sputavati ih ni u čemu već ih podržavati i podupirati. U skladu s tim puštam im da budu prirodne i divlje. Djeca prirodno vole svoje tijelo. Dive se sebi i svojim sposobnostima kakva god ona bila. Utjerivanje srama i tjeranje na pokrivanje mi je nekako izazivalo žmarce u želucu. Odlučila sam da ih pustim da budu slobodne. Tako im ne narušavam samopouzdanje. Kupamo se na maloj plažici u selu gdje nema nepoznatih ljudi, a ako se kupamo u gradu obučem ih zbog sigurnosti. Nemam neki poseban razlog. Jednostavno me to privuklo i osjetila sam poziv.

Kako u ovom svijetu biti ljubav?

Mi jesmo ljubav. Ljubav nije emocija, ljubav je stanje bivanja. Bivati u ljubavi je nositi sebe u svijet onakvim kakvim jesmo, čista srca i iskrenih namjera. Da bi to postigli, moramo prvo iskreno zavoljeti sebe bez osuđivanja i kritiziranja, oprostiti si. Onda i ostalim ljudima oko sebe. Kad se stavimo na prvo mjesto i bivamo u sadašnjem trenutku, svugdje vidimo ljubav i osjećamo zahvalnost.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

NJORGANJE