Dinka Lale naša je sugrađanka, iznimna mlada žena, koja je prošli tjedan obranila zahtjevni doktorat na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) u Zagrebu. Uz to je i poduzetnica i, ne manje važno, supruga i majka troje djece. Ova 36-godišnjakinja ruši predrasude i svojim djelovanjem dokazuje kako žene mogu sve, naravno uz potporu i razumijevanje svojih partnera i šire obitelji. Trenutno radi na projektu SeaClear u Laboratoriju za inteligentne autonomne sustave Sveučilišta u Dubrovniku na razvijanju sustava (robota), koji će prepoznavati i samostalno uklanjati otpad u moru.
Kako biste opisali vaš životni put, radno iskustvo i gdje ste trenutno zaposleni?
-Svoje sam školovanje započela u Osnovnoj školi Cavtat, nastavila u Gimnaziji Dubrovnik nakon čega sam završila Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Odmah po završetku FER-a počela sam raditi kao profesorica fizike u Gimnaziji Dubrovnik, a potom kao znanstveni novak na Sveučilištu u Dubrovniku, na Odjelu elektrotehnike i računarstva na projektu prof. dr. sc. Matea Milkovića.
U međuvremenu sam osnovala firmu (Agencija za energetiku i informacijske tehnologije d.o.o.) s kolegom Ivanom Grbavcem i još nekolicinom kolega pa plovimo i poduzetničkim vodama. Trenutno sam zaposlena na projektu SeaClear kao mlađi istraživač u Laboratoriju za inteligentne autonomne sustave Odjela za elektrotehniku i računarstvo Sveučilišta u Dubrovniku.
Doktorirali ste na temu „Procjena dostatnosti zaliha nuklearnoga goriva u slučaju značajnoga doprinosa nuklearne energije u rješavanju problema globalnoga zatopljenja“, što ste ustanovili i koje je po vama rješenje za globalno zatopljenje?
-Globalno zatopljenje je potpuno novi problem s kojim se čovječanstvo susreće. Sukladno s time do rješenja će se teže doći. Osim toga, samo ime kaže globalno. Dakle, potrebno je i djelovati globalno ako se želi postići neki rezultat.
Emisija stakleničkih plinova premašila je očekivane vrijednosti i ubrzo će postati kasno, a možda već jest, za popravljanje štete. Proizvodnja električne energije je jedan od glavnih emitera ugljikovog dioksida u Zemljinu atmosferu zbog velikog udjela termoelektrana. Obnovljive izvore energije možemo koristiti ograničeno budući da je ograničena tehnologija spremanja energije.
Nuklearna energija pripada tzv. niskougljičnim tehnologijama za proizvodnju električne energije. Stoga je jedno od mogućih rješenja u budućnosti korištenje nuklearne tehnologije u mnogo većoj mjeri nego je danas zastupljena. Ali s naglaskom na korištenje novijih postrojenja koja koriste brze oplodne reaktore i reaktore na torijev gorivni ciklus.
Stručna ste suradnica na projektu SeaClear – Search, identification and collection of marine litter with autonomous robots, i mlađi istraživač u Laboratoriju za inteligentne autonomne sustave Odjela za elektrotehniku i računarstvo Sveučilišta u Dubrovniku, za što ste zaduženi na ovim projektima?
-Sveučilište u Dubrovniku ima prednost jer je integrirano, različiti odjeli mogu surađivati na multidisciplinarnim projektima. Projekt SeaClear je započeo 1.1.2020. i još je sve u fazi priprema.
Radim u multidisciplinarnom timu ljudi koji se sastoji od programera, automatičara, biologa i elektrotehničara. Projekt ima zadatak razviti sustav koji će se sastojati od autonomnih podmornica, platformi i autonomnih letjelica koje će detektirati otpad u podmorju te ga samostalno uklanjati u za to predviđene spremnike.
Demonstracije će se, kada za to dođe vrijeme, izvoditi i u dubrovačkom podmorju. Voditeljica projekta na Sveučilištu je izv.prof. Ivana Palunko koja se, nakon završenog doktorata u Americi, sa suprugom Domagojem Tolićem također doktorom znanosti, vratila u Hrvatsku, u Dubrovnik. Sveučilište je jedan od osam partnera projekta.
U suradnji sa Zajednicom tehničke kulture Dubrovačko-neretvanske županije i Informatičkim klubom Futura s kolegom Tomom Sjekavicom sudjelujem u izvođenju radionica za djecu svih uzrasta na temu programiranja i robotike.
Osim toga sudjelujem u nastavi studijskih programa na Odjelu elektrotehnike i računarstva, te nastavljam s pisanjem znanstvenih radova i sudjelovanjem na međunarodnim konferencijama.
Zašto ste se opredijelili za elektrotehniku, koliko je uopće uz vas, još bilo žena na takvome studiju, kako se snalazite u pretežno muškom poslu, jeste li se nekada osjetili ugroženom ili podcijenjenom? Je li po pitanju vašega zanimanja posao prije pronalaze muškarci ili žene? Ovakva pitanja su zasigurno dosadila, no statistike i dalje ne idu u prilog ženama.
-Matematika je moja prva ljubav, ali me je otac Božo Vragolov savjetovao, kada sam birala fakultet, da izaberem nešto gdje ću matematiku koristiti, a ne gdje će matematika voditi glavnu riječ. Pa je odluka pala na FER. Tada nas nije bilo puno, ali je evidentno da se broj ferovki svake godine povećava, što mi je jako drago vidjeti. I sada radim s odličnim kolegicama i kolegama s FER-a. Ne sjećam se neke situacije u kojoj sam se osjećala ugroženo ili podcijenjeno. Ako se možda i dogodila, nisam je tako doživjela. Jednostavno radite svoj posao i ne obazirete se na nevažne detalje.
Posao pronalazi lako onaj tko želi raditi, učiti, napredovati, neovisno o tome radi li se o ženi ili muškarcu.
S obzirom kako se od žene očekuje da više pridonosi kućanstvu i brizi za djecu, kako ste vi izbalansirali doktorski studij, djecu i poslove kod kuće?
-Ne volim generalizirati. Svatko ima svoj život i svatko ima svoje brige i probleme. Sebi sam postavila prioritete, a to su djeca, obitelj, uža i šira. Najprije sam majka i supruga, pa kćer, sestra, unuka, nevjesta, prijateljica, kolegica. Odrasla sam u obitelji s puno djece, prvo sam dijete od nas pet. I naučila sam da je sve u organizaciji. Kako je to sve moja majka Marina Vragolov uspijevala uskladiti ni danas mi nije jasno. Imam punu podršku obitelji, majke, oca, svekrve, svekra, sestara, brata, a posebno supruga Stijepa koji je pomorac, strojar na FSRU (Floating Storage Regasification Unit). Tako da živimo dva života. Srećom, ugovori su kraći nego prije. Kada je doma sve je lakše, sudjeluje u svemu i pravi je tata i suprug u punom smislu tih riječi. Kada je na brodu, sve je na meni i nema praznoga hoda.
Uz elektrotehniku, matematiku, programiranje i robotiku, djeca su ipak na prvome mjestu skromnoj Dinki. Poslove kod kuće zajedno s djecom pretvara u zabavu.
-Sve slobodno vrijeme posvećujem djeci, šetamo, igramo se, kupamo, svi jako volimo ljeto. Tek kada su oni namireni, kreće učenje, čitanje, računanje, pisanje. Većinu sam obaveza na doktorskom studiju odradila noću dok spavaju. Poslove kod kuće pokušavam, nekad i uspijem, sada kada nisu više bebe, pretvoriti u igru i s djecom odraditi. Pomažu, kuhamo, čistimo i sve se jednostavnije odradi. Nekada bude nereda više nego reda, ali sve je to normalno. Najmlađi je napunio 3 godine, curica u sredini ima 5, a najstariji je predškolac, ubrzo će 7. Dok su bili bebe, bilo je baš zahtjevnih razdoblja kada nisam mogla raditi doslovno ništa osim oko njih i po kući, posebno kada bi suprug bio na brodu. Sada je sve drugačije i imam vremena i za poslovne obaveze. Osim toga, prošlu godinu suprug i ja smo izgradili kuću u Cavtatu, tako da je i taj dio posla završen.
Kada idem na konferenciju, ako se možemo organizirati, idemo svi zajedno. Ako je suprug na brodu, vodimo nonu ili tetku sa sobom, ako imaju vremena. Kada suprug ide na tečaj ili poslovni sastanak, idemo svi. Već mi se pomalo i smiju kako svuda djecu “potežem sa sobom”. Djeca su mala i treba im posvećivati vrijeme sada, poslije će biti kasno. Sve se svodi na organizaciju, prioritete i međusobno poštovanje.
Tijekom studija uvijek je govorila kako će se vratiti u svoj Cavtat, no ljubav je odvela, ne tako daleko, u Župu. Odbila je primamljive ponude iz drugih gradova, ali kaže kako nije požalila.
-Kada sam odlazila studirati u Zagreb uvijek sam govorila da ću se vratiti doma, u Cavtat. Udala sam se u Župu dubrovačku, tako da nisam daleko. Naravno da je svatko od nas nekada razmišljao otići negdje vanka, probati nešto, bilo je i primamljivih ponuda. Ali je želja za povratkom doma bila veća. I nisam požalila, dosta se toga i “poklopilo”. Posao na Sveučilištu nudi mogućnost sudjelovanja u znanstvenim projektima, a time i suradnju s institucijama van naše zemlje. Možete živjeti gdje želite, a raditi na drugom kraju svijeta, današnje nam vrijeme i tehnologija to omogućuju. Svatko od nas sanjari, ne bi valjalo ne imati planove za budućnost. Međutim, najprije sam majka i supruga, a na jesen u školu kreće naš prvi školarac. Tako da će moje želje i ambicije za dalje pričekati neka druga vremena. Sada sam i više nego sretna i zadovoljna ovdje gdje jesam, Cavtajka, Župka, Konavoka.
Imala je i posebnu želju za kraj intervjua, a tiče se njezinoga uspješnog dovršetka doktorskog studija, nismo mogli ne udovoljiti joj.
–Nemam profile na društvenim mrežama, nemam Facebook ni Instagram ni ništa slično, pa bih se voljela svima koji su mi čestitali ovim putem zahvaliti na čestitkama. Hvala Vam svima još jednom!
