Umirovljenje može biti nova stranica života u kojoj će poglavlja ispisati svaka osoba na sebi svojstven način. Obveze tijekom obiteljskog života i odgoja djece često ne dopuštaju bavljenje dodatnim stvarima. Tako je bilo i kod gospođe Jelene Đurđević-Tomaš no onda je došlo vrijeme kada se konačno mogla posvetiti šivanju i vezenju. Kaže kako to nije nimalo lak posao, ali završni radovi su joj jedinstveni i unikatni, tavajuli i podmetači putovali su diljem svijeta, od Moskve do Brazila.
Gospođa Jelena Đurđević-Tomaš pohađala je dubrovačku gimnaziju, a svoj je radni vijek započela kao službenica na različitim poslovima, dok joj je najznačajnije radno mjesto bilo u hotelu Orlando. Tamo je obavljala brojne poslove, sve dok nije došla do mjesta tajnice poduzeća.
Kako to obično biva, posao i obitelj okupirali su njezino vrijeme te se svojim hobijima nije toliko bavila u mladosti. Međutim, za šivanje je uvijek pronalazila vremena jer joj je to uvijek bila najdraža aktivnost. Nije ona samo popravljala robu, šivala je haljine i odjeću za posao za sebe, svoju obitelj i rodbinu. Kaže nam: „Dok imaš djecu, više je kuća-posao-kuća, ne stigneš se baviti nekim svojim hobijima koje voliš.“
Tako gospođa Lena ima sada svoju vlastitu sobu – atelje u kojoj izrađuje svoje prekrasne rukotvorine. Oduvijek je voljela umjetnost i slikanje zbog čega je uvijek pospremala crteže koji joj se sviđaju. Kasnije, u mirovini, izvadila je sve što je godinama skupljala i odlučila s tim nešto i napraviti. Počela je izrađivati posteljinu, tavajule, podmetače, ukrasne napice i slike koje je ukrašavala različitim motivima, a posebno onima karakterističnima za naše područje. Tako se na njezinim radovima mogu pronaći motivi lavande, cvijeća, riba, leptira i drugih prirodnih motiva uvezenih u bijelu lanenu podlogu. Lancune i navlake prestala je raditi, jer kako kaže, prenaporno je i oduzima puno vremena.
„Inspiraciju dobivam iz brojnih talijanskih knjiga i časopisa, ali i slika koje bi negdje u šetnji uhvatila i slikala. Imam slike u glavi koje prenesem u svoj rad, ali ne volim kad mi drugi govore što da crtam, nego volim po svome.“
Svoje radove dugo je prodavala u cijenjenim lokalnim trgovinama, ali materijal puno košta. Zbog toga sada radi kako bi upotpunila vrijeme, a svoje uratke poklanja obitelji i prijateljima koje oni koriste onda na obiteljskim druženjima i tijekom blagdana. Međutim, sigurni smo i da obitelji diljem svijeta koriste te iste setove jer su ih s oduševljenjem kupovali prilikom posjete Dubrovniku. Gospođa Lena govori kako su turisti uvijek iznimno cijenili njezin rad, tako da su tavajuli i podmetači putovali diljem svijeta, od Moskve do Brazila.
„Sve se radi s lanom i čistim pamučnim koncem, sve je potpuno prirodno. Prvo nacrtam motive na bijelom tankom papiru, neki cvijet, lavandu, tulipan, maslinu ili slično. Taj crtež potom prenesem na indigo papir koji se popunjava koncem. Odaberem točno mjesto na lanenoj podlozi i onda to popunjavam. Vezenje zahtijeva puno strpljenja te treba odvojiti puno vremena. Prije sam radila puno više, ali sada ne mogu toliko sjedati. Kada crtam, moram paziti da nacrt ispadne dobro, jer kada se šije nema prostora za pogreške. Treba puno vremena i strpljenja.“
Zatim nam je gospođa Lena pokazala sve svoje radove koji su joj nastali za vrijeme korone tijekom koje je imala više vremena i manje je izlazila iz kuće. To je poremetilo njezinu uobičajenu rutinu da pođe do Grada, okupa na Banjama i prošeta. Sada joj društvo rade njezin muž i papagaj Čičo koji je stalno upadao u naš razgovor. Gospođa Lena u posljednje vrijeme pravi torte i kolače, iako priznaje da to sada radi puno rjeđe jer se manje kreće. Omiljene slastice su joj padišpanj i božićni kolači kojima razveseli cijelu svoju obitelj.
Tekst i foto: Centar za karijere mladih Dubrovnik
