Marta Kotlar, asistentica na Odjelu konzervacije i restauracije Sveučilišta u Dubrovniku nedavno je postigla zapažen uspjeh. Njezin znanstveni članak o restauraciji i otkrićima tijekom postupka na brončanom kotliću, starom oko 2000 godina, objavljen je u časopisu Heritage Science, jednom od sedam najboljih časopisa u svijetu u kategoriji konzervacije. Restauracija metala njezina je strast, a umjetnost je prati od malih nogu, gdje je u obiteljskom domu bila okružena slikama nona Milovana Stanića, ali i glazbom svog oca, profesora klavira. U slobodno vrijeme opušta se sadeći i uzgajajući cvijeće, voće i povrće, ali i plešući salsu. Otkrila nam je tajne svog zanata, ali i priče iz prošlosti koje su joj ispričali predmeti koji su prošli kroz njezinu radionicu.
Rođena je u Dubrovniku, gdje je završila osnovnu i srednju Umjetničku školu Luke Sorkočevića, ali i preddiplomski i diplomski sveučilišni studij konzervacije i restauracije, smjer metal. U sklopu studija dio predavanja i praktičnog rada odslušala je i položila na Institutu za umjetnost i restauraciju Palazzo Spinelli u Firenci. Diplomirala je 2015., a već sljedeće godine angažirana je kao vanjski suradnik na Odjelu za umjetnost i restauraciju. Od 2017. zaposlena je kao asistentica. A kako se odlučila baviti restauracijom?
– Od malena sam okružena nonovim slikama (o.p. Milovan Stanić) i sigurno da je to potaknulo u meni neku dodatnu zanimaciju za umjetnost, iako uvijek sam jako voljela crtati i slikati. Od malih nogu sam sanjala da ću biti slikarica. Njegove slike me uvijek iznova oduševljavaju. Tata je inače, do nedavno bio nastavnik klavira u Umjetničkoj školi, a sada je u zasluženoj penziji. Tata je prava umjetnička duša i on jako lijepo slika, nekad mi se čini da je talentiran za nevjerojatno puno stvari. Mama za razliku od svih nas ne radi na poslu koji je vezan za umjetnost, ali svejedno ima tu „crtu“. Usprkos svemu, roditelji me nikada nisu gurali u tom smjeru, sama sam odlučila, a oni su uvijek bili najveća podrška.
Zašto baš metal?
I drvo mi je bilo interesantno, ali metal je ipak prevagnuo. To je materijal koji je zaista interesantan, a što se tiče predmeta jako je raznovrsno. Možete jedan dan raditi na nakitu, nakon toga na oružju pa na skulpturama… Nikad ne znate što će vam se iduće pojaviti u radionici i to je ljepota ovoga posla.
Kad neki komad nakita, ukrasa, uporabnog predmeta… dođe u radionicu, što prvo napravite?
Prva je na redu dokumentacija i detaljna fotodokumentacija predmeta, a nakon toga kreću preliminarna istraživanja. Ovisi o kojem se predmetu radi i što nam je krajnji cilj. Je li samo konzervacija ili kompletni konzervatorsko-restauratorski zahvat ili možda istraživanje za neki znanstveni rad? Ono što je najčešće su snimke elektronskim mikroskopom, probe čišćenja, utvrđivanje da li ima klorida u predmetu, ako je arheološki predmet. Na nekim predmetima možemo starost odrediti prema puncama ili žigovima, koji nam mogu dati informaciju iz kojeg je stoljeća predmet, odakle potiče i nekada i tko je majstor koji ga je izradio.
Ako nemamo nikakvu puncu ili npr. oznaku tvornice, što dosta predmeta nema, a nema nikakvih zapisa o predmetu, savjetujemo se s kolegama povjesničarima umjetnosti, arheolozima, uglavnom se to svede na traženje po stručnim knjigama i literaturi dostupnoj na internetu poput članaka i slično.
Nakon što prikupimo što više podataka o predmetu i napravimo preliminarna istraživanja započinje zahvat na predmetu. Svaki predmet traži individualan pristup jer svaki predmet ima svoju priču i svoj problem koji moramo riješiti poštujući sva načela struke.
Kotlić o kojem je napisala rad s kolegama joj je vrlo drag. Riječ je o brončanom kotliću iz Gradskog muzeja Sisak iz 1.-2. st., iz rimskog carskog razdoblja, koji je u radionicu na dubrovačkom sveučilištu došao u lošem stanju.
-Na kotliću su bila vidljiva oštećenja u obliku deformacija, rupa te aktivnih produkata korozije. Proces je trajao dosta dugo. Prvo smo predmet dokumentirali i fotodokumentirali, snimili površinu i produkte korozije elektronskim mikroskopom te napravili vizualne prikaze rasprostranjenosti raznih naslaga na predmetu.
Nakon toga uzela sam uzorke koji su poslani na analize u Institut Ruđera Boškovićem, a radilo se o XRF analizi, FTIR analizi i SEM/EDS analizi pomoću kojih smo otkrili od koje je točno legure predmet napravljen te koji su se sve produkti korozije formirali na kotliću tijekom njegovog životnog vijeka.
Nakon toga smo mehanički očistili površinu predmeta i uklonili isključivo aktivne produkte korozije i nepoželjnih nečistoća. Zatim smo djelomično izravnali pojedine dijelove predmeta. Kako kotlić nije mogao samostalno stajati, napravili smo rekonstrukcije samo na onim nedostajućim dijelovima koji će ojačati konstrukciju te poboljšati stabilnost predmeta. Nakon izrade rekonstrukcija iste su retuširane te je cijeli predmet zaštićen odgovarajućom zaštitom.
Objaviti članak u stručnom časopisu koji je u prvom kvartilu (Q1), veliki je uspjeh. Naime, stručni i znanstveni časopisi rangiraju se u kategorije – kvartile (Q1-Q4). Ako neki časopis spada u prvi kvartil Q1, znači da je među 25% časopisa s najvišim faktorom odjeka unutar skupine časopisa tog područja. Po ljestvici Scimago Journal & Country Ranka časopis Heritage Science je među sedam najboljih časopisa u svijetu u kategoriji konzervacije. A što je istraživanjima otkriveno i izloženo u članku?
–Članak se bavi proučavanjem formiranih slojeva produkata korozije na kotliću te analizom legure od koje je premet napravljen. Istraživanje o razvoju površinskih slojeva utvrdilo gdje se objekt nalazio i u kojim uvjetima. Ovo istraživanje je demonstracija kako se takva analiza može koristiti za rekonstrukciju onoga što je objekt prošao tijekom svog životnog vijeka. Analizama smo utvrdili da je predmet izrađen od niskokositrene bronce te je izrađen tehnikom iskucavanja, što je i očekivano jer su se upravo takva bronca upotrebljavale za iskucavanje predmeta, dok su se one s većim postotkom kositra koristile za lijevanje. Legura sadrži bakar i kositar u najvećim dijelovima te dodatke aluminija i nikla koji su korišteni za ojačavanje strukture legure. Kalcij je također dodan kako bi smanjio točku tališta legure, a mali udio željeza je također prisutan u leguri što nije prvi primijećen slučaj za predmete iz Rimskog carskog perioda.
Slojevi produkata korozije nastali su u skladu s uvjetima u kojima je predmet bio izložen. Kotlić se vjerojatno koristio za pripremu hrane i bio je izložen vatri. Kotlić je bio zakopan gotovo dva tisućljeća u mulju rijeke Kupe. Budući da u takvim vodama nema klorida, predmet je ostao prilično dobro očuvan. Ograničena prisutnost kisika i vrlo vlažni uvjeti u kojima je predmet pronađen gotovo su ga u potpunosti prekrili slojem malahita, koji mu je dao zelenkasto-plavu boju. Površinski slojevi, poput željeznih oksida, najvjerojatnije su nastali otapanjem željeznog obruba i drške koji do danas nisu sačuvani, jer su se potpuno razgradili, vjerojatno dok je kotlić još bio pod zemljom.
Predmet je iskopan 1960-ih i pohranjen u muzejski depo. Nakon iskapanja, objekt je ponovno došao u atmosferu obogaćenu kisikom i zagađenu atmosferu u gradu Sisku te je razvio dodatne slojeve produkata korozije preko sloja malahita.
Vežete li se za predmete koje restaurirate?
Nakon što upoznam priču predmeta, prirastu mi srcu, neki više, a neki manje. Kada vidite koliko je neki predmet emotivno bitan vlasniku to je uvijek dodatna motivacija za rad. Naravno nije uvijek potrebno poznavati vlasnika, da biste shvatili kolikomu je neki predmet značio. Meni osobno najtužniji su predmeti nađeni u Ilirskim grobovima male djece s lokaliteta Kopila, Blato, Korčula. Radi se o jednostavnim, ali predivnim predmetima, koje su bližnji pokapali sa svojim najmilijima. Među njima ima ukosnica, nakita, novčića…
Predmeti iz prošlosti pričaju razne životne priče svojih vlasnika. U suradnji s Muzejom Slavonije, Muzejom grada Splita, Dubrovačkim muzejima, Centrom kulture Vela luke te s Gradskim muzejom Siska, dubrovački su restauratori metala radili s brojnim vrijednim i zanimljivim nalazima.
– Kotlić s početka priče upravo je eksponat Gradskog muzeja Sisak. Značajan projekt koji smo nedavno završili je konzervacija – restauracija Tarče husarske iz Muzeja grada Splita, koja je nakon zahvata ponovno izložena u stalnom postavu muzeja. Riječ je o jednom od najvrjednijih predmeta iz zbirke oružja – Tarča husarska, štit iz 16. stoljeća. Izrađena je od drva, oslikane kože i željeznih aplika. Svi zahvati su odrađeni na Sveučilištu u Dubrovniku u tri radionice za konzervaciju i restauraciju: papira i kože, drva te metala. Kožu je restaurirala kolegica Sanja Serhatlić, drvene dijelove Joško Bogdanović, a metalne dijelove sam radila ja. Uistinu smo zadovoljni ostvarenim rezultatom.
Predmeti iz zbirke s nalazišta Kopila, s Korčule, čuvaju se u Centru za kulturu Vela Luke. Datirani su od 3.-1. st. pr. K., a zahvaljujući suradnji s Dinkom Radićem odrađeni su konzervatorsko-restauratorski zahvati brojnih metalnih predmeta sa spomenutog nalazišta.
Ono što je meni posebno drago je i suradnja s Dubrovačkim muzejima, koja je ponovno pokrenuta zahvaljujući ravnateljici Julijani Antić Brautović i muzejskoj savjetnici Kulturno povijesnog muzeja Ljiljani Ivušić. Trenutno radimo na više zanimljivih predmeta iz fundusa muzeja. Najljepše mi je kad imam priliku raditi na nekom predmetu koji je iz fundusa moga Grada. Kada bih istaknula jedan od njih kao posebno zanimljiv to bi bio bicikl iz 19. stoljeća. Na predmetu tek započinju radovi te se nadamo da će što prije biti vidljivi i široj publici.
Marta se okušala u izradi filigranskog nakita uz budno oko kolege po struci Ivana Bilića, konzervatora i restauratora, ali i zlatara. Osim posla na konzervaciji predmeta, obožava raditi u nastavi s mladima.
– Imamo super studente i puno je ljepše kada niste sami u radionici, već okruženi tim krasnim mladim ljudima, kojima možete prenijeti znanje. Bit će teško oprostiti se s mojom prvom generacijom studenata kada diplomiraju, što će biti vrlo skoro. S druge strane to je jedan divan trenutak, kada studenti više nisu studenti nego postaju kolege s kojima ću, nadam se, surađivati u budućnosti.
Koliko na dubrovačkom Sveučilištu ima studenata koji studiraju restauraciju metala?
Trenutno imamo 9 studenata na smjeru metal od kojih je troje studenta na preddiplomskom, a ostali su na diplomskom studiju. Naš studij ima manje studenata, nego neki drugi odjeli, što uvjetuju manje grupe na praktičnoj nastavi, ali je zato kvaliteta nastave veća.
Koje vještine treba imati kako bi se postalo restaurator metala? Treba li imati i određeni talent?
Talent definitivno, ali tu je naravno potrebno i puno prakse, vježbe ruku, a vrlo je bitna i moć zapažanja. Praktične nastave ima puno, iako mislim da prakse nikad nije dosta. Prva godina ima kolegij Uvod u specijalistička usmjerenja, koji se odvija u svih 5 radionica (papir, keramika, tekstil, drvo i metal). Od druge godine opredijele se za smjer i imaju po 90 sati praktične nastave na preddiplomskom, a na diplomskom, po semestru, 180, a kasnije 270 sati praktične nastave. Osim toga imaju i praktičnu nastavu u vanjskoj radionici. Osim toga studenti trebaju položiti i teoretske kolegije koji su također jako bitni, kao na primjer kemija, dijagnostika, povijest umjetnosti, crtanje, metodologija konzervatorsko-restauratorskog rada…
Ima li posla na tržištu rada za restauratore metala?
– Na žalost još uvijek, svi muzeji ni arhivi, nemaju svoju konzervatorsko-restauratorsku radionicu sa zaposlenim restauratorom. Nadam se da će se u budućnosti shvatiti važnost našeg posla te da će se početi otvarati još radnih mjesta i radionica i što je najbitnije da se na ta mjesta zapošljavaju educirani djelatnici, tj. završeni konzervatori-restauratori. Posla ima, ali dosta ovisi o tome i koji smjer završite i da li ste voljni kasnije, možda otvoriti privatnu radionicu. Posla ima, samo je pitanje koliko ima novaca za restauraciju kulturne baštine. Mislim da je ovo posao kojeg morate voljeti i na kojem vam nikada neće biti dosadno. Preporučila bih ga svima koji vole praktičan rad, a vole i „zaroniti“ u literaturu ili neke druge izvore i volim se našaliti, „detektivski“ tražiti podatke koje im trebaju. Posao je jako zanimljiv, ali potrebno je veliko strpljenje i predanost.
Slobodno vrijeme Marta Kotlar najviše voli provoditi u svome vrtu i na plesnom podiju.
-Jako volim biljke. Sadim cvijeće, povrće i voće i zbilja uživam u tome. A dok nas nije zadesila ova cijela situacija s koronom, jedva sam čekala družiti se i plesati s prijateljima na salsa partijima. Nadam se da će nam se takva vremena vratiti što prije.
