Dok Konavljanin Ivo Metković priča o gljivama koje skuplja i proučava gotovo cijelog svog života, sve se čini veoma jednostavno. Šetaš kroz šumu, fokusiraš se, uživaš u raznolikosti i bogatstvu gljivnog svijeta i imaš ukusan – obrok. Od gljiva Ivo Metković nema straha, ali, početnicima ipak preporučuje oprez, jer mnoge jestive gljive, kaže, imaju svoje otrovne dvojnice. Gljivarenje je Molunćaninu Ivu Metkoviću postao stil života, budući se njihovim proučavanjem i prikupljanjem bavi otkad je bio dijete od nekih sedam, osam godina.
- – S ocem sam išao kroz vrtače, šumu i na jednoj livadi smo naišli na veliko stanište gljiva, što nikad nisam zaboravio i što me je potaknulo da se tim bavim kroz cijeli život – ukratko opisuje početke svog suživota sa zanimljivim svijetom gljiva. Dosad ih je kušao preko 200 vrsta, iako ih u Konavlima ima i puno više. Njegovo znanje o gljivama se pročulo, pa se nerijetko mnogi njega sjete kada im treba neki savjet i poduka. Jer, znate kako kažu, neke se gljive pojedu – samo jedanput.
Tradicija branja gljiva u Konavlima seže u vrijeme Prvog svjetskog rata, kazuje Ivo Metković, koji se praktički čitavog života, od ranog djetinjstva bavi njihovim skupljanjem. Ali, Konavljane je, čini se, gljivarenju ipak naučio jedan Istrijan.
-U Pločice je došao živjeti Luka Lakoni, porijeklom iz Istre, a Istrijani su tradicionalno dobri gljivari. Svoje je znanje prenio na stanovnike, a kako su sela, pa tako i Mikulići iz kojih je moja obitelj, jako blizu, znanje o gljivama kojima ih je naučio se proširilo. Svaka kuća je imala nekog tko je poznavao gljive, doduše, radilo se o svega par vrsta, ali tako je započela i proširila se tradicija branja i poznavanja gljiva u Konavlima. Recimo, jedna lako prepoznatljivih vrsta koju su tad Konavljani upoznali bila je sunčanica, koja se lako prepoznaje po velikom klobuku i stručku koji može biti visok i do 40 centimetara, iako sam ja pronašao i primjerke sa stručkom do 50 centimetara. Među tim prvim vrstama su bile i gljiva iz porodice Amanita. To je bio kao prvi pjat, jer se radi o gljivama koje prve počnu, a ne traju dugo pa ih treba brzo ubrati. I svi bi bili sretni jer bi ih skupili. Mene je to možda zanimalo više nego druge, pa sam se i dodatno sam educirao i puno čitao o gljivama. Žao mi je što nisam bio u prilici opremiti možda i mali laboratorij i još se dublje baviti njihovim proučavanjem, ovako je sve ostalo na boravku u prirodi, šetnjama i sakupljanju.
Koliko ste različitih vrsta pronašli na području Konavala?
- -To je pitanje malo nezahvalno, jer nisam vodio računa o gljivama na takav način, ali mogu reći da sam dosad probao nekih 200-njak vrsta, što zapravo ni nije tako veliki broj, budući jedna porodica gljiva može imati i sto podvrsta. Spektar gljiva koje se mogu pronaći u prirodi, ali ljudi to obično ne znaju jer ne postoji tradicija poznavanje gljiva, je uistinu velik. Kad se šeta kroz prirodu, samo treba biti skoncentriran, fokusiran i primijetit ćete svu njihovu raznolikost.
Iz ovoga bi se dalo zaključiti da su Konavle izrazito bogate gljivama.
-Točno tako. Znam za jednu knjigu, izdanu prije 40-ak godina u kojoj je baš ovo područje označeno kao izrazito plodno po pitanju vrsta koje se mogu pronaći. Sva istraživanja koja su se vodila su bila jako kratka i nedovoljno fokusirana da se bi se izvukli konkretni zaključci. Konavle imaju sve što je potrebno da bi gljive rasle. Imamo velike šume koje zadržavaju vlagu i toplinu, a opet sunce nije direktno. Šume su zapravo simbionti, bor i hrast pogotovo, dok čempres nije pogodan za rast gljiva.
Metković napominje da se gljive mogu uzgajati bilo gdje, ali da im je potrebno stvoriti povoljnije uvjete za razvoj. Kad je pak u pitanju uzgoj pod vedrim nebom, ističe da se to radi s određenim vrstama poput tartufa i vrganja, ali da to nije komercijalno isplativo te da takav uzgoj zahtijeva velika ulaganja, preciznost i puno uloženog truda. Konavoski poznavatelj gljiva ističe kako one mogu biti izrazito korisne pri uzgoju drugih biljnih vrsta poput lješnjaka.
-Radi se o mikoriziranju, postupku pri kojem se korijen lješnjaka spaja s micelijem, odnosno sa sporama, koje se pričvrste za korijen biljke i taj lješnjak se puno brže razvija i raste od lješnjaka na kojem nije primijenjen takav postupak. Preko micelija gljive, stablo brže dobiva sve što mu je potrebno za razvoj.
Koje je doba godine na našem području najbolje, odnosno najplodonosnije za branje gljiva?
-Gljive rastu kad se ukažu povoljni uvjeti za rast, što može biti u svakom dobu godine. Siječanj može biti blag i kišovit, kao što je i ovaj i može se dogoditi da pođete u prirodu i pronađete ih. Generalno govoreći, jedan od povoljnijih mjeseci kod nas je lipanj, pod uvjetom da je proljeće bilo kišovito, ali daleko najbolja je jesen i to kasnija jesen.
Metković se s posebnim “užitkom” prisjeća i kako je jedanput pronašao smrčke, izrazito rijetke i cijenjenje gljive.
-Imao sam sreću pa sam ih prije par godina pronašao u Župi. Radila se nova zelena površina na kojoj se sadila trava i cvijeće. Riječ je o gljivama koje vole novu zemlju, a tu se radio iskop i zemlja je bila nova. Kako bi je obogatili, a to sam saznao kasnije, malčirali su tu zemlju malčem iz Poljske koji je bio obogaćen micelijem smrčaka. Osušen kilograma te gljive stoji oko 1500 do 2000 tisuće kuna. Čudo je tih gljiva tu izraslo, a ljudi to nisu znali, tako da sam ja to pobrao i cijelo je moje društvo u tim gljivama uživalo. No, dogodine u isto vrijeme nisam pronašao niti jednu jedinu, jer su se promijeniti uvjeti na podlozi koja im je odgovarala za rast.
Kao jednu od posebnijih gljiva koje je pronašao Metković ističe i mirisnu vitezovku.
-Radi se o gljivi koja raste na višim predjelima, a zanimljivo je da sam je pronašao samo jednom, nikad prije ni nikad nakon toga, što ponovno dokazuje da se uvijek mogu pojaviti okolnosti da bi na nekom području narasla nova vrsta gljive. Gljiva može biti jako rijetka, ali se ipak može pojaviti. Nisam vjerovao da na našem području ima toliko vrsta gljiva.
Kad se govori o upoznavanju gljiva, uvijek treba biti oprezan, kaže nam Metković, jer uz jestive, postoje i otrovne pa čak i smrtno otrovne gljive.
-Smrtno otrovnih gljiva, baš i nema puno, ali ih je izuzetno bitno upoznati i uvijek treba biti oprezan. Recimo, zelena pupavka masovno raste, dok sam na bijelu pupavku naišao samo jednom. S tim se nikako ne smije igrati. Morate biti apsolutno sigurni da se ne radi o otrovnoj gljivi, ako niste sigurni, gljivu ne berite. Možda se laicima ovo sve čini kompliciranim, ali to se sve lako može naučiti. Za gljivama ne treba trčati. Netko tko se tek počeo zanimati o gljivama, ne može odjednom naučiti raspoznavati dvadeset vrsta gljiva. Za početak je dovoljno naučiti jednu vrstu kao i zapamtiti gdje ste je ubrali, jer je velika šansa da istu gljivu na istom mjestu nađete i iduće godine. S vremenom, kako sve više učite o gljivama i raspoznavanje ide lakše. Danas su nam bar informacije dostupne na svakom koraku, i bilo tko se može educirati o bilo čemu, samo ako ima potrebnu volju. Recimo, veliku sunčanicu koju smo već spomenuli ljudi skupljaju upravo zato što se lako prepoznaje i nema slične smrtno otrovne gljive s kojom je možete zamijeniti. No, postoji i mnogo gljiva dvojnica, riječ je gljivama koja su izrazito ukusne, ali ih je s druge strane vrlo lako zamijeniti s gljivama koje su otrovne. I s njima treba biti izrazito oprezan.
Iz porodice Amanita, dolaze neke od najukusnijih, ali i najopasnijih gljiva napominje Metković. Među najukusnijima nalazi se, blagva odnosno Amanita Caesarea , koja bi se po pronalasku prvo donosila rimskim carevima, pa tek onda ostalima, ali i to ukoliko bi se pronašle dovoljne količine, dok se na drugom kraju spektra kao izrazito otrovne nalaze već spomenute zelena i bijele pupavke i panterova muhara.
Kad se pak radi o gljivama iz roda Russula, odnosno krasnica, ovaj poznavatelj kaže da nema opasnosti od težeg trovanja, iako i ovdje vrijedi generalno pravilo branja gljiva: ako niste sigurni o kojoj se gljivi radi, nemojte je brati.
-Sve gljive koje mogu naškoditi smatraju se otrovnima, no gljive iz roda Russula su uglavnom lagane otrovnice, ali su ipak otrovnice. Kako bi se provjerila njihova otrovnost potrebno je odlomiti komadić gljive i okusiti je i potom ispljunuti – ako jako papri, odnosno peče onda se radi o većoj količini otrova, ako uopće ne papri radi se o gljivi koja je jestiva. Njihova otrovnost se može provjeriti i preko konzistencije mesa. Ako se raspada, onda gljiva nije jestiva.
Spomenuli ste da ste pronašli i izrazito skupocjene gljive. Jeste li ih ikad prodavali ili isključivo uživate u njima?
-Nikad nisam prodavao gljive. U Molunat je godinama, otkako je bio dijete, dolazio jedan Francuz koji je po struci kuhar. Par puta sam pronašao vrganje vrhunske kakvoće. On bi ih po pet minuta samo mirisao i uživao u njihovoj aromi. Jednom me pitao da mu prodam određenu količinu, ali sam mu ih na kraju poklonio.
Za kraju ističe da mu se mnogi javljaju i traže savjete oko gljiva koji su pronašli, no da je preko slike skoro pa nemoguće sa sigurnošću odrediti o kojoj se gljivi radi, već da gljivu treba uzeti u ruku.
-Mnogo ljudi je zainteresirano i htjeli bi učiti o gljivama. Mnogi su na gljive samo odmahivali rukom, no kad bi im ispričao ponešto o gljivi i dao do znanja koliko su raznovrsne, oduševili su se. Otkriju novi svijet. Određene se vrste mogu naučiti predajom, no kad povežete iskustvo njihovog branja i stručnu literaturu, tek je onda to – to.
