Priča o oprostu majke i bake ubojici njene kćeri i unuka, toliko je dojmila ekipu “Provjerenog” da su se nedavno, tragom svjedočanstava, našli i u domu Vedrana Mezeia u Župi dubrovačkoj. Zašto je Mezei postao dijelom te priče, začudit će samo one koji nisu pročitali njegovu prvu knjigu “Tu sam” u kojoj je jednu svoju pripovijetku posvetio upravo majci i baki Agnes Furey koja je stupila u kontakt sa ubojicom svoje kćeri i unuka, Leonardom Scovensom koji je za svoj zločin osuđen na doživotni zatvor. Vedran je tijekom pisanja ostvario kontakt sa ženom koja ga je fascinirala “nadrastanjem” svoje boli i oprostom, te najvećom podukom koju je mogla pružiti u preobrazbi bešćutnog ubojice u empatično ljudsko biće. A onda je priča dobila i svoj nastavak, o kojemu nam Vedran Mezei danas priča.
„Najsnažnija priča o fenomenu oprosta koju smo ikada čuli“
Za Leonarda Scovensa sam prvi put čuo prije pet godina kada sam privodio kraju pisanje svoje prve knjige „Tu sam!”. Na internetu sam pronašao nekoliko isječaka iz dokumentarnog filma „Human“, a među njima je bio i video u kojem Scovens govori o sebi i zločinu kojeg je počinio. U tih nekoliko minuta on priča o svom djetinjstvu, očuhu zlostavljaču, ali i o „najgorem mogućem zločinu kojeg čovjek može počiniti“, kako je sâm opisao djelo zbog kojeg je osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Riječ je o ubojstvu majke i njezinog djeteta. U toj ispovijesti priznaje kako ga je jedna žena, koja bi ga „po svi mjerilima trebala najviše mrziti“, svojim činom oprosta naučila što je to ljubav. Njezino ime je Agnes Furey, a ona je majka i baka njegovih žrtava.
Detalji koje sam poslije toga saznao o toj ženi još su me više zadivili. Naime, gđa Furey je nakon sedam godina od tragičnog događaja odlučila pisati Leonardu u zatvor, a na temelju brojnih pisama koje su međusobno izmijenili, objavili su i zajedničku knjigu.
Pretražujući internet mogao sam vidjeti da je Agnes aktivna na društvenim mrežama pa sam joj u kratkoj poruci izrazio podršku i poštovanje. Na kraju poruke sam spomenuo da završavam knjigu u kojoj planiram upotrijebiti Scovensovu ispovijest. Na moje veliko iznenađenje, nakon nekoliko tjedana primio sam njezin odgovor. Zahvalila se na riječima podrške i zamolila me da joj rečem nešto više o svojoj knjizi. I tako je počelo naše, iako virtualno, iskreno prijateljstvo koje traje već pet godina.
Odmah nakon objavljivanja engleske verzije „Tu sam!“ poslao sam joj knjigu na Floridu i pitao je bi li bilo u redu da jedan primjerak pošaljem i Leonardu Scovensu u zatvor. Ohrabrila me i rekla mi da to svakako napravim.
Već pri našem prvom kontaktu bilo mi je jasno da je riječ o iznimnoj ženi. Agnes je vrlo skromna i tiha, ne priča puno o svojim djelima već ta djela govore sama za sebe. Kroz njezine javne istupe lako se uvjeritida je riječ o dosljednom borcu za ljudska prava koji se zalaže za ukidanje smrtne kazne, bolje uvjete i veća prava zatvorenika, za rasnu jednakost, prava osoba iste spolne orijentacije kao i svih drugih manjinskih skupina u društvu.
Kad je „Tu sam!“ objavljena na hrvatskom jeziku imao sam priliku predstaviti knjigu u zagrebačkom i u dubrovačkom zatvoru, a jedan od povoda bila je i priča o Agnes Furey i Leonardu Scovensu. Prilikom predstavljanja knjige, bilo u Remetincu, na promocijama ili društvenim mrežama, gotovo je uvijek bilo i onih koji su izrazili sumnju u Scovensovu iskrenost. Neki su uvjereni da na taj način samo želi olakšati dušu, a neki su išli toliko daleko i tvrdili da je smrtna kazna jedino što zaslužuje. Bilo je i onih koji su me pitali jesam li siguran da bih i ja mogao oprostiti ubojici svojega djeteta kao što je to napravila Agnes.
Naravno, ne mogu znati što Leonard Scovens osjeća, niti mogu pretpostaviti što bih učinio da sam se našao na mjestu Agnes Furey, ali iskreno vjerujem njezinoj prosudbi kada je Scovens u pitanju. Možda najbolji odgovor na ovakva pitanja daje još jedan sugovornik iz dokumentarnog filma „Human“. Riječ je o ocu desetogodišnje palestinske djevojčine koju je ubio izraelski vojnik ispred njezine škole i to gumenim metkom u zatiljak. Prema vlastitom priznanju taj je otac nakon smrti svoje kćeri odlučio prekinuti krvavi krug osvete i ubijanja te da se u potpunosti stavio na stranu mira. Neki njegovi sunarodnjaci su osudili ovaj čin i pitali ga odakle mu pravo opraštati u ime svojega djeteta. On im je odgovorio: „Nije moje pravo ni da se osvećujem u njezino ime“.
Prije petnaestak dana dočekalo me je još jedno ugodno iznenađenje vezano za ovu priču. Na prijedlog Agnes Furey javila mi se gđa Karin Rijnders, voditeljica neprofitabilne organizacije „Achieve Higher Ground“ koja ima za cilj pružanje psihološke pomoći žrtvama, ali i počiniteljima zločina i to kroz grupne sastanke i stručnu pomoć. Gđa Karin mi je otkrila da je Leonard Scovens u zatvoru napisao svoju drugu knjigu (prvu je objavio zajedno s Agnes), a riječ je o priručniku u kojem kroz vlastito iskustvo pokušava zatvorenicima olakšati izdržavanje kazne. S obzirom da su knjige, za razliku od mnogih drugih stvari, u zatvorima dostupne, organizacija nastoji Scovensov priručnik distribuirati u što veći broj zatvorskih knjižnica u SAD-u. Zahvaljujući Agnes prije nekoliko dana sam na poklon dobio jedan primjerak ove knjige i upravo je čitam. Više detalja o knjizi i organizaciji može se pronaći na mrežnim stranicama: https://www.achievehigherground.org
Zahvalio bih se gospodinu Matu Barišiću s Nove TV koji je prepoznao vrijednost ove priče i zajedno s ekipom iz emisije „Provjereno“ napravio dojmljiv prilog o Agnes i Leonardu. Najavljujući prilog glavna urednica emisije gđa Ivana Paradžiković je rekla: „Ovo je vjerojatno najsnažnija priča o fenomenu oprosta koju smo ikada čuli“, a Mato Barišić je zaključio prilog riječima: „Ova će priča posramiti mnoge, pogotovo one koji oprost ne daju niti ga traže za puno manje sitnice“.
Isječak iz knjige „Tu sam!“:
I što preostaje na kraju jednoga poglavlja, na kraju jedne knjige, ili u bilo kojem trenutku putovanja koji zovemo život?
Ostaje nam upravo to – odabrati!
Anges Furey, majka i baka žrtava koje je ubio Leonard Scovens (čija se ispovijed nalazi u uvodu ove priče), napravila je čudesan izbor. Sedam godina nakon tragičnog događaja odlučila je pisati Leonardu u zatvor i tako započeti put oporavka. U razgovorima i pismima koje su međusobno izmijenili, utkali su svoje osjećaje iz kojih će kasnije nastati zajednička knjiga kao neprocjenjivo vrijedan podsjetnik na stvarnu prirodu ljudskog srca i kao pomoć svima onima koji su prošli kroz slično iskustvo, bilo da je riječ o žrtvama ili počiniteljima zločina.
Na onom zamišljenom raskrižju iz predgovora knjige, ovo dvoje ljudi odlučili su zajedno krenuti na putovanje. Iz mjesta zvanog Patnja uputili se u nepoznato. Čini se kao da su usput oboje uspjeli pronaći „Kamen mudraca“ kojim će u ovoj neobičnoj alkemiji preobraziti svoju bol u iscjeljenje i tako se približiti konačnom odredištu – mjestu koje ne poznaje ni ograničenja, ni očekivanja, ni potrebu. Neki ga još zovu i Bezuvjetna Ljubav. Kako god ga nazivali, nemoguće ga je u potpunosti opisati…
Ali čemu objašnjavati neobjašnjivo?! Puno je važnije biti, biti tu!
