Na današnji dan, 3. ožujka 1399. godine, u državnu službu primljen je speciarius Jacobus Cambli de Bononia. Ovom je ljekarniku, koji je došao u Dubrovnik iz Bolonje, vlada iako nije odobrila državnu plaću, dala je stan i dućan, u kojem je trgovao lijekovima, donosi Gradoplov.
Ljekarnici koji tijekom 15. stoljeća žive i rade u Dubrovniku po svom društvenom položaju i ugledu bili su izjednačeni s kirurzima i nastavnicima škole, poštovani i cijenjeni kao vrsni stručnjaci u svojoj profesiji. Mnogobrojne su odluke, propisi i odredbe vlade kojima se regulira ljekarništvo i rad ljekarnika u Dubrovniku u 15. stoljeću. Vodila se briga o tome da ljekarne moraju biti dobro opskrbljene lijekovima, da lijekovi moraju biti kvalitetni i da se moraju prodavati po umjerenim, već unaprijed određenim cijenama.
Odlukom da ljekarnik ne smije bolesniku uskratiti lijek izbjegnuta je mogućnost da se rijetki i skupi lijekovi ne daju siromašnom sloju pučanstva, odnosno da ne budu rezervirani samo za imućne građane i bogatu vlastelu. Rad ljekarnika nadzirali su liječnici. Međutim, liječnicima je bilo zabranjeno držati lijekove, tj. apoteku.
Naziv apoteka, skladište, uvjetovan je načinom pripremanja i dobijanja lijekova. Naime, lijekovi i otrovi izrađivali su se uglavnom od bilja. Ono se bralo, sušilo, usitnjavalo, kuhalo, miješalo s mastima, u ulju, s alkoholom, ili se, pak, pravilo kao suhi čaj koji je bolesnik poslije sam kuhao, kako su mu ljekarnici ili liječnici odredili i preporučili. Ljekarnici su se zbog toga redovito obavezivali da će praviti pouzdane i dobre praškove, sirupe, meleme, masti, elektuarije, obloge itd.
Za sve ovo je bila potrebna prostorija u kojoj su radili ljekarnički pomoćnici, pod nadzorom liječnika i prostorije gdje su se već pripremljeni lijekovi prodavali. U arhivskim dokumentima nema većih pritužbi na rad i organizaciju ljekarničke službe, pa se i iz toga može zaključiti da je ona vrlo dobro razvijena. Ljekarnici su svoja saznanja stjecali dijelom školovanjem, a dijelom praksom. Kako je vidljivo iz ondašnjih dokumenata, svi su morali vladati latinskim, talijanskim i hrvatskim jezikom. U naredbama vlade, u molbama, ugovorima, sporazumima, tužbama, oporukama i u drugim spisima nazivaju ih: speciarius, aromatarius, apothecarius i, vrlo rijetko, confector.
Više o događanjima na današnji dan kroz dubrovačku povijest saznajte ovdje.
Izvor: Gradoplov, FOTO: Ilustracija
