Naučila sam biti ravnodušnija prema problemima i strastvenija prema budućnosti- ovom rečenicom zaključila je pijanistica Marija Grazio svoja razmišljanja o godini za nama …
Dugo sam oklijevala napisati što sam naučila u ovoj Ne-godini, i umjesto da odgovorim jednostavno i jednoznačno, stalno mi se misaona udica kačila za riječi „javno i privatno“ . U protekloj godini „moje javno“ je bilo podređeno onom privatnom, potpuno posvećeno brizi i njezi jako bliske osobe. U toj bolesti nisam naučila novo,a li sam potvrdila moje prethodne spoznaje o životu i svijetu. Teško je zapravo u mom slučaju napraviti distinkciju javnog i privatnog, jer život nekog tko se bavi umjetnošću (što ne znači da je umjetnik) i izlaže svoj svijet u javni, osuđen je na prožimanje tih dvaju svjetova i teško razlučivanje jedno od drugog. Usudila bih se reći s općeg mjesta da smo svi skupa izgubili priliku da nešto naučimo. I to je sada jasno. Moja romantična ideja o tome kako će ova „pandemijica“ promijeniti svijest ljudi koji će odjednom postati humaniji je bila nerealna i samo jedna stavka na listi mojih želja. Možda je uopće pogrešna upravo ta želja da postanemo humaniji. Možda bismo trebali gledati tri koraka naprijed i inteligentno se prilagođavati. Ionako će tehnologija vrlo brzo preuzeti sve društvene paradigme i možda je pošast koja nas je snašla jedan od posljednjih dokaza da smo kao bića, na ovakav način definirana, na uzmaku. I nikakva tragedija. Previše je u ovoj mojoj izjavi riječi „možda“ , dakle još uvijek rovarim i tražim nova učenja i spoznaje i očito nisam zaokružila svoje odgovore. Ipak mogu zaključiti jedno-naučila sam biti ravnodušnija prema problemima i strastvenija prema budućnosti.
